Drama

2×2=2

Lica:

Marko

Irena

Mirko

Irina

                                                     

Scena I

 

 

 (Marko i Irina sede u dnevnoj sobi. Ona je njemu u krilu. Maze se.)

Irina: Nešto sam razmišljala…Jel’ bi mogao ti da kažeš da ideš na neki službeni put, pa da

odemo negde ti i ja? Nekoliko dana, samo ti i ja.

Marko: Pa ne mogu dušo, znaš da nemam posao.

Irina: Jao Marko, pa zašto već jednom ne nađeš posao?

Marko: Kad bih našao posao onda ne bismo mogli da se viđamo ovako svakog

prepodneva. Zar bi ti to više odgovaralo?

Irina:  Pa ne bi, ali…

Marko: (zavodnički) A uostalom, ovako je i lepše. Zabranjeno voće.

Irina:  Ma,malo mi je sve to…Odrastam Marko, treba mi više.

Marko: Kako si ti opasna!(Poljubi je strasno u vrat, zatim se nasmeje.) A stvarno Irina, zar

te nekad ne grize savest?

 Irina(Oštro.) Savest? Šta? Tebe grize?

 Marko:Pa ne, ali ipak…Tebi je sestra.

 Irina: A tebi je žena, pa šta sa tim

Marko: Da, ali tebi je ipak sestra…

Irina: Tim pre! Ti si joj potpisao, ja ništa nisam. Ti si mogao da biraš, a ja i nisam imala

baš neku mogućnost izbora, zar ne? Uostalom, što me gnjaviš sa tim? Zar moramo

uvek da pričamo o njoj? (Ona ustane. Malo je namrštena. Zapali cigaretu.)

Marko: Ugasi! Osetiće!

Irina: Baš me briga! Čistunica! Uostalom, imaš vremena da izvetriš.

Marko: (Priđe joj s’ leđa i obuhvati je rukama oko struka.) Kako ti samo stoji

cigareta…Tako si sexy kad pušiš. Znaš li ti koliko sam dugo pokušavao da

nagovorim Irenu da počne da puši? Ma nema šanse!

Irina: (Otrgne mu se.) Opet ti o njoj!

Marko: Šta da radim, žena mi je, navikao sam. Što se odmah ljutiš?

Irina: Uopšte se ne ljutim, nije stvar u tome. Takve gluposti ljute samo iskompleksirane

ljude što ja, je li, nisam. Mene jedino nervira što je sve nekako u žurbi. Nema tu

komfora.

Marko: Ma kakva žurba!Sad je došlo proleće,nema žurbe. Bogami zimus smo uvek morali

da ostavimo bonus pola sata za obuvanje hulahopki. Glupog li izuma, ljudi moji!

                           Irina: Ili se uvrnu ili krene žica, moraju pažljivo i polako da se oblače, nisam to ja

izmislila.

Marko: (Smejuljeći se.) Ali se zato skidaju mnogo lakše nego što se oblače.

Irina: (Takođe smejuljeći se.) To je vidiš tačno. (Praveći naivnu facu.) A otkud ti to znaš?

Marko: Mama mi je radila u kombinatu čarapa. (Ona se zasmeje.) Najbitnije da je sad

toplo. (Virne kroz prozor.) Vidi kako je lep dan! (Zaprepasti se.) U jebote, evo je ide!

Irina: Ko to ide?

Marko: Irena!Evo, parkira se!

Irina:  (Mirno.) Šta će ona u ovo vreme kod kuće?

Marko: (Uspaničeno.) Nemam pojma! Daj! Brzo! (Gura je ispred sebe.) Jao! Moraš da se

sakriješ!

Irina: Čekaj malo.Zar ja kao sestra i svastika nemam prava da dođem u posetu?

Marko: Imaš, al’ samo da ja nisam tu! Ne znam da lažem u prisustvu dve žene, pa da me

ubiješ. Inače će i Irena da mi bude svastika, ali ona kukasta. (Gura je iz sobe.)  Evo

budi u špajzu, tu Irena nikad ne ulazi. Samo pazi, nemoj da oboriš neku

šerpu. Sigurno će ona brzo. Verovatno je došla samo nešto da uzme.

 Irina: (Dovikuje iz špajza.) Ako nešto slučajno oborim ti joj reci da je mačka. (Kraća

pauza.) I to dobra.

Marko: Dobro, dobro! I ugasi tu cigaru! Jao! Gotovo! (Maše rukama da rastera dim, prska

dezodorans. Trudi se da se namesti i sedne što ležernije. Posle nekoliko trenutaka u

sobu uđe Irena ,namrštena još s’ vrata.) O, dušo, otkud ti?

Irena:  Šta ovo smrdi?

Marko:  Moj dezodorans.

Irena:   Šta si  se kog đavola sad špricao toliko?

Marko: Video sam da ideš, pa reko’ da te iznenadim. Mislim, probudiće ti se hormoni kad osetiš miris pravog muškarca jer tako si bila lepa onako obasjana suncem…

Irena: (Prekine ga.) Miris pravog muškarca? Ovo miris pravog muškarca?

Marko: (Uzme dezodorans u ruke i zagleda ga.) Jebem li ga, tako piše na flašici. Kažu da žene imaju to čulo u nosu i odmah im polude hormoni…

Irena:  (Prekine ga.) Od ovoga? Od ovoga može da mi poludi eventualno parasimpatikus, a samim tim me i izvesna mučnina spopadne.

Marko: Pa šta znam…To je možda nuspojava, nisu napisali

Irena:  (Njuška i dalje.) Ma ovde kao da se oseća i neki duvan.

Marko: Ma kakav duvan! Šta ti pada na pamet! Otkud to u našoj kući?

Irena: Jel’ bio neko?

Marko: (Uspaničeno.) Dobro, dobro! Evo, da ti priznam…Šta da radim… (Dramska pauza.)

Irena:  Šta je bilo?

Marko: Ja sam…Počeo sam da pušim.

Irena: Počeo si da pušiš?

Marko: (Zabrza.) Pa da, al’ samo ovako kad sam sam. Gledam se tako u ogledalu i nekako

delujem sebi ozbiljno. Valjda mi je to nedostajalo od detinjstva. To je valjda taj

nedostatak samopouzdanja…

Irena: (Prekine ga.) Ne lupetaj, molim te! Savršeno ti je jasno da se u ovoj kući ne

puši! Takođe ti je savršeno jasno da će ti bilo koja stvar koja ti se bude osećala na

duvan leteti kroz prozor! Uključujući i tebe samog! A ti ako možeš drugačije da

izvedeš, puši slobodno. Nikada nisam želela da ugrožavam tvoju slobodu izbora.

Marko: Ma jok! Šta ti je? Odmah ću ja to da ostavim, karakter sam ja. Kad ja kažem ne, onda

je to ne. (Irena krene iz sobe.) Gde ćeš? Mislim, otkud ti sad kod kuće?

Irena: (Dovikuje.) Da se istuširam i idem na sahranu…

Marko: Kakvu sad opet sahranu?

Irena: Šefu je umrla baka…

Marko: (Kao odlučno.) More znaš šta…Da daš ti otkaz! U toj firmi bre stalno umiru

ljudi! Da nije ukleta? Možda je sagrađena iznad neke jame sa krečom u koju su

bacali… Ma probada me u poslednje vreme nešto u grudima, nisam hteo da ti

pričam da te ne sekiram, ali… Pravo da ti kažem, stanje se iz dana u dan

pogoršava… (Osluškuje da li će ona nešto reći.) Aman Irena! Sahrana je to, nije sistematski pregled.

Irena: (Dovikuje iz kupatila.) Higijena Marko, higijena…

Marko: Ja ti najozbiljnije kažem da treba da daš otkaz. Sa tom firmom nešto definitivno nije u redu.

Irena: (Promoli glavu kroz vrata.) Da dam otkaz? Što? Da nisi ti odlučio da se zaposliš?

Marko: (Ne da se zbuniti.) E, nemoj sad da skrećeš temu… I šta mi viriš kroz ta vrata?

Irena: (Dovikuje.) Gola sam!

Marko: Gola si?Pa šta ako si gola?Ja sam tvoj muž! (Teatralno.) Eh zaboga u šta se

pretvaramo… Gde je tu bliskost, gde intima, pa… U stvari šta mi, ti se pretvaraš…U

stvari šta pretvaraš, kad bolje razmislim uvek si i bila takva. Ili nisi… Ne znam

više… E, živote!

 Irena: (Uđe. Još uvek namešta odeću.) Marko, ‘ajde ućuti! Brak nije Ibica-party. Zar je malo

to što te izdržavam i trpim?

 Marko: Ti to ne moraš da radiš…

Irena: Ma nemoj! A od čega bismo onda živeli?

Marko: Ja sam hteo da putujemo auto-stopom po svetu i budemo kradljivci dijamanata. Ti

nisi htela…

Irena: Znaš šta je najgore od svega?

Marko: (Blentavo.) Šta?

Irena: Najgore je to što znam da se ti uopšte ne šališ kad pričaš takve nebuloze.

Marko: Pa ne šalim se.

Irena: Pa znam!Ali ono što takođe znam, a što ti ne znaš je to da bi ti, kad bih ja kojim

slučajem bila dovoljno luda da pristanem na tako nešto, ti bi sam kukao da se vratiš

kući pre pređenog stotog kilometra.

Marko:  (Neubedljivo.) Nije tako…

Irena: Naravno da je tako. To me i dovodi do ludila!

Marko: (Približi joj se.) E pa drago mi je da mogu da te dovedem do ludila još

uvek… (Nagne se da je poljubi.)

 Irena: (Pomeri se.) Daj pusti me sad, vidiš da sam namazala karmin, a to je onaj što ne

ostavlja tragove. Ali ne na čaši, nego na usnama ako bilo šta drugo dodirnu.

 Marko: (Ispravi se.) Kao što rekoh, probada me u grudima u poslednje vreme… Ali ti

naravno ne slušaš šta ja pričam… Ti ni najmanje nisi zabrinuta za moje zdravstveno

stanje.

Irena: (Stavlja minđuše.) E da, da ne zaboravim…Sutra idemo kod Rajke i Peđe.

Marko: Ma to ne dolazi u obzir! Ja moram u banju!

Irena: U kakvu, zaboga,banju?!

Marko: Ne mislim baš sutra, ali u najskorije vreme bih morao. Bar jedno deset dana. Zbog

pogoršanja mog zdravstvenog stanja mislim…

Irena: Idemo sutra tamo i tačka. Slave godišnjicu braka.

 Marko: Oni slave…Šta tu ima da se slavi? Peđa svaki put ima neku novu društvenu

igru. Taman naučim domine, on se pojavi sa šahom, taman naučim šah, on se pojavi

sa micama, taman… Ma ja to više ne mogu da podnesem! Sa kakvim se mi to

ljudima družimo!

Irena: (Parfimiše se.) Oni su baš fini, umeju da se zabave.

Marko: Ma umeju… A šta se ti toliko lickaš za sahranu? Svugde moraš da budeš glavna, pa i

na tuđoj sahrani, oprosti me Bože. (Krsti se.)

Irena: Znaš, stvarno bi mogao nešto da uradiš sa svojim životom. Od silnog sedenja u kući

počinješ da se ponašaš kao autistično dete. Još samo da počneš da cupkaš i da se

grebeš po licu…

Marko: (Indisponirano.) I cupkam ja i grebem se, i to odavno,al’ neprimetno,više onako u

sebi.

Irena: E dobro,baš smo se ispričali, a ja sad moram da idem.

Marko: I, kad ćeš da se vratiš?

Irena: Ne znam Marko. Možda će se odužiti, šta ja znam…

Marko: (Klimne glavom kao sa razumevanjem.) Kad budeš sigurna da baka više nikako

neće moći da se izvuče odande. Pa dobro.

Irena: ‘Ajde ćao! (Ona izađe. On je gleda kroz prozor da se uveri da odlazi. Irina mu priđe

s’ leđa i zagrli ga.)

Irina: (Počne da se kikoće. Kroz kikot.) Malo mi je falilo da izađem, čisto da vidim kako

ćeš da se snađeš.

Marko: (Okrene se.) Jesi normalna?

Irina: Pa što? Ionako dugo nisam videla sestru. Smaraju me te zvanične posete. (Uvija se

oko njega.) Više volim ove nezvanične.

Marko: Nisi videla sestru… Pa ako ti je baš toliko stalo da je vidiš, eno ti ogledalo u

kupatilu.

Irina: (Namršti se.) Zar ti misliš da ja u ogledalu vidim nju? Šta ti pada na pamet! (Obrne

se oko sebe. Graciozno hoda ispred njega.) Razlika između nas dve je više nego očigledna, zar ne?

Marko: Naravno dušo, naravno.

Irina: (Kao da se nečega seti. Radosno se okrene.) A ono za banju si se super setio! Znala

sam da ćeš nešto smisliti! Šta misliš, kad bismo mogli da krenemo?

Marko: Čekaj… Polako… Tek ćemo da vidimo da li je moj slučaj prošao zdravstvenu

komisiju.

Irina: (Približi mu se.) Zamisli… Ti i ja u toploj vodi među svim onim babama i

dedama… Nije li to sexy?

Marko: (Napravi malo kiselo lice.) Pa sad… Ovaj poslednji deo… Može i bez toga.

Irina: Što? Zar nije dobar osećaj znati da ti možeš nešto što drugi ne mogu?

Marko: Što si nevaljala…

Irina: Jako! A onaj sumpor smrdi svuda oko nas… Kao u paklu… Leglo bluda i

nemorala! (Zakikoće se izazivački.)

Marko: Jao,kako si nevaljala! (Privuče je sebi,počne da je ljubi po vratu.

Irina: (Kroz kikot.) Da ti pokažem koliko?

Marko: (Naloženo.) Pokaži mi dušo!

Irina: (Odgurme ga od sebe, malo se udalji, raširi ruke najviše što može.) Evo

ovoliko! (Prsne u smeh.)

Marko: (Povuče je za ruku i privuče je sebi.) Zezaš me, je li? E pa, sad ćeš da vidiš!

                                                .

 Scena II

 

(Mirko i Irena stoje u strasnom zagrljaju u otprilike istoj pozi u

kojoj su ostali Marko i Irina. Kada se svetlo upali Mirko pusti Irenu iz naručja .On

prebire po džepovima, vadi cigaretu i pali je. Irena se namešta, popravlja garderobu, frizuru.)

Irena: (Pomalo snebivljivo.) Moraću uskoro da krenem.

Mirko: (Zagledajući žar od cigarete i duvajući u njega.) Čekaj! Pravi mi društvo dok

popušim cigaretu.Volim da mi neko pravi društvo dok pušim.

Irena: Ma bolje da krenem, umirisaću se na duvan, Marko će da oseti.

Mirko: Čekaj!(Kraća pauza. Osmehne se.) A šta, ti se kao plašiš Marka?

Irena: Naravno da ne, ali ne želim da išta podriva moj autoritet.

Mirko: Uostalom, na groblju se uvek puši. Koliko znam, tamo još nisu napravili nepušačke

departmane.

Irena: Pa dobro, hajde, ostaću još koji minut. (Sedne.)

Mirko: Sedi, opusti se. I nemoj to takvim tonom kao da mi činiš uslugu. (Kraća pauza.) I, šta

mi radi brat?

 Irena: Ma, šta radi! Priča neke gluposti po ceo dan,ponaša se kao malo dete.

 Mirko: E! Nemoj ti tako o mom bratu, jel’ ti jasno! To je moj brat!

 Irena: (Smerno, ali prekovoljno.) Dobro, izvini.

Mirko: Muž treba da se poštuje pre svega! Mi smo patrijarhalno vaspitani.

Irena: Da, vi ste patrijarhalno vaspitani… A jel’ to patrijarhalno vaspitanje podrazumeva i

to da žena treba da izdržava muža?

Mirko: (Kao malo razmisli.Ozbiljno.) Pa otprilike u istoj onoj meri u kojoj podrazumeva i

to da treba da ga vara. (Iskezi se.) Draga moja, počinješ da se otimaš kontroli.

Irena: Zašto si sad takav?

Mirko: Kakav?

Irena: Pokušavaš da mi nabaciš osećaj griže savesti ili šta već… Pa ti i ja smo zajedno u

ovome.

Mirko: Ali duuušo, ti zaboravljaš da ću ja njemu uvek biti brat. Misliš da bi se on ljutio na

mene zbog ovakve sitnice? Delili smo jednu matericu, šta posle toga još može biti

problem?

Irena: (Indisponirano.) Cigareta ti dogoreva, vreme je da krenem. (Hoće da ustane, on je

vrati na stolicu.)

Mirko: (S’ osmehom.) Još nije dogorelo do nokata. (Kraća pauza.) Kad radiš stvar, uradi je

do kraja. (Kraća pauza. Kao u nekom pesničkom zanosu.) Ti si Irena lepa žena, ali

krajnje nemaštovita. Od svega što ovaj svet pruža, ti ponovo biraš isto. (Naglo se

okrene ka njoj.) Čemu to?

Irena: Ne, to nije isto. Ti si nešto drugo.

Mirko: Ja sam samo brat moga brata, ništa drugo.

Irena: Ma…(Kraća pauza.) Ti samo voliš da kontriraš sopstvenim načelima.

Mirko: Grešiš! Ja načela nemam. Držim da se stvari previše brzo menjaju da bih ja postizao

da im smišljam nove definicije. A i ne zanima me to.

Irena: Zaista ne mogu sa tobom da razgovaram.

Mirko: Zašto si onda ovde?

Irena: (Zbuni se, ali brzo povrati prividnu hladnokrvnost.) A zašto sam uvek ja ta koja

mora da odgovara na pitanja?

Mirko: (Veselo. Sa osmehom.) Zato što ja uvek prvi stignem da ih postavim.

Irena: Šta sam ja tebi?

Mirko: Šta si ti meni? (Kratka pauza.) Ti si meni snaha.

Irena: Neverovatno je kako ti uvek uspevaš da se ponašaš kao de se ništa ne dešava. Čak

i… Čak i neposredno posle… (Ona naglo zaćuti.)

Mirko: Posle čega?

Irena: Znaš ti…

Mirko: Znam ja, ali ne znam zašto ti ne možeš da izgovoriš. (Posmatra je neko vreme.) Pa ja

sam samo tu da u tvoj život unesem malo radosti, ako mogu, naravno.

Irena: Tako je trebalo da bude, ali…

Mirko: Ali?

Irena: Ali ti nekad previše komplikuješ celu stvar, činiš je nemogućom!

Mirko: Nije, draga moja, stvar u tome. Sve je moglo biti jednostavno, ali ti… Ti naprosto ne

umeš da se raduješ. Taj talenat tebi nije dat.

Irena: (Ljutne se.) To nije tačno!

Mirko: Zar te to vređa?

Irena: Ne vređa me. Naprosto, ti me ne poznaješ dobro i ne možeš da sudiš o takvim

stvarima.

Mirko: Poznajem te sasvim dovoljno. Ja sam čuvar tvoje tajne. Ima li išta intimnije od

toga?

Irena: Uostalom, nema razloga da se sa tobom svađam.

Mirko:  Zašto? Zato što ti nisam muž? Ili zato što ti do mene nije stalo?

Irena: (Okrene se ka njemu. Po prvi put dozvoli da joj se osećanje vidi na licu.) Znaš da

mi je stalo.

Mirko: (Priđe joj s’ leđa i obgrli je oko struka. Nasloni svoji glavu na njeni i govori tik do

njenog uveta.) Znam, nisi ti hladnokrvna preljubnica. Mada… Znam da bi volela da

jesi, to se više uklapa u tvoj cyber-japi profil. (Kraća pauza.) Šta misliš o naftnim

platformama?

Irena: (Iznenađeno se okrene.) Kako to misliš?

Mirko: Pa mislim, tvoja firma je trgovala naftom… Jel’ to stvarno tako isplativo kao što se

priča?

Irena:  (Već pomalo uznemireno.) Zašto me to pitaš?

Mirko: Kako zašto? Zato što hoću da zaradim lovu, naravno. Ja sam spreman da se

potrudim, ali ako je neka sića, zbog toga se ne bih cimao, pa te zato pitam…

Irena: Ali, to je strašno opasno!

Mirko:  Jebiga srce, ništa u životu nije za džabe.

Irena: Ne, ti ne shvataš! Kako… Kako bi ti mogao da odeš? Pa šta… (Kraća pauza.) Šta bih ja

bez tebe?

Mirko: E, nemoj sad to, to mi nije u opisu radnog mesta, tako se nismo dogovorili.

Irena: Ne može sve da bude po pravilima Mirko, ti to dobro znaš…

Mirko:  Ja to dobro znam, ali ti ne znaš.

Irena: Ne možeš tek tako da odeš!

Mirko: I neću tek tako otići. Prvo ću dobro da se raspitam da li uopšte imam interesa da se

upuštam u tako nešto.

Irena: Ali…

Mirko: (Prekine je.) Nema ali! Šta je sa tobom?

Irena: Zašto si ti sa mnom?

Mirko: Zašto? (Zamisli se za kratko.) Zato što mogu. (On je pogleda u oči, ona mu odvrati

pogled u isto vreme otrovan i besom i bolom. On je pomazi po bradi.) I zato što

hoću, naravno. Razvedri se! Šta ti je? Pa nisi na sahrani!

Irena: Zvanično jesam i upravo moram da krenem.

Mirko: E sad stvarno treba da kreneš, vreme ti je. Ja ionako moram da završim još neka

posla. (Ona ustane i polako krene ka vratima.) Rekao bih ti da pozdraviš Marka,  ali

ti to svejedno nećeš učiniti, tako da ništa. (On je otprati do vrata, ona se okrene, baci

mu se u naručje i stegne ga u zagrljaju jako, najjače.) Polako dušo, tako bi trebalo da

grliš samo nekoga koga voliš. Za nas ostale, prikladni su, u najboljem slučaju, samo

bludni nagoveštaji.

 Scena III

 

 (Veče. Marko i Irena u dnevnoj sobi. Irena radi jogu na podu. Marko

sedi na sofi malo dalje od nje.)

Marko: I? Kako je bilo na sahrani?

Irena: Odlično! (Ispravi se.) Mislim, kako je bilo, na sahrani k’o na sahrani.

Marko: Nešto si nervozna…

Irena: Ma, imamo sutra užasno bitan sastanak, pa…(Pauza.) Šta si ti danas radio?

Marko: Pa…Oprao sam one sudove što su ostali od sinoć. Ona šerpa od mleka me baš

namučila. Stvarno bismo mogli da počnemo da kupujemo dugotrajno mleko.

Irena: Sto puta sam ti rekla da je ono puno aditiva.

Marko: Uštedećeš par sekundi života, mada ja u to čisto sumnjam, ali zato pola sata mog

života ode svakodnevno bespovratno na ribanje masne šerpe.

Irena: (Pogleda ga oštro.) Ti se to žališ?

Marko: (Ojađeno.) Ma ne žalim se, ali to niko ne ume da ceni. Eto…

Irena: (Prekine ga.) Marko, sad zvučiš kao žena!

Marko: Pa dobro, šta je tu tako strašno? I žene su ljudi.

Irena: Ja ne volim žene! Nesposobne su i samosažaljive!

Marko:  Kako možeš to da kažeš? Pa i ti si žena.

Irena: Ja sam nešto drugo. Ja sam svesna sebe. Misliš li da bih inače uspela u

životu. (Marko prođe pored nje i ode da sebi sipa vode.) Nemoj da mi se približavaš

toliko! Taman sam postigla koncentraciju, a ti mi narušavaš bio-polje!

Marko: (Vraća se zaobilaznim putem i seda.) Bilo polje, više nije. (Kraća pauza. On

uzdahne.) Ti Irena oko sebe obrazuješ električno polje.

Irena: Pa struja može da bude i biološka. Bio-struja, energija koju odaje telo.

Marko: (Više za sebe.) Možda ne znam fiziku toliko dobro, ali jedno sigurno znam. Drvo

nije provodnik, drvo je izolator.

Irena: Šta? Šta si time hteo da kažeš?

Marko: (Smoreno.) Ma ništa… (Zevne.) Idem ja da spavam.

Irena: Nemoj da ideš još! Meni se ne spava.

Marko: Ali meni se spava…

Irena: Ako se meni ne spava, a ceo dan sam jurcala tamo-ovamo, ne vidim zašto bi se tebi

spavalo.

Marko: Pa šta ću ti ja? Ionako… (Pokaže rukom na nju i njen lotos-položaj.)

Irena: Evo, završila sam. (Ustaje.) Ma nisi ti Marko tako loš, samo što me veći deo

vremena užasno nerviraš.

Marko: (Bezizražajno.) Hvala ti lepo.

Irena:  ‘Ajde ispričaj mi nešto!

Marko: Šta da ti ispričam?

Irena: Pa ne znam… Nešto zanimljivo.

Marko: (Malo se oraspoloži.) Nešto zanimljivo… Jesam ti pričao kad smo pokušavali Mileta

da spakujemo u kofer? (Smeje se.)

Irena: (Mrko.) Jesi, bar jedno pet puta. By the way, ja tu ne vidim ništa zanimljivo, a kamoli

smešno.

Marko: A jesam ti pričao kad… (Napravi neki pokret rukama.)

Irena: (Prekine ga.) Jesi!

Marko: A kad… (Sada napravi neki drugi pokret rukama ili telom i tako nekoliko puta, a

Irena ga svaki put prekine i pre nego što izgovori prepoznavši priču kroz mimiku

kratkim i oštrim: »Jesi!«.)

 Irena: Jesi! Jesi! Jesi! Sve si mi ispričao! Zašto si bio toliko brbljiv? Zašto si morao sve da

mi ispričaš?

Marko: Pa dogovorili smo se da jedno drugom uvek sve govorimo. Zar nije tako?

Irena: (Nervira se.) Ali ti si morao baš sve odjednom!

Marko: (Bledo gledajući.) Pa… Pa ne znam šta da ti kažem.

Irena: (Više umorno nego iznervirano.) Ja ne mogu da spavam, a mrzim da gledam

televiziju.

Marko: Pa možemo nešto drugo da radimo…

Irena: Šta? Da brojimo ovce do ujutru?

Marko: Možemo i to.

Irena: (Sa negodovanjem.) Jao Marko!

Marko: (Pomalo ga izdaje strpljenje.) Dobro! Reci mi onda, šta bi ti htela da radiš?

Irena: (Zbuni je ovo pitanje.) Ja? Ja bih… (Razmisli par trenutaka.) Trenutno bih najradije

da nestanem.

Marko: Pa nestani…

Irena: Molim?

Marko: Mislim, ako znaš kako se to radi. Ja se neću ljutiti.

Irena: (Osorno.) Tako znači!

Marko: Kako to tako?

Irena: (Besno.) Jel’ ti to mene zajebavaš?

Marko: Sad vičeš i džabe si radila sat vremena tu jogu. Ponovo si se naelektrisala i zeznula

si celu meditaciju.

Irena: (Za trenutak razmisli o onome što je on rekao.) Jel’ vidiš?

Marko: (Ustane.) Da ti ne smetam, odoh ja da brojim ovce. To ti je zen na seoski način. (On

izađe,ona vikne za njim.)

Irena: Marko!

Marko: (Proviri u sobu. Malaksalo.) Molim Irena.

Irena: Zaboravio si da opereš zube.

Marko: Spava mi se, sutra ću…

Irena: (Otrovno ga pogleda.) Marko!

Marko: (Pomirljivo.) Dobro, dobro. (On se odgega do kupatila. Ona othukne, pa počne iznova

sa joga-vežbama.)

Scena IV

  

(Irina u dnevnoj sobi razmešta stolice i ostali nameštaj koji može

da pomeri. Zagleda, nije zadovoljna, pa ponovo premešta. Pali lampu, pa je ugasi i

sve u tom stilu. Marko uđe u sobu brišući peškirom lice, još uvek pospan.)

Marko:  (Pospano.) Danas si baš poranila…

Irina: (I dalje poslujući.) Danas idem ranije na posao, a morala sam da te vidim. A

i… Volim da te probudim

Marko: (U šali.) Sadisto!

Irina: Nisam sadista nego… Tako si mi sladak onako natečen od spavanja, k’o krofnica.

Marko:  (Tek sad primeti šta ona radi.) Šta radiš ti to?

Irina: Pravim malo razmeštaj. Kako ti ne dosadi da sve stalno bude na istom mestu?

Marko: Ali Irena je tako namestila i izričito naglasila da ništa ne pomeram. Kaže da je to

idealan feng-šui položaj.

Irina: Ma ona nema pojma! Ne vidim da je išta kod nje idealno. Ona jadna ceo život trči

za nekom idealnošću, a ova joj neutešno beži. Ovo je idealan feng-fuj položaj, ako

mene pitaš. Pogledaj! Veštačko svetlo dopire sa potpuno pogrešne strane.

Marko: (Priđe joj s’ leđa i uhvati je oko struka.) Ma dobro, pusti to sada. Kad si me već

probudila, da iskoristimo jutro…

Irina: (Skine njegove ruke sa sebe i ode da pomeri jednu stolicu.) Sačekaj malo!

Marko:  (Zbunjeno.) Zašto sad da čekam?

Irina: (Energično.) Uvek se može otići u krevet. To je na kraju krajeva i epilog većine

situacija, zar ne? (On joj se približi, ona se izmakne jedan korak poigravajući

se.) Ali, ponekad treba malo sačekati.

Marko: Ali zašto zaboga? Nema potrebe za tim, pa ti mi nisi žena!

Irina: (Malo se namrgodi, ali nastavi pređašnjim tonom.) Nećeš izmisliti toplu vodi niti

novi način kako se prave deca, ali iako svi putevi vode u Rim, ti putevi su uvek

različiti. (On joj se ponovo približi jedan korak, ona ponovo uzmakne.)

Marko: Zašto me zezaš mala?

Irina: Pogledaj me! (Kraća pauza.) Dobro me pogledaj.

Marko: (Blentavo.) Pa gledam te.

Irina: Poželi me Marko!

Marko: Pa želim te, naravno da te želim.

Irina: Poželi me jače! Jače, jače, jače… (Posmatra ga.) Približi ruku mojim grudima, ali

nemoj da ih dotakneš. (Odmahuje prstom.) Ne odmah. Oseti uzbuđenje kao da je

prvi put. (On je gleda kao hipnotisan. Uzbuđenje raste. Izazivački.) ‘Ajde

Marko, samokontrola!

Marko: Ja više ne mogu da izdržim. I ovo je mnogo. (On je zgrabi, odigne je od zemlje. Ona

mu savije noge oko struka cerekajući se.) Smešno, a? E, sad ćeš ti da vidiš! (On je

iznese iz sobe. Čuju se glasovi iz spavaće sobe.)

Irina: (Kroz cerekanje.) Ej! Polako!

Marko: Ma šta polako! Nema tu polako!

Irina: Imaš sreće što sam danas velikodušna. Sledeći put ti neće biti tako

lako, obećavam! (Čuje se nedefinisano komešanje.) Ček, ček. (Ona pusti neku

senzualnu muziku.) Posle nekog vremena u sobu uđe Irena, namrštena i stroga.)

Irena: (Stropošta se na sofu.) Marko! (Kraća pauza.) Marko! Zamisli, danas ne radimo zbog

prokletog osmog marta. To jest samo žene ne rade. Kao, učinili su nam neku

uslugu. Zgodno im je došlo, taman danas kad treba da se odlučuje o nekim bitnim

stvarima nas su isključili. Kao, idite, posvetite se danas sebi. Osmi

mart! Glupi, šovinistički praznik! Marko, jesi li tu uopšte? Šta si kog đavola pojačao

toliko tu muziku? (Ustane.) Marko! (Pošto se niko ne odaziva ona ode do spavaće

sobe. Trenutak zatim začuje se njen vrisak poput groma svetog Ilije.) Marko! Ja

ću, ja ću…Ubiću te! Čuješ li me, ubiću te! (Uđe. Manično traži neki predmet koji bi

poslužio kao oružje. Uzme vazu, odmeri je, shvati da je ipak previše skupocena, pa je

spusti nazad. Uzme stolicu, podigne je. U tom trenutku utrčava Marko sa licem na

kome se ogleda panika, strah, snishodljivost i sva moguća osećanja niže vrste.)

Marko:  Čekaj dušo! Sačekaj! Mogu…

Irena: Ništa ti ne možeš da objasniš! (Baci stolicu na njega, on se izmakne, stolica sa

treskom padne na pod.)

Marko: Ali ti nisi…

Irena: (Gromovito.) Odlično sam videla, a još bolje shvatila!

Marko: Ja sam mislio…

Irena: Nisi ti mislio! Sunđeri ne umeju da misle!

Marko: Ti ne razumeš! Ona me je prevarila! Mislio sam da si to ti!

Irena: (Kao da se namah smiri. podigne bačenu stolicu i tek sada primeti novi

raspored. Grmne.) Šta je ovo?

Marko: Ja sam malo…

Irena: (Prekine ga. Hladno, vraćajući svaku stvar na svoje mesto.) Ti si Marko bezvredni

talog prljave močvare u kojoj trule gmizavci. (Oštro ga pogleda.) Misliš da

zavređuješ da se ja zbog tebe nerviram? Ne…

Marko: Ali ja nisam…Molim te… (Padne na kolena.)

Irena: (Gadljivo ga pogleda.) Ti me moliš? Šta me moliš? Pogledaj se!

Marko: Irena,ja ću…Ja sam…Mislio sam…A ona…

Irena: Ona?Ko je ona? Uvek je želela samo ono što je moje i nikada to nije mogla da ima

i nikada neće. Odavno ti nisi moj. Moje je smao ono što želim, a ti… Tebe ne

želim. (Okrene se, lagano krene ka vratima.)

Marko: Irena! Irena, gde ćeš? Moram da ti kažem…

Irena: (Okrene se. Sevajući, ali bez grmljavine.) Kako se usuđuješ da me bilo šta

pitaš? (Okrene se i izađe. Marko ostane potpuno skrhan, izgubljen, jednom rečju

jadan sedeći na podu i razmišljajući šta bi mogao da učini. Posle nekog vremena u

sobu sasvim mirno uđe Irina.)

Irina: Eto vidiš,i to se desilo. Moralo je jednom da se desi. Vidiš da nije bilo tako

strašno. Čak nas je ostavila na miru.

Marko: Jesi li ti normalna? Tebe ovo zabavlja? Pa ovo je čisti užas! Kraj! Nikada mi neće

oprostit, razumeš? A ni tebi.

Irina: Meni? Meni njen oproštaj nije potreban. Uvek sam mrzela njenu krutu opednutost

samom sobom.

Marko:  Ali, shvataš li ti da je ovo kraj?

Irina: (Poigravajući se.) Kraj ili početak, sve zavisi od ugla gledanja na stvari. (Spusti se

iza njega i nasloni svoju glavu na njegovo rame.) Marko, Marko… Tu se više ništa

ne može uraditi, a nema ni razloga za to. Pomogla ti je, oslobodila te je sama. Kad je

sledeći put vidiš, reci joj: »Hvala!«. (Dok ona priča Marko sve vreme izbezumljeno

gleda oko sebe i vrti glavom, zatim mu glava klone u šake.)

 .

 

Scena V

 

 (Mirkov stan. Irena van sebe sedi i priča. Mirko se mirno šetka oko

nje pušeći i povremeno klimne iskosivši glavu u stranu.)

Irena: Da li shvataš šta ti pričam?

Mirko: (Potpuno mirno.) Moram priznati da ne shvatam.

Irena: Ne mogu da verujem da je mogao tako nešto da mi uradi!

Mirko: A možeš li da veruješ da upravo istu stvar ti radiš njemu ili ti je i to podjednako

neverovatno?

Irena:  To nije isto… On nije mogao znati…

Mirko: (Uz osmeh.) A nisi mogla ni ti. Što ne znam, nije se ni desilo, je li?

Irena: On nema prava… On mene ne poštuje!

Mirko: A ti njega poštuješ, je li? Mislim… Šta je uopšte nepoštovanje? Nepoštovanje je

samo ono što prihvatiš.

Irena: Ne prihvatam!

Mirko: Eto vidiš! Znači, problema ni nema.

Irena: Ja sam iznad toga!

Mirko: Odlično! Ako jesi, onda budi.

Irena: Ali ti i dalje ne shvataš… On to meni da uradi… On! Meni!

Mirko: Draga moja, sediš tu već više od sata i besniš…

Irena: (Besno.) Ne besnim!

Mirko: (Kao da je nije čuo.) I besniš… I to zašto? Zato što je trunčica prašine pala na tvoju

kristalnu sujetu. Hajde razmisli… Nije li to malo besmisleno?

Irena: Ponekad si tako zajedljiv i…

Mirko: (Prekine je.) Misam zajedljiv, samo mislim… Pa ti treba da se raduješ!

 Irena:  (Na ivici živaca.) Da se radujem?

Mirko: Pa da! Pogledaj, pa on je otkupio tvoj greh. Naravno, ako veruješ da gresi

postoje. Irena, veruješ li ti u greh?

Irena: Ti me u stvari savršeno dobro razumeš, ali nećeš to da priznaš.

Mirko: Ne znam odakle ti takva ideja. (Kraća pauza. On kao da razmišlja.) Ti si došla da te

utešim, ali tebi uteha, nije potrebna, zar ne?

Irena: (Iznervirano.) Nisam došla da me utešiš!

Mirko: I mislio sam da ćeš to reći. Došla si da ti skuvam kafu, jel’ tako? (Irena ga mrko

pogleda.) Ne, ozbiljno te pitam, hoćeš kafu?

Irena: (Kratko razmisli. Ravno.) Skuvaj mi kafu. (Mirko krene ka izlazu iz sobe, utom se

začuje zvono na ulaznim vratima.) Ko ti je sad to? Ko god da je, nemoj da

otvaraš. Nisam sad raspoložena da pričam sa nepoznatim ljudima.

Mirko: (Kao prekorno.) Irena, ne valja ti to što si tako nedruželjubiva. (On izađe da otvori

vrata. Ona nervozno cupka. Spolja se čuju glasovi.) Ej burazeru, otkud ti?

Marko: Ma pusti, ništa me ne pitaj! (Kada čuje Markov glas Irena se skameni.)

Mirko: Šta je? Nešto si mi pokisao?

Marko: Uvalio sam se u teško sranje. Ne znam šta da radim.

Mirko: (Kroz smeh.) Ti kod mene samo kad je sranje…

Marko: Daj, nemoj me i ti…

Mirko: Zezam se bre, šta ti je? ‘Ajde upadaj tamo. Idem ja da skuvam neku kafu, pa

dolazim. (Marko uđe u sobu i prenerazi se kad tamo vidi Irenu. Ona se nađe u

nebranom grožđu. Neko vreme zblanuto posmatraju jedno drugo.)

Marko: Šta ćeš ti ovde?

Irena: To se tebe ne tiče! Od sad, pa nadalje, sve što radim je samo moja stvar.

Marko: Irena, odgovori mi šta ti radiš ovde.

Irena: (Pomalo uplašena, a više zbunjena spušta loptu.) Ja sam…Eto…Došla sam da kažem

tvom bratu čime se ti baviš.

Marko: Njemu si došla da kažeš? Pa ti njega ne možeš očima da vidiš!

Irena: Nisi ti ovde u poziciji da postavljaš pitanja. A ni da ogovaraš na njih jer te ja ništa

neću pitati. Jednostavno, neću da razgovaram sa tobom. (Ona se okrene od njega.)

Marko: Irena, objasni mi šta se ovde dešava. Mi se jesmo posvađali, ali…

Irena: Posvađali? Ne, mi se nismo posvađali! Odakle ti takva ideja? Ja se ne svađam!

Marko: Znam da ti je ono teško palo, ali…

Irena: Kome je teško? Meni uopšte nije teško! Zašto bi mi bilo? Ja imam savršeno

kompletan život, ti si ionako bio samo višak.

Marko: Ja sam bio višak? Tako znači! Koliko ja vidim neko se tu uklopio tačno onoliko

koliko je trebalo. I to ni manje ni više nego… Gle čuda! Moj brat.

Irena: (Ne više onako samouverena, ali sada u ogorčenoj borbi za odbranu svoje

sujete.) To se tebe ne tiče!

Marko: (Sada on prelazi u dominaciju.) Ne tiče me se, ali je tačno! Jel’ tako?

Irena: Rekla sam ti da neću da razgovaram sa tobom.

Marko: Hoćeš Irena! Zašto samo ja da nosim grižu savesti?

Irena: O kakvoj ti griži savesti pričaš? Ne zove se griža savesti ono što se iz straha

rodi. To je najniži kukavičluk.

Marko: Kako možeš ti meni da sudiš? Ako smo grešili, grešili smo isto.

Irena: Ti i ja nikada ne možemo da budemo isto! Ti na duši nosiš i svoju i moju grešku!

Marko: Hoćeš da kažeš da sam te ja oterao od sebe?

Irena: Hoću da kažem da ništa nisi učinio da me zadržiš.

Marko: A šta si učinila ti?

Irena: Učinila sam sve što je trebalo.

Marko: Ništa nije trebalo. Ne postoji ono što treba i što ne treba, postoji samo ono što želiš

da daš.

Irena: Zašto baš ona?

Marko: Zato što me želi onako kako sam mislio da si me ti nekada želela. (Kratka

pauza.) Zašto baš on?

Irena: Zato što te jesam nekada tako želela.

Marko: Zašto si se ti, Irena, udala za mene?

Irena: Zašto si ti, Marko, mene zaprosio? (Stanu oboje, zaćute. Gledaju se neko vreme tako

ćuteći. Vreme prolazi, neodgovorena pitanja tonu u tišinu.) Vidiš… Ovaj razgovor ne

vodi ničemu i najbolje da ga sada okončamo.

Marko: Uradili smo istu stvar, jednaki smo. Sada smo ponovo na početku.

Irena: Ne, sada smo na kraju. Neke stvari se ne zaboravljaju, osim uz pomoć Alchajmera, a

tada zaista više nije bitno.

Marko: Ako smo i pošli jedno od drugog, nismo bliže mogli otići od ovoga što jesmo.

Irena: Na neki način to je tačno, ali, sa druge strane, nismo mogli otići dalje. Telo ne

zaslužuje nikakvo poštovanje.

Marko: Ali i dalje je to tvoje telo i moje telo.

Irena: Telo je samo telo,prazan stan naših bivših iluzija. (Trenutak tišine i ona namah

vrati svoje pređašnje kruto držanje.) Kakav si ti to čovek Marko? Ne bi valjda bio u

stanju da mi oprostiš?

Marko: Ako sam ja uradio isto, nemam šta ja tebi da opraštam.

Irena: Hoćeš da kažeš ako si uhvaćen na delu? Preciznije se izražavaj. Zar si odjednom

postao tako razuman? Misliš greška za grešku i to se potire. Ne potire se to…Zar ne

vidiš da je to još mnogo više od prostog zbira dve greške? Oprostio bi mi i bio u

stanju da se ponašaš kao da se ništa nije dogodilo?

Marko: Ja bih mogao da…

Irena: (Prekine ga. Besno, gotovo histerično.) Ali ja tebi nikada ne bih mogla da oprostim

tvoj oproštaj! Nikada!

Marko: Šta pričaš!?

 Irena: Šta za tebe ima značaja? Znači da ja tebe ne mogu ni da povredim! Pa zašto onda

još stojiš tu? Odlazi! Odlazi!

Marko: (Sada i on pobesni.) Odlazi ti! Ja sam došao kod svog brata.

 Irena: (Otrovno.)To nije tvoj brat već ljubavnik tvoje žene!

Marko: (Uzvraća otrovno.) Ti nisi moja žena već sestra moje ljubavnice!

Irena: To nije tvoja ljubavnica već moja sestra! (Ona stane i sama zatečena onim što je

rekla. Par trenutaka tišine.)

Marko: Sada je tvoja sestra…Pa što onda ne ideš kod nje ako ti je sestra?

Irena: (Pokuša da se izvadi.) Ona je makar uvek bila dosledna. Nas dve se nismo volele

nikada. To osećanje je čisto, iskreno i uzajamno.

Marko: I šta je sad sve ovo? Na kraju, kad se obrne čitav krug, pa ma koliko hoćeš puta sve

se opet svede na isto…

 Irena: Ne ponavljaj više tu glupu i besmislenu rečenicu! Nije isto! Ni u vremenu ni u

prostoru nikada ne može biti isto. I ne treba da bude. (Kratka pauza. Spusti loptu. Sa

izvesnom dozom melanholije.) Samo ti to nikako da ukapiraš. A to nije više stvar

izbora…Ni tvog, ni mog. Pre će biti, mera zajedničke nemoći. (Pauza. Oboje ćute i

kao da su zagledani u »proliveno mleko«. Ona duboko udahne.) Kafa je

gotova. Treba da kreneš.

Marko: Samo tako?

Irena: Samo tako. (On je gleda još par trenutaka, pa se bez reči okrene i zakorači prema

vratima.) Vidiš…(Ona se gorko nasmeje.On se okrene,ali ne sasvim.)Nismo se čak

ni potukli…Da jesmo…Možda bi još i bilo neke nade za nas.

 

 

                                                            

.

 

 Scena VI

 

    (Železnička stanica. Irina sedi na klupi,pomalo je rastrešena. Ona

vadi cigaretu, stavlja je u usta i drži je neko vreme tako nezapaljenu, gleda oko

sebe. Utom se pojavljuje Mirko sa koferom u ruci. Ona ga ne opazi. On prvi primeti

nju i priđe joj.)

Irina: (Primeti ga. Zatrese glavom.) Odlazi sad. I otkud ti uopšte ovde? Idi.

Mirko: (Sa urođenom hladnokrvnošću. Očima pokaže na kofer.) Idem, vidiš da sam

krenuo. Ali, polako…Voz mi polazi tek za pola sata. (Sedne pored nje na klupu.)

Irina: Bežiš…To je sve što si uspeo da smisliš.

Mirko: Ne bežim, nemam razloga za to. Putujem. (Pogleda je.) Mislio sam da ne postoji ta

katastrofa koja bi tebe naterala da počneš da pušiš.

Irina:  (Začuđeno ga pogleda.) Šta pričaš!? (Analitično ga osmotri. Iznenada

shvati.) Znam! Ti nisi… Marko.

Mirko:  Bože Irena…

Irina: (Prekine ga. Odmahne kažiprstom.) A-a! Ja nisam Irena!

Mirko: (Sada on nju osmotri. Zasmeje se.) Stvarno nisi. Kako nisam odmah primetio tu

ljupku drskost?

Irina: Kako to misliš?

Mirko: Irena je nema.

 Irina: Ima. Samo, bez ljupkosti. Znači, ti si famozni brat?

Mirko: Nisam famozan, ja sam samo brat. (Doda uz osmeh.) A i to, kako kome. (Ona se tek

sad seti da zapali cigaretu.) I cigareta, naravno. Trebalo je da mi odmah bude

jasno. (I on izvadi iz džepa cigaretu i zapali je. Neko vreme tako puše u tišini.)

Irina: (Prebaci nogu preko noge,zabaci kosu.) Čudno je…Ti i ja se nikada nismo sreli,a… 

Mirko: A šta?

Irina: A vodili smo ljubav.

Mirko: (Kratko razmisli.) Da, zapravo jesmo. (Kraća pauza. Uz osmeh.) Jesam li bio dobar?

Irina: (Zamisli se, kao da se priseća.) Pa…Kako kad. Bilo je svetlih

trenutaka.(Pauza.Provokativno.) A ja?

Mirko: (Na provokaciju joj odgovori provokativnim pogledom.) Jedna dama obično ne

pita takve stvari. (Osmeh.)

Irina: (I dalje ga gledajući pravo u oči.) Jedna dama poput mene obično ne pita, tu si u

pravu. Obično ne pita zato što zna odgovor. Ali, pošto je ovo neobična situacija, ja

eto pitam.

Mirko: Pa dobro. U tom slučaju,moram reći da nije bilo ništa posebno. (Osmeh.)

Irina: (Ljutito ga pogleda, a onda kao da se seti o čemu se zapravo radi. Sa dozom

superiornosti.) Ah, pa naravno, nisam ni sumnjala.

Mirko: Putuješ negde?

Irina: Putujem… Negde…

Mirko: A kuda ćeš? Ako ne pitam previše…

Irina: Pitaš previše. Ali, ja ću ti ipak odgovoriti. Ponekad mi se dopada kad ljudi

preteruju. Vidiš… Krenula sam da vidim neke nove… (Kao da traži reč.) Ljude.

Mirko: (Zainteresovano.) Neke nove ljude?

Irina: Pa…Da.

Mirko: A kakvi su to novi ljudi?

Irina: Pa… Novi ljudi su… (Pokaže rukom na njega.) Neki koji ne izgledaju tako, neki koji

se ne zovu tako nekako, neki…

Mirko: (Nasmeje se.) Ali nešto ti baš i nije krenulo kako treba još od početka?

Irina: (Lagano uzdahne.) Uopšte. (Kratka pauza.) Verovatno će me i na stanici na kojoj

budem sišla čekati još jedan takav. (Okrene se ka njemu.)  Imate li još kojeg batu u

šteku?  Čisto da znam, da budem pripremljena…

Mirko: (Kroz osmeh.) Ne. Bar ne, koliko ja znam.

Irina: Vaš ili tuđ, sasvim svejedno… Moj nije sigurno, a ipak će se diskutovati po toj tački

dnevnog reda.

Mirko: A misliš da se i sada diskutuje po toj tački dnevnog reda?

Irina: Ne mislim. Čvrsto sam odlučila da se time više ne bavim.

Mirko: (Klimne glavom sa istinskim odobravanjem.) To si dobro uradila! Ne vidim ništa

pametnije što je moglo da ti padne na pamet.

Irina: Hvala, hvala! Hvala kolega!

Mirko: (Nasmeje se.) Zašto kolega?

Irina: Pa čini mi se da ni ti nisi u nešto preterano mislećem fazonu u poslednje vreme.

Mirko: (Kroz smeh.) Može biti… Ponekad volim da nosim glavu u torbi i kad nema potrebe

za tim.

Irina: Pa to ti kažem…(Uhvati se za njegov kofer,pokušava da ga otvori.)Jel’ lepa?Mogu

da vidim?

Mirko: (Uhvati je za ruku.) Šta to radiš? Šta da vidiš?

Irina: (Glumeći naivnost.) Pa tvoju glavu.

Mirko: Nemoj da mi čeprkaš po koferu.ne mogu da ti dozvolim tek tako da vidiš moje

gaće.Mada su čiste…Ipak…Nismo dovoljno bliski za tako nešto.

Irina: A gde ti putuješ?

Mirko: Ja? Idem da radim na nekoj naftnoj platformi.

Irina: (Malo se zamisli.) Tamo nema žena, jel’ da?

 Mirko: Zašto to pitaš?

 Irina: I to je samo pitanje kao svako drugo.

 Mirko: Hoćeš sa mnom?

Irina: Sa tobom? Na takvom putu ti ne treba nikakva žena…

Mirko: Nisam te zvao da mi budeš žena. (Kroz smeh.) Ako pođeš sa mnom možda

izbegneš zlu sreću da sretneš onog trećeg. Dakle, ideš li?

Irina: Zašto želiš da pođem?

Mirko: Ko je rekao da želim? Kako si rekla? I to je samo pitanje kao svako drugo. (Čuje se

pisak lokomotive.) Evo ga! Voz je stigao! (On ustane, ispravlja odelo, uzima kofer i

krene nekoliko koraka. Ona gleda za njim. Čuje se i drugi pisak lokomotive. On se

zatim okrene i pogleda je.) Onda? Ideš li?

Scena VII

 

(On (u isto vreme i Marko i Mirko) i ona (u isto vreme i Irena i Irina

stoje jedno naspram drugog i gledaju se izgubljeno kao kroz neku koprenu. Govore

polako i tiho, gotovo šaputavo.)

On: Ko si ti? (Ona ga gleda sa blagim nerazumevanjem.) Koja si od njih dve sada?                                                          

Ona: Ne znam. Šta ti misliš?

 On: Ne znam.

 Ona: Onda ne znaš ni ko si ti…

 On: (Odmahne glavom. Zagleda se u nju. Neko vreme je zapitano zamišljen.) Treba li

sada da te pitam hoćeš li da se udaš za mene?

Ona: (Gotovo uplašeno.) Ne! Samo to nemoj da me pitaš! Na to pitanje ne znam tačan

odgovor. (Kraća pauza. Nesigurno, između konstatacije i pitanja.) Mi jesmo u

braku…

On: Nismo. Nemamo venčani list.

Ona: Imamo. Ali zašto… Papir je zapaljiv.

On: (Približi joj se jedan korak.) Sve ovo… Je li bolelo?

Ona: (Sa smeškom, skoro stidljivo.) Malo… Je li moralo?

On: Mislim da je moralo. Ali, to je dobro,zar ne misliš tako?

Ona: (Približi mu se jedan korak.) Ne mislim… Sigurna sam da je tako. Znaš da ne volim

laka rešenja.

On: Znači… Igra što smo je odigrali… Vredela je?

Ona: Ova igra je bila jako opasna.

On: Bez velikog uloga nema velikog dobitka. Ipak… Ova igra je na kraju sačuvala ono

najveće…

Ona: Je li zaista moguće da jeste?

On: Zar ne osećaš to?

Ona: Osećam… (Pauza.) Ali… Plašim se da će prestati.

On: Neće prestati.Zašto bi prestalo?

Ona: Zašto i drugima nije uspelo?

On: Drugi nisu pokušali.

Ona: Zašto nisu pokušali? Da nisam pokušala sve, pre nego što je sve otišlo

dođavola, mrzela bih te do kraja života. Svakog dana malo više nego

prethodnog. Tvoje bi lice ostalo bez crta i ja ne bih mogla ni da se setim kako si

nekada izgledao i zašto sam mogla da te posmatram satima. (Sa čudnom

tugom.) Zašto drugi nisu pokušali?

On: Šta ja znam…Zato što su se plašili. Zato što su bili lenji da se

potrude. Najverovatnije zato što ne znaju da postoji način…

Ona: Kako je to tužno…Hoćemo li im reći?

On: Neće nam verovati.

Ona: Ja sam mislila da mi se ovako nešto može dogoditi jedino ako bi ti umro. Šta nam

se još drugo novo može dogoditi? Kroz sve ostalo smo zajedno prošli.

On: Mislila si da bi jedino tada mogla ponovo da me zavo…

 Ona: (Prekine ga.) Ne koristi tu reč! Koriste je samo deca, izneverene žene i loši pisci i

svako od njih je koristi pogrešno. Ubijenog smisla zvuči ružno i glupo. Ne

izgovaraj je da ne pokvariš sve što smo uspeli zajedno.

On: Nikakve velike reči…Samo male, za početak i kraj.

Ona: Kada me pitaš obične stvari,pitaj samo onda kada zaista želiš da znaš.

On: Kada odgovaraš, odgovaraj istinito i kad nije lepo. (Neko vreme ćute i gledaju se u

tišini, a onda polako priđu jedno drugom sasvim, savim blizu, ali tako da se ipak ne

dodiruju. Za to vreme njihove pojave, njihovi izrazi lica i čitav utisak koji odaju se

polako preobraze od avetinjskog u punokrvno ljudski. On progovori dosta glasnije

nego do sada,pravim ljudskim glasom.) Kako si dušo?

Ona: (Zvonko i jasno.) Malo me boli glava, ali sam dobro.

On: (Uhvati je za ruku.) Hajdemo kući! Malo ćeš da legneš i glava će te brzo proći.

Ona: (Kratko razmisli zagledana u njega. Uz blagi, jedva primetni osmeh.) Da. Hajdemo

kući!

 

 

Back to list

Iz rubrike

Оставите одговор

Ваша адреса е-поште неће бити објављена. Неопходна поља су означена *