Poezija

Grube spekulacije

.

.

Na imaginarnom Balkanu

.

Na imaginarnom Balkanu ljudi imaju zube

Leče se od karcinoma dojke i debelog creva na vreme

Brkove ne puštaju muškarci kojima ne stoje

Svi se pozdravljaju

Nema kerećih govana po avlijama

Komšije gledaju svoja posla

Rodbina se međusobno pomaže

S vremena na vreme neko ti krne žvaku,

a da ti ne prenese neku polnu bolest

.

.

Bog me pogledao

.

Dugo sedeći u čekaonicama, u sumaglici rezultata, dugo očekivanih a naglo pristiglih

Počinjem da plutam kao bova

Lahor ustajalih svežina i melodije slučajnosti nauče te kako izbeći strah, udružiti se s miroljubivim stradanjem sopstvenih misli

Jednu smo morali da ispustimo i potopimo za njeno dobro

Isuviše čvrsto se držala života

Koliko sam ćelava i koliko mi dnevna koža bledo leži zauvek odbačena, a zamišljeni broj na zglavku zapravo je datum moje smrti

U toj meri u stopu pratim opstanak

I da nemam svoju priču, imam svoju bolest

.

Cepidlaka

.

Život je nepravedan,

pa zašto se uopšte time i baviti

Zašto jednostavno ne sačekati

da magla dođe po svoje (a hoće)

i svoje da u njoj nestane

poput ušiju bandoglavog kopitara

.

Gledala sam kako odnosiš pedale

ili su pedale odnele tebe

Prevozno sredstvo nije teško pomešati s vozačem

Prožeti smo lahorastim žilicama

Pokušavamo da pevamo

Krunimo se sve dok ne postanemo

mleko u prahu,

materijal za đubrovnik

Rečima pokušavamo da budemo,

tek tako,

da nam ne bi bilo dosadno

.

Oboleli organi hirovitih stabala

bivaju amputirani

zažagrenim naoštrenim nožem kasapina

Sive kapuljače

padaju u pošumljeni jarak

kao padobranci,

da bi se podozrivo odmeravale

i zavirivale u tuđ prtljag

kao usputni prolaznici,

stranci

Krenula sam u potragu za

ljubičastim venama što iskoče na vratu osuđenika

pa se zaglave negde na ničijoj zemlji

Gledala sam kako same sebi odrubljuju glave, kako se škakljaju i pare

Na kraju sam se našla ispred

novog kioska u kome se peku tortilje,

aktuelna brza hrana

Umazana i uplakana,

dok mi se niz bradu slivao organski ukus pada,

kao kad se kečap preliva preko meseca

.

.

Ružice

.

I zašto mi se vraćaš

Zašto mi na prag dolaziš

s tim crvenim ružicama u krajevima usana

s tim ljubičastim šljivama na vratu

s tim plavim podlivima po kapcima

s tom zelenom sluzi na penisu

Kako da protumačim

posle svega

taj nož u gornjem džepu kaputa

tu zločinačku nameru u tvojim vašima

to skorelo blato na cokulama

koje šetaju same od sebe od ugla do ugla od sobe do sobe,

uvek zastajući ispod dovrataka

Uvedoh te sobu iscrpljenu plamenovima

prljavog onemelog polupanog

i pristavih mutnu vodu za kafu

Napolju sipi kraj rata

a ja ljubim rascvetale rane po tvom telu

ne bih li sprala

tragove kurvi i sifilisa

Šta mi drugo preostaje

.

.

Pseto

.

Naši životi su grube spekulacije

Iza svakog ćoška natovaruju na nas džakove zacementiranih nesreća

Žudimo za stovarištima, mirnim lukama

Čeznemo za naglim promenama mišljenja koje na kanapima za sobom vuku nekakve mlake pristanke

Ceo mi život zavisi od tuđih odobravanja

Nadam se da će mi ujutru pokucati na vrata, ja ću ih sve rado pustiti u sebe iako su me probudili i nisam stigla da popijem kafu

Veliki bolovi deluju kao sjajno izvedene manipulacije

Zato se ja klonim malih bolova, a velike mazim po mudima

Zelene munje sevaju mi u ušima

Po pesku hodam na rukama unatraške

Pokazuju me po kavezima sve dok im, uvata i repata, ne pobegnem

Voz celu noć prolazi kroz iznenađenu šumu

U tunelu, srećna kao pas, vrtim repićem

Šuma kaže:

Biću srećna kao pas što vrti repićem

Srećna kao pas

I još srećnija

.

.

Sola amore

.

Valjda će se ova peripetija ipak jednom završiti koferima

Kako bih to spremno dočekala, vežbam se u pakovanju

Sve dok mi se ne zacrvene oči, udaram glavom o vrata o prozor o krov

Žalim što nisi došao po mene

Zajednički odlazak u krevet on uzdiže na ravan principa

Redovno potroši sav konac za zube

Dobiće kancer onog dana kad me ne bude udario

A u nekom dalekom gradu zabravljenih kapija

ti i ja smo i dalje zajedno

Oboje uspravni u slomljenosti

nemerljivog samopoštovanja koje gaje samo oni koji nemaju koga da izgube

.

.

Mladica monsinjoru

.

Sudba je prošla ulicom

i prošetala mog taticu,

ali zaboravila je da ponese kesu

i pokupi reči zaostale ispod njegove guzice

Prazna su sada ta drevna prozna creva,

a poetska pišaćka je bela

Zategni kateter, tatice

.

Večeras za monsinjora brijem svoje intimne regije

Kao kuja nudim utešnu parčad mesa

Razdajem se umesto da se prikupljam

A i noć padne kad zažmuriš

.

Zalud budiš kučku

Džabe skidaš kateter

Svi prsti su na svirali

I vreme je bilo da izdahne ova afera

Stegni udice i skoči

Matori moj monsinjore,

dogorelim svicima i zakržljalim udovima

pogasi sveće

Spakuj se u kesu za đubre

i izbaci smeće

.

.

Komo

.

Bože, kako sam volela taj roman

i kako sam želela da odem tamo

Komo, Komo ili Trentino, ne Rim ili Firenca

Učili su me da Bog nadzire tamo iza oblaka,

ali i da ne poklanja svima odreda karte za Komo

Junakinja tuđih života, zalivala sam ih, prala, pokopala

Hiljadu očiju na usnama, hiljadu dlaka po tanjirima

Njihova spavanja do kraja su u mome snu prebivala

Ko zna je li Komo još tamo

Nisam ga videla više ni na papiru,

prepolovljenom kroz projekciju smrti koju u zabludi nazivaju senilnošću

Imam osamdeset tri godine, davno sam to čitala

Vreme je da odem, više ni za paštete nisam

Želela bih da verujem da je to jezero i dalje tamo,

iako ga nikad nisam videla

Da su u njemu svi oni podavljeni

Mora da je i dalje divno premda zagađeno

Lepo i zvuči Komo Komo Komo Komo Komo

Kao nepostavljeno pitanje jedne starice

Neko drugi će otići na to jezero i možda zaplivati po odgovoru,

osim ako ga Italijani nisu popili kao hladno crno vino

ili pojeli kao vodenu lazanju

.

. 

Žudnja za svetom

.

Želim onoj biljci da ugine,

da se osuši, da se ne muči više, tako je jadno žudeti za svetom

Zarobljena u tom skučenom prostoru saksije i suve zemlje, bez zalivanja

Drukčije nebo i drukčije trave obmotavaju se oko mene

A ona se u smrti može posvetiti predalekim oblicima

Shvatiti da je nemost stvarnija od govora, ruševina od građevine, strepnja od svesti

Prilazeći halucinaciji od života, bolela me briga za svet

Za kaznu me obema nogama odsecaju od onoga što nisam znala

 

.

.

Dijagnoza

.

Put ka obećanom pretvorio se u ratovanje

Dok se porađam, stare pretnje smrću i skalpeli miljama su udaljeni od života

Moje me reči štite

Na operacionom stolu preobražavaju moju telesnu artikulaciju

Moje me reči spotiču

Preživljavanje se pretvara u isplažen jezik

Moje me reči potkazuju

U iščekivanju poslednjeg luksuza neustrašivosti

Tonem u svoje reči kao u duboku, plavu komu

.

.

..

.

.

author-avatar

O autoru Jelena Marinkov

Rođena 1993. godine u Kikindi. Diplomirala na Filološkom fakultetu u Beogradu, na studijskom programu Srpska književnost i jezik sa komparatistikom. Master studije završila na istom fakultetu. Trenutno je doktorand na modulu Srpska književnost. Objavljuje naučne radove, književnu kritiku, poeziju i prozu u periodici. Dobitnica nagrade „Đura Đukanovˮ 2015. godine za zbirku priča Ispuštene priče, nagrade „Bal u Elemiruˮ za humorističko-satiričnu priču 2017. godine i prve nagrade na konkursu za najbolji esej o Disu 2020.

Back to list

Iz rubrike

Оставите одговор

Ваша адреса е-поште неће бити објављена. Неопходна поља су означена *