Dragoslav Dedović

Na osnovu neostvarenog

      Dragoslav Dedović rođen je 1963. godine u Zemunu. Odrastao u Kalesiji, gimnaziju završio u Tuzli, a studij žurnalistike u Sarajevu. Potom je pohađao postdiplomske studijesociologije kulture u Beogradu. Od 1992. godine živi u Njemačkoj, ali je od 2006. tri godine proveo kao direktor Hanrih Bel fondacije u Beogradu. Radi za RTV Deutsche Welle u Bonu a živi u Kelnu. Objavio desetak knjiga poezije i proze, prevodi sa njemačkog i na njemački, dobio nagrade Slovo Gorčina, Godišnju nagradu za najbolju knjigu Društva pisaca BiH, Pečat varoši sremskokarlovačke. Zastupljen u više antologija.

.

.

Rekli ste da ste pjesnik jugoslovenskog i njemačkog obrazovanja… Kako se slažu ta dva obrazovanja, da li se dopunjavaju u Vama? Postoji li tu raskorak ili kompatibilnost?

.

     Moje klasično gimnazijsko obrazovanje u Tuzli bilo je više nego kompatibilno sa zapadnim obrazovnim sistemom. Kao mlad čovjek bio sam sklon potcjenjivanju jugoslovenskog i precjenjivanju zapadnog obrazovnog modela. U direktnom iskustvenom poređenju morao sam korigovati taj stav. Naime, devedesetih sam studirao u Ahenu na internacionalnom smjeru magistarskih studija sa ljudima iz mnogih zemalja, od Španije do Gruzije. Shvatio sam da su, za razliku od stranih studenata, ljudi koji su prošli njemački školski sistem poprilično jednosmjerni, drže se korektno zadatog okvira. Pozitivno su me iznenadili upravo ljudi koji su van granica Njemačke iza sebe već imali iskustvo “smaka svijeta”, od raspada sovjetskog imperija do ratova, državnih osamostaljivanja, nestašica. Nisu imali iluzije, ali su imali humor i inteligenciju, strasno su voljeli život i rado su učili. Svi su oni došli sa diplomama tamošnjih fakulteta. Shvatio sam da iza velike većine stoji šire gimnazijsko pa i fakultesko znanje, opšta kultura koja je bila radoznala prema svemu zapadnom. A ne bi se moglo reći da su kolege iz Njemačke ili još poneke zapadne zemlje bili na isti način radoznali da nešto nauče izvan zapadnog horizonta, za većinu njih je bilo prećutno jasno da je poznavanja Zapada isto što i poznavanje svijeta.

.

.

To je bio susret izdanaka istočnoevropskog i zapadnoevropskog modela. Gdje smo tu mi?

.

     Upravo zbog tog iskustva shvatio sam da je jugoslovenska šizofrena politika između blokova meni lično donijela komparativnu prednost. Za mene su Ajgi i Brinkman, Tarkovski i Kjubrik bili dio iste priče. Rumunsku i poljsku poeziju sam smatrao zanimljivijim od recimo savremene  njemačke poezije. Komparativni pogled je bio za moju generaciju prirodan. Mi toga nismo bili dovoljno svjesni, a naši sabesjednici na zapadu nisu od nas ni očekivali da se po nečemu bitno  razlikujemo od ljudi iza “Gvozdene zavjese”. Navešću jedan primjer. Kod jednog prijatelja, jemačkog germaniste, koji je imao svoju antikvarnicu,uzeo sam sa police knjigu Valtera Benjamina i počeo da je hvalim, rekavši da sam je pročitao još kao student u Sarajevu. On se čudom čudio kako sam mogao to pročitati, mislio je da je takozvana “Frankfurtska škola” bila zabranjena i u Jugoslaviji jer je to tako bilo u bivšem DDR-u. A meni je to bila obavezna fakultetska lektira. Da ne dužim, imali smo u Jugoslaviji mnogo bolje škole nego što smo mislili. Ideološke gluposti, barem osamdesetih godina prošlog vijeka, nisu mogle bitno ograničiti protok ideja i znanja. S druge strane, na Zapadu oduvijek postoje ograničenja uslovljena logikom funkcionalnosti. Dobro je znanje koje ti omogućava da funkcionišeš u zadatom sistemskom okviru. Navešću još jedan primjer koji pokazuje da je pobjeda i samozaljubljenost koju ona donosi opasna za pobjednika. U žaru trijumfa u “Hladnom ratu” Zapadna Njemačka je otpisala istočnonjemački obrazovni sistem kao neupotrebljiv. Finci su, međutim, preuzeli bitne elemente istočnonjemačkog koncepta. Do danas se svake godine pedagoški stručnjaci u Njemačkoj iščuđavaj  zašto je Finska bolje plasirana na rang listi školskih sistema u Evropi. Bojim se da su školski sistemi u bivšoj Jugoslaviji u međuvremenu podijelili sudbinu društava. Veća formalna sloboda, veće siromaštvo, manje znanje.

.

.

Kako se slažu novinar i pjesnik u Vama? Čini se da je pjesnik blizak novinarskim temama? Pretpostavljamo da novinar izdržava pjesnika. 

.

     Novinar zarađuje novac kao lokalni hroničar globalne nesreće. Ratovi, izbjeglice, ekonomske turbulencije, katastrofe, političke manipulacije i – ako ima nesreću da radi za bulevarske medije – gole guzice i prljav veš. On od tih fekalija pravi pitu koja se prodaje ko alva. Bolje novinarstvo pokušava da dobrim jezikom izanalizira zašto je naš svijet sve više nalik septičkoj jami, a ono nižeg reda da publiku ubijedi kako jede čokoladu iz te jame. Ovo drugo novinarstvo poduprto proizvoljnošću interneta jeste većinsko. Pjesnik pokušava da zgusne jezik do jezičke kapsule koja bi zaštitila ono što je najbolje u nama, ne bi li u opisanom svijetu opstali i mali, neponovljivi trenuci u kojima se, kao u kristalima, ogledaju i sve velike svjetske priče. Pjesništvo je stvar unutrašnje nužnosti, a novinarstvo jeste poprilično stresna i cinična profesija, poziv a ne pozvanje.

.

.

Definisali ste sebe kao pjesnika bosanskog senzibiliteta, crnogorskog porijekla, srpskog jezika, a koji je Vaš omiljeni hrvatski pjesnik?

.

     Moj paradigmatičan doživljaj hrvatske lirike bio je i ostao susret sa lirikom Antuna Branka Šimića. Bliži mi je i od Ujevića i od Krleže, njegov iskreni ekspresionistički naboj i kristalizacija njegovih stihova pred kraj života mogu me dirnuti i danas, kada to čitam. Da podsjetim, zavještao nam je das mo “čuđenje u svijetu” i da naše oči “ velike i nijeme rastu pored stvari”. Zahtijevao je da ne idemo maleni ispod zvijezda. Volio sam stihove koji govore o noći u kojoj u uhu dragane šumi mjesečina. U pjesmi “Mi smo se sreli” nailazim na potpuno isti emotivni spektar kao u Kleptonovoj stvari “Tears In Heaven”, doživljavam je vrlo slično. Šimićev miks naivnosti, čistote izraza i očajanja čine ga značajnim pjesnikom zajedničkog jezika. Možda je to slučaj, a možda ima i nečega u priči da genius loci određuje čovjeka, ali Mile Stojić je od mojih savremenika meni najbliži hrvatski / bh. pjesnik. A i Stojić i Šimić su rođeni u opštini Grude u zapadnoj Hercegovini, Stojićev uži zavičaj se zove Dragićina, a Šimićev – Drinovci. Inače, mogao bih govoriti o još nekoliko imena, sa kojima osjećam bliskost senzibiliteta, od Dragojevića do Šodana. Ali neka ostane na ovom zapadnohercegovačkom duetu.

.

.

Želja da te dodirnem pretvara se u želju da ti o tome govorim, napisali ste. Da li je čin nemoćan bez kazivanja?

.

     Čin je prije svog ostvarenja – unutrašnja namjera, stremljenje, kalkulacija ili nagon. Sve to zna biti višeslojno i protivrječno. A nikada ništa nećemo saznati o nastanku čina ako sve to ostane neizrečeno. Već trenutak nakon završetka čina on i ne postoji osim u obliku posljedica ili kao kazivanje o njemu. Ako se radi o našem duševnom spektru, onda bez verbalizovanja jedan čitav kosmos misli, osjećanja slutnji, snova, nadanja, strahova, strepnji i ushićenja, erotskih fantazmagorija, pizme, pa i umišljenih i stvarnih zvukova, mirisa, dodira, doživljaja sebe i svijeta nestaje sa našim nestankom. Mi ustvari i nemamo izbora, ako nam je dragocjen taj univerzum. Otud želja da o tome govorimo – dok možemo, i ako umijemo.

.

.

Zašto Munk u Hamburgu nije isto što i Munk u Oslu? Da li je pjesma Sjećanje na Kunsthalle autobiografska?

.

     Ona je poprilično tačan zapis. U Oslu je Munk kod kuće, u Hamburgu nije. Hamburška publika je internacionalnija i bučnija, u Oslu je sve sporije, svjetlost je iskošenija… Osim toga ni neki tamo Dedović nije ista osoba u Hamburgu i u Oslu, njegov pogled nije isti. Dakle, ako autobiografskim nazivamo stihove koji su nastali na osnovu konkretnog iskustva, onda je ova pjesma dokumentaristički kolaž sačinjen od različitih senzacija sa različitih rubova Evrope, iz Osla, Hamburga i Beograda. Ta pjesma je, međutim, jedino mjesto gdje su se sve te krhotine dana i trenutaka okupile u cjelinu.

.

.

Poznato je da su čitaoci u Njemačkoj možda najradoznaliji čitaoci u svijetu… koliko se zanimaju za literaturu sa balkanskih prostora?

.

     Interesovanje vlada za anglo-saksonsku književnost, većina naslova se prevodi sa engleskog. Ostatak otpada na prevedene knjige iz cijelog svijeta. Među tim naslovima je uvijek i nekoliko knjiga ovdašnjih autora. Oni su interesantni za publiku sastavljenu od radoznalih sladokusaca. U stomilionskom jezičkom području ima dovoljno sladokusaca da bi i te knjige imale svoju publiku. Ali ni jedna knjiga koju je potpisao ovdašnji autor nije zauzela mjesto na listama bestselera. Devedesetih, dok se ratovalo, kulturne rubrike i feljtoni između Beča i Berlina jesu bili skloni precjenjivanju svega što je stizalo sa ovih prostora, jer nije bilo dovoljno informacija, a postojala je potreba za tumačenjem uzajamnog bratoubilačkog istrebljivanja koje se dešava “tu, nadomak našeg kućnog praga”. Tako je u prvom talasu prevedeno štošta. Onda je s decenijama uslijedila sve primjetnija oseka, fokus se pomjerio na druge nesrećne krajeve svijeta. Rješenje je u institucionalnom promovisanju prevođenja na njemački, to je zadatak malih zemalja, da se učine vidljivim, inače je sve prepušteno pomodnosti, mešetarenju kulturnih funkcionera koji su osrednji pisci, i slučaju.

.

.

Mnogi pisci na našim prostorima ističu da su pisci koji žive u Evropi ili SAD nešto dobili time što su otišli… ako i jesu dobili, sigurnost, posao, dobru zaradu, miran život, veze sa stranim izdavačima, šta su izgubili? Šta je Vaš osnovni gubitak izazvan činjenjenicom da ne živite na prostoru gdje ste rođeni? 

.

     Sve godine, svi dani, sva iskustva i susreti koji su se desili tu gdje živim ujedno nisu i ne mogu biti iskustva, godine i susreti u zemlji iz koje sam otišao. Saznanje o tome se artikuliše kao žal za životom koji se nije živio tamo. Naravno, živio se život koji mi je namijenjen, ovaj ovdje. Mlad čovjek misli da je u prilici da bira između bezbroj mogućnosti. Zreo čovjek zna da je ono što je ostvario uvijek bilo na uštrb svih drugih mogućnosti. Pa i onih najboljih. Tako da je ovaj život ovdje vođen na osnovu neostvarenog života tamo. I obrnuto, tamošnji život bi isključio sve ovo što me dotaklo, obradovalo ili zaboljelo ovdje. Valjda je to ljudski, da nam nedostaje upravo ono od čega smo milom ili silom odustali. Ali ja sam naučio da živim s tim, trudim se da zavolim nužnost u čijim okvirima se odvija moja mala  sloboda. Nasuprot tome, pragmatična logika ne žali već razvrstava život u aritmetičke kolone sa plusom i minusom. Ona ti postavlja pitanje: Gdje imaš bolji pristup resursima – znanju, obrazovanju, poslu, zdravstvenoj zaštiti, pravima i formalnom odlučivanju o sopstvenoj sudbini? Ta je logika neumoljiva. No, to je logika kvalitetnijeg ali ne nužno i srećnijeg života.

.

.

Vaša pjesma Sukot govori o djeci iz mješanih brakova koja su se prosula širom svijeta i sadrži stih a ja sam samo most… zar nije most važna činjenica ispred koje ne treba da stoji riječ samo ili je most ipak samo most, možda lomljiv, zavisan od dvije obale, nesiguran na nogama…?

.

     Po prirodi jesam neko ko pokušava da premosti teškoće između najrazličitijih ljudi i miljea. Jesnom sam se u razgovoru sa sa Vladom Pištalom požalio na nerazumevanje s kojim se suočava svako ko bi da posreduje, a on me je podsjetio na poslovicu „Ako budeš most svako će da te gazi“. Most je tek jedna od uloga koju čovjek može preuzeti u svom životu. Meni je strano poistovjećivanje sa samo jednom ulogom. Čovjek je više od mosta. Zato, kada kažem da sam samo most, kažem ustvari da sam sa stanovišta potomstva sveden na most, ako hoćete na nosioca genetske poruke kroz vrijeme, ali i da to ne mogu da prihvatim kao jedinu validnu verziju priče o sebi.

.

.

Da li vjerujete Evropi?

.

     Ne. Kako čovjek da vjeruje kontinentu, koji je zapravo poluostrvo Azije? Naročito ne vjerujem  poistovjećivanju Evropske unije i onakve Evrope kakva se meni ukazuje iz budućnosti. Vjerujem da bi Evropa mogla postati domovina svih Evropljana, ona to trenutno nije. Ona je još uvijek konglomerat državica okupljenih oko zajedničkog tržišnog interesa i sve slabijeg straha da ne ponove neku od istorijskih gluposti sa stomilionskim klanjem. Sjedinjene evropske države bi bile čestitiji odgovor na izazove vremena, no, ta federalna bajka nije za ovu generaciju. Poučna je u tom smislu i jugoslovenska bajka, koja se naposlijetku pretvorila u krvavu basnu, jer nije bila održiva, mada se u nju ugradilo nekoliko generacija južnoslovenskih sanjara.

.

.

Kome vjerujete?

.

     Svakome ko svoje rečenice počinje i završava u prvom licu. Oni koji govore u tuđe ime obično moraju da se udalje od stvarnog života i male, svakodnevne istine.

.

.

Da li papirna knjiga može živjeti pored elektronske knjige? Čitate li Vi poeziju na Kindlu? 

.

“Kindl” ne želim da koristim zato što iz upotrebe isključuje sve one knjige koje nisu skopčane sa Amazonom. Ne volim monopoliste. Svakodnevno čitam na tabletu. Doduše, simpatična mi je romantična predstava o knjizi koja ima svoju boju, miris, taktilnost. Ipak, ne mislim da su to suštinske pretpostavke za to da vas lirski tekst dodirne. Njega neko može da vam odšapuće, da ga otpjeva, da ga ispiše krasnopisom, pa i da ga sastavi kao elektronski kodiran trag. Posuda može donekle da utiče na ukus tečnosti koju iz nje pijete. Ali, ako je posuda kvalitetna, to neće suštinski promijeniti karakter tečnosti. Vino će ostati vino, a rasol – rasol.

.

.

 Gdje biste željeli da otputujete? Zašto? 

.

     Buenos Aires. Ne znam precizno da kažem zašto. To je neka vrsta čežnje.

.

Čega se plašite?

.

     Da ljudi do kojih mi je stalo ne odu prije nego što se oprostim od njih. Da ja ne odem usred rukopisa za koji znam da sam ga čekao cijeli život. Da me ne napusti srećna zvijezda pod kojom sam rođen – jer volim, pišem, putujem, nisam ubijao i nisam ubijen, ne mrzim ni javno ni potajno uprkos tolikim smrtima i mržnji koje su obilježile nekoliko jugoslovenskih i postjugoslovenskih generacija.

.

.

Postoje li ljudi koji Vas mrze?

.

     To morate pitati te ljude, njih ne poznajem. Postoje bezimeni glasovi iz kloake interneta, koji bi ponekad da uvrijede. Ali, dokle god su anonimni to nisu ljudi već zlobne hadske sjene.

.

.

Koja je Vaša najbolja knjiga?

.

     Najdraža mi je “Usijanje”. A najbolja? Valjda ova koju upravo završavam, “Unutrašnji istok”.

.

.

Kome se nikada ne možete odužiti?

.

     Svim onim pjesnicima čiji sam glas čuo kroz vrijeme mada su odavno bili prah. I mojoj majci.

.

.

Mnogi ljudi ističu da nemaju vremena za sebe… šta Vi podrazumijevate pod vremenom za sebe? Šetnju, čitanje, šutnju, spavanje, pisanje, druženje…?

.

     Razmjena riječi, pogleda i dodira sa dragom osobom. Pisanje. Druženje. Čitanje. Muzika. Putovanja.

.

.

Kao pjesnik, kako tumačite riječi: tržište, berza, kamata, ulaganje?

.

     Zamislimo svijet u kojem bi jedan koncern otkupio prava na sve pjesme svijeta i to definisao kao dugoročno ulaganje koje bi trebalo da donese profit. Taj koncern – nazvaću ga LPC (lyric poetry commerce) – povlači sa tržišta sve knjige svijeta u kojima su ikada bile neke pjesme. Potom izađe na berzu sa ukupnom lirskom zaostavštinom čovječanstava. Ko bi kupovao akcije takvog koncerna (ako bi svakom vlasniku akcija bio dozvoljen srazmeran pristup pjesmama – jedna akcija, jedna pjesma)? Koliko bi ljudi uložilo svoj novac u poeziju, pa maker da omoguće djetetu dječiju pjesmicu za rođendan? Ako mislite da bi bilo puno ulagača i da bi koncern dobro zaradio onda ste neizlječivi optimista. Ako mislite da bi koncern neslavno završio jer njegove akcije nikome ne bi bilr potrebne onda ste kulturni pesimista. Ili pak smatrate da lirika ne obogaćuje ljudski život pa u nju i ne treba ulagati? Onda ste neoliberal. Ja mislim da bi se manjina ljudi odlučila da kupi akcije koncerna ali i da bi se kod dobrog broja ljudi javio otpor prema samoj poslovnoj ideji, jer se takav otpor uvijek javlja prema monopolu na javna dobra kao što su voda, vazduh ili – lirika.

.

.

Čemu služi istina?

.

     Čija istina? Podsjećam da je Volter rekao da je istorija ustvari laž oko koje su se ljudi dogovorili. Zamijenite riječ “istorija” sa “istina”. Istina je laž oko koje su se ljudi dogovorili. Tu je onda odgovor na Vaše pitanje: istina kao konsezualna laž jeste socijalno mazivo za uspostavljanje kohezije u savremenom društvu. Mi za suštinsku istinu i o sebi samima i o svijetu nismo spremni, ona bi nas svojim dodirom ubila, ona je strašna kao onaj Rilkeov anđeo. Lirika je jedna od malobrojnih mogućnosti da se nagovijesti ta istina na način koji nas neće ubiti već utješiti.

.

.

                                                       razgovarao Enes Halilović

.

.

.

.


Dragoslav Dedović

rođen je 1963. godine u Zemunu. Odrastao u Kalesiji, gimnaziju završio u Tuzli, a studij žurnalistike u Sarajevu. Potom je pohađao postdiplomske studije sociologije kulture u Beogradu. Od 1992. godine živi u Njemačkoj, ali je od 2006. tri godine proveo kao direktor Hanrih Bel fondacije u Beogradu. Radi za RTV Deutsche Welle u Bonu a živi u Kelnu. Objavio desetak knjiga poezije i proze, prevodi sa njemačkog i na njemački, dobio nagrade Slovo Gorčina, Godišnju nagradu za najbolju knjigu Društva pisaca BiH, Pečat varoši sremskokarlovačke. Zastupljen u više antologija.

Sva prava zadržana © 2006-2019 Eckermann ISSN 2466-3220 (Online) Objavljivanje časopisa pomaže Ministarstvo kulture i informisanja