Poezija

Konture žrtve

.

.

Golicanje

.

Lako
palim vatru:

Majka mi se
obradovala
na rođenju.

Sklapam pakt
s vodenim
demonima:

Štitim letinu
od tuče.

Večnost me bira
sa sumnjom
forenzičara.

On ne
veruje vodi:

Nije svaki leš
u vodi telo
utopljenice.

Važno je
da umirem brzo:

Što je protok
hrane kroz
utrobu brži,
krv je svetlija.

Ja ne sanjam raj:

Vatra može da se
ugasi i
valjanjem
po zemlji.

Ja sanjam nebo
koje ima
oblake.

Jedina stvar
na svetu koje
se bojim, jeste
prazno nebo.

Osnovno
pravilo
kod zaustavljanja
krvarenja
glasi:

Komadi
sterilne gaze
treba da
ispune ranu,
bez praznog
prostora.

.

.

Konture žrtve

.

Gledam zmiju.

Retko uzima hranu.

Dugo istinu vari.

Kada proguta plen,
vidim konture žrtve.

Kapci joj za
oči prirasli.

Ukočen pogled
fiksira srnu.

Zmija od devet
košuljica,
kada se deseti
put presvlači,
naslepo
ujeda iz hira.

Dok spava,
ne lebdi.

Pod njenom
posteljom
pauk plete
belu mrežu,
za crn naum uljeza.

U tom snu,
sneg se topi
i ponovo mrzne.

Zmija poprima
telo žene.

Sa ženskog tela,
u toku jednog sata,
otpadne 600.000 čestica
mrtve kože.

Žena je izvor
prašine.

Zmija je izvor žene.

I pauk opet plete.

Zmija ga gleda i čeka.

Ali se ne
upliće u mrežu.

Uplićem se ja.

Svet ne zna da
sam ubila zmiju.

Ne sluti,
da glava ubijene zmije
može da ujede
i sat vremena
nakon odvajanja
od tela.

Hladno je.

Sneg opet pada.

Ne osećam noge.

Promrzla sam.

Hodam po pamuku.

Ulazim u prošlost.

Stari Kinezi
me zarobljavaju.

Proveravaju
moju krivicu.

Stavljaju mi u usta
šaku pirinča.

Moja uzbuđena
usta jedva luče
pljuvačku.

Potom me teraju
da ispljunem
pirinač.

Suv je.

Kriva sam.

Slušajte taj smeh
pod vešalima.

.

.

Pepeo

.

Kažu, da se od
pepela pokojnika
može napraviti
dijamant.

Kako proveravaš
da li je dijamant
u tvojim rukama pravi?

Staviš kamen
u usta i dišeš
na usta.

Ako ostane
zamagljen,
onda dijamant
nije pravi.

Pravi dijamant
će se odmagliti,
pre nego stigneš
da ga pogledaš.

A kada progledaš,
videćeš mene.

Ne dišem
pred lepotom.

Briga me za
dokaze o istini.

Shvatam da sam
obična biljka
u saksiji.

Kada mojih žila
bude više nego
zemlje, ljudi
će me jednostavno
presaditi.

Nisam ozdravila.

Bolest je umrla u meni.

.

.

Pljuvačka

.

Pitala mlada
žena ostarelog
Robina Huda-

Kako možeš
biti spokojan,
kad se
desilo čudo?

Promašio si
zelenu jabuku.

Ovaj joj
odgovori-

Spokojan sam
zato što
mi voda ide
na usta.

Od zelene jabuke,
ili od mirisa
moje mlade kože?

Ne. Kaže on.

Niču mi
novi zubi.

.

.

Ulivanje

.

Kažu, da
kada pijemo
vodu iz tuđe čaše,
možemo
pročitati
misli te osobe.

Manja reka
se uliva u veću.

Koja reka kojoj,
ovde čita misli?

Da li sam,
na kraju,
gospodarica
ipak ja,
kada pijem
vodu sa njihovog
ušća?

Tela suvog, kao
suva zemlja.

Ona koja lako
ispada iz šaka..

.

.

Drvo

.

Postoji tehnika
u kojoj se pepeo
mrtvaca meša
sa bojama.

Tako je slika
i mesto
počivanja
pokojnika
i umetničko delo.

Koja je onda
tragedija
umetnika?

On nanosi boje,
sloj preko sloja,
uveren da slika
krošnju drveta.

I ne sluti
da pravi
grobnicu.

Četkica mu
između
palca i srednjeg
prsta desne noge.

On slika,
kao da mu je to
poslednje.

Kao da ne zna
da je jednom
nogom u grobu.

O čemu sanja
umetnik
u raki, kada
mlado drvo
raste kraj
njegovog
mrtvog tela?

Sanja da mu
preotima
prostor ispod zemlje.

.

.

Zavist

.

Mrtvac u zemlji
kaže utopljeniku:

Blago tebi.

Šake okrećeš od sunca.

Tako se dočekuješ
na ruke
kada udaraš o dno.

Slepi stražar
stoji na međi
između
utopljenikovog
i mrtvačevog raja.

Baca iza sebe
suvo lišće
da bi uhvatio
protivnika.

Osluškuje šumove.

Šumovi ga
dovode u tuđi raj.

U čistu,
nepreglednu
ravnicu
koja ne daje
zaklon
ni od oka,
ni od metka.

Slepi stražar,
utopljenik i mrtvac
pripremaju
zajednički noćni
prepad na večnost.

Najvažnije što
treba da urade,
jeste da
doteraju satove.

.

.

Oklop

.

Vitez u punom oklopu,
s mačem u ruci, pita
ratnika s bajonetom:

Šta je za tebe večnost?

Ovaj mu odgovori:

To je vreme koje
ja uštedim dok
ti izvlačiš mač.

Potom ratnik
pita viteza:

Zar nisi tužan što
ne možeš da osetiš
kapljice vode
na svojoj koži?

Ćuti. Kaže on.

Slušam
dobovanje kiše
po oklopu.

.

.

Slava

.

Pesnik slavan
pre smrti, preklinje:

Ljudi, pesnika
slavnog posle
smrti, ne zakopavajte
u plodnu zemlju.

Zašto?

Otimaće mi
od usta !

.

.

.

.

.

author-avatar

O autoru Marijana Jovelić

Rođena 6.12.1974. godine u Subotici. Filozofski fakultet - grupa istorija, završila u Beogradu, gde je stekla i muzičko obrazovanje, završivši muzičku školu “Stanislav Binički”, odsek klavir. Objavila zbirke poezije „Кanosa pred tvojom dušom“ (2005.) i “Кondor” (Povelja, 2015). Кnjiga “Кondor” bila je u užem izboru za nagradu “Branko Miljković”. Poeziju i eseje objavljuje u periodici. Poezija joj je zastupljena u tri antologije. Zvanje kustosa i višeg kustosa stekla u Narodnom muzeju u Beogradu, odbranivši radove na temu: “Razvoj vojne kape u Srbiji od 1809. do 1941. godine “ i “ Partizanska propaganda u Srbiji 1941. godine, u arhivskoj građi Vojnog muzeja”. Autor je brojnih stručnih radova iz oblasti uniformologije, objavljenih u muzejskim i arhivskim časopisima, kao i u zbornicima naučno-stručnih skupova. Кroz stalnu muzejsku postavku Vojnog muzeja stručno provela preko 1500 delegacija iz civilnih i vojnih strukrura, najvišeg državnog ranga. Autor je izložbi “Iz nepoznatih fondova Vojnog muzeja” i “Dva veka vojne uniforme u Srbiji.” Radi kao viši kustos i vodič kroz muzejsku postavku u Vojnom muzeju u Beogradu. Član je Muzejskog društva Srbije.

Back to list

Iz rubrike

Оставите одговор

Ваша адреса е-поште неће бити објављена. Неопходна поља су означена *