Linija života

Emina Žuna
Lat­est posts by Emi­na Žuna (see all)

    .

    .

    .…..Svi su bili tu kad je izdah­nu­la. Dje­ca i unučad. Ulazili sujed­no pojed­no u sobu, lju­bili joj obraz ili ruku i opraš­tali se s njom, svako na sebi svo­jstven način. Neko je plakao, neko je samo šutio i gledao je, a neko je nije mogao ni pogle­dati tako mrtvu, nego je gledao neš­to pored nje. Zid, nogu od kreve­ta ili lam­pu. A ona je ležala u svom kreve­tu, istom onom u kojem je spavala zad­njih pedeset god­i­na, lijepa i dos­to­janstve­na. Samoj sebi se učini­la kao uspa­vana kralji­ca iz neke bajke dok je ležala tako, kože bijele pop­ut posteljine i iste takve kose rasute po jas­tuku dok joj je uokviri­vala glavu pop­ut krune. Ruke su joj bile spuštene i položene niz tije­lo, prsti dugi, bijeli i tan­ki, nok­ti sko­ro nev­idljivi. Krevet je bio od onih starin­skih, kakvi se više ne prave, od hras­to­va drve­ta, s ukrašen­im uzglavl­jem. Pos­ma­tra­jući tako sa strane, cijeli je pri­zor djelo­vao kao jedan sa onih dagerotip­i­ja koje su bile pop­u­larne početkom prošlog vije­ka i koje su sa slikom poko­jni­ka čuvale zad­nju uspomenu na nje­ga. Zlat­ka je jed­nom gledala emisi­ju o tome. U pod­nožju kreve­ta nalazi­la se tam­noze­le­na sehara, iscr­ta­narom­bovi­ma u različitim boja­ma, koju je nasli­jedi­la od majke.

    .…..Mogla je biti zado­volj­na smrću i svime što se odvi­ja­lo povodom i nakon nje. Bolest nije dugo tra­jala i nije proš­lo ni mjesec dana od momen­ta u kojem je pala na postelju dok nije izdah­nu­la. Sve to vri­jeme je kod nje bio neko od djece, a i med­i­cin­s­ka ses­tra je dolazi­la ujutro i navečer. Ona joj se dopala, bila je fina i nam­ješ­ta­la je jas­tuk i onda kad niko nije gledao… A mogla je biti zado­volj­na i živ­o­tom, ako ćemo već i o nje­mu, i svaš­ta je sta­lo u tih osamde­set god­i­na. I lije­pog i ružnog. A na kra­ju se nekako i jed­no i dru­go izjed­nači­lo i pre­sta­lo među­sob­no dijeli­ti. Kao da su događa­ji izgu­bili svoj emo­tivni predz­nak i ostali važi­ti samo kao događa­ji u ukup­nos­ti doživljenog.

    .…..Mog­lo se reći daje na kra­ju odgo­ji­la dobre ljude, iako nikad nije ide­al­izirala svo­ju dje­cu i bila je svjes­na nji­hovih nedostata­ka. Njen najs­tar­i­ji Mehmed je odu­vi­jek živ­o­tu pris­tu­pao kra­jn­je ozbiljno i ne sjeća se ni da se kao dijete ikad smi­jao. Šutljiv i povučen, nikad ni njoj ni drugi­ma nije stvarao nikakve prob­leme, ali se nije ničim ni isti­cao. Sve je kod nje­ga išlo bez pompe i galame i u tiši­ni je i školu završio, vojsku odslužio, upisao i završio fakul­tet. U tiši­ni se i ože­nio istom tako tihom i povučenom ženom, Svjet­lanom. Zlat­ka je znala da se na njih dvo­je uvi­jek može osloni­ti. Pos­jeći­vali su je svake ned­jel­je i ne sjeća se da su preskočili ijed­nu zad­njih dvade­se­tak god­i­na, osim kad je bio rat ili se desi­lo neš­to slične važnos­ti i spri­ječi­lo ih u tome. Prvo oni sa dje­com, a onda i nji­ho­va dje­ca sa svo­jom dje­com. Adnan i Nina, obo­je zre­li, odgov­orni i tihi kao i nji­hovi roditelji, išli su sig­urn­im i uta­ban­im putem od rođen­ja i nijed­no od njih nije nika­da nikome naprav­i­lo prob­lem. Ali se isto tako od njih nije mog­lo nadati neče­mu novom i drugačijem.

    .…..Sta­jali su njih četvero taj dan nad njen­im kreve­tom i djelo­vali iskreno tužno. Ali niko od njih nije izgu­bio kon­trolu, nikome nisu potek­le suze i niko nije zaje­cao. Jedi­no su se Svjet­lani u jed­nom trenutku ovlažile oči, jed­va prim­jet­no, ali nju nije mogla zavarati, no brzo ih je obrisala, iza­šavši iz sobe da niko ne prim­i­jeti. Njih tro­je su još malo posta­jali, a onda su je jed­no po jed­no polju­bili u čelo i iza­šli. Nije bilo vre­me­na za gubljen­je, morala se orga­ni­zo­vati sahrana i pobrinu­ti za sve detal­je. Mehme­du je ostavi­la stan, pod uslovom da pre­ostaloj dje­ci otplati dio koji ih slje­du­je, jer se jedi­no na nje­ga u vezi toga mogla pouz­dati. On će stan najv­jerovat­ni­je ostavi­ti Adnanu ili Nini. Pri­je Adnanu, Nina ga je već imala, dok je Adnan živ­io kao pod­sta­nar sa ženom i tek rođen­im sinom. I neka će ga baš on nasli­jedi­ti, bilo joj je drago.

    .…..I blizan­ci su ispali bolji nego što se nadala. Na početku je mis­lila da će usp­jeti ako ih nagov­ori da završe bilo kakav zanat. Stal­no su bježali sa časo­va i prav­ili prob­leme, dobi­jali uko­re i izlazili pred dis­ci­plinske komisi­je. Čak je i mili­ci­ja saz­nala za njih pri­je nego što su proslav­ili dvanaesti rođen­dan. Prov­ela je zbog njih mnoge besane noći i popi­la mnoge apau­rine. A onda je Osman pogin­uo i sve se promi­je­ni­lo. Kao da je neko uzeo starog Harisa i Tari­ka i zami­je­nio ih novi­ma koji su bili fiz­ič­ki iden­tični, ali psi­hič­ki pot­puno dru­gači­ji. Postali su sko­ro pa uzor­na dje­ca, vladan­je se poprav­i­lo, a ocjene su posta­jale sve bol­je. Čak su počeli poma­gati i u kući. Na kra­ju je Haris završio his­tori­ju i zaposlio se u sred­njoj školi, a Tarik med­i­cinu i nakon rata, koji je cijeli proveo radeći u rat­noj bol­ni­ci, otišao je u Kanadu i tamo se zaposlio kao ljekar. Haris je imao jed­no dijete i dva propala bra­ka i u zad­nje vri­jeme sve je više pio. Tarik je sa ženom Kanađankom imao kćerku koju je Zlat­ka vid­jela sve­ga neko­liko puta u živ­o­tu i koju nije sko­ro uopće poz­navala. Ali­je djevo­j­ka bila pres­likana Sel­ma i Zlat­ki bi se duša ozari­la samo kad bije vid­jela na sli­ci ili ekranu. Nje tada nije bilo, ali je Tarik dole­tio brzo nakon što su mu jav­ili da je bolesna.

    .…..Sta­jao je taj dan iznad njenog kreve­ta dok su mu se suze sli­je­vale niz lice, ali nije ispuš­tao nikakav zvuk. S god­i­na­ma je posta­jao sve slični­ji Osmanu i Zlat­ka je požalila što se nije makar nakratko osvi­jesti­la dok je još bila živa i polju­bi­la ga i zagrlila. Nakon što je i on kon­ačno izašao,ušao je Haris, sjeo na njen krevet i glas­no zari­dao. Zah­valju­jući utje­ca­ju alko­ho­la, bilo muje lakše da ispolji emo­ci­je i često je pret­jerivao u tome. Zlat­ka je zapazi­la kako mu je i taj dan lice crveno, kosa prl­ja­va, odjeća zapušte­na, a sig­urno mu je i dah baz­dio pa mu je oduzela neko­liko deci­bela od plača. Nije imao ženu da se brine o nje­mu, a koja bi ga i htjela takvog. Svako mal­o­je brisao nos­jed­nim rukavom, bilo­joj gaje žao. Kon­ačno je ušao nje­gov sin, obuh­va­tio ga za rame­na i izveo iz sobe, dok je ovaj i dal­je plakao. Taj Harisov sin, Dino, bio je Zlatkin naj­draži unuk. Studi­rao je već dese­tak god­i­na, nikad nije imao stal­ni posao i živ­io je od danas do sutra, ali je imao neš­to što niko od njih nije imao… Imao je onu iskru u oči­ma i kariz­mu koja se ne može nauči­ti, nego se s njom može samo rodi­ti i mogao je da je isko­risti za bilo šta u živ­o­tu, a on nije odabrao niš­ta od toga. Na šar­man­tan je način uspi­je­vao da obesmis­li sva­ki živ­ot­ni plan i koliko se god čov­jek lju­tio na nje­ga, istovre­meno ga je obožavao i osjećao se bespo­moćno. S njim se jedi­no mog­lo odus­ta­ti i pri­h­vati­ti ga takvog kakav je bio.

    .…..I na kra­ju Zum­ra, nje­na duša i tije­lo. Dijete koje je izgu­bi­lo oca kad je krenu­lo u prvi razred i koje je Zlat­ka odgo­ji­la tako što mu se posveti­la cije­lim svo­jim bićem. Kao da je htjela da na njoj nadok­na­di sve ono što nije dala dru­goj djed. Naroči­to svo­joj dragoj Sel­mi. Tako je Zum­ri pop­uš­ta­la i gdje je tre­bala i gdje nije, udo­vol­java­jući svim njen­im žel­ja­ma, nedo­pus­ti­vo je raz­mazivši. Bila je uvi­jek svjes­na toga, ali zbog osjeća­ja kriv­ice nije mogla dru­gači­je. Tako je Zum­ra odrasla u ženu koja je morala da dobi­je sve što je žel­jela, a uko­liko joj to nije uspi­je­va­lo, prav­i­la je ispade i melo­dra­matične scene. Odabrala je i zan­i­man­je koje je išlo na ruku takvom tem­pera­men­tu i posta­la glu­mi­ca, nas­ta­vivši da glu­mi i na sceni i izvan nje. Ali nikad nije posta­la onako dobra kao što je žel­jela i Zlat­ka je morala priz­nati, koliko god joj je to teško bilo, da nje­na Zum­ra nije niš­ta više od pros­ječne glu­mice. Jed­na od mnogih koje su imale naučene vješ­tine, ali nisu imale ono neš­to unutrašn­je čime bi se istaknule i dotak­le ljude. Ono neš­to sa čime je Sel­ma bila rođe­na… Nedostatak tal­en­ta i karizme nadok­nađi­vala je viškom eks­cen­tričnos­ti. Na kra­ju je bila nes­ret­na i u živ­o­tu i u ljubavi i nakon niza neusp­ješnih, ali uvi­jek burnih i strastvenih veza od kojih je svaku pred­stavl­jala kao neponovljivu ljubav, osta­la je sama. Zlat­ka ju je žalila, ali je znala da samoća nije naj­gore što se nekome može desi­ti. Gore su bile dušev­na prazn­i­na i labil­nost karak­tera. A Zum­ra­je imala obo­je i za nju se Zlat­ka najviše bojala i u živ­o­tu i nakon smr­ti. Velikim dijelom je sebe okrivl­javala za to što je Zum­ra posta­la, ali je znala daje to moralo biti i sas­tavni dio njene ličnos­ti. Gledala je taj dan kako pravi scenu i baca se na njen krevet, čupa kosu i teatral­no se val­ja po podu. Nar­i­cala je kao da je kolju ili kao da nas­tu­pa u ulozi svog živ­ota na najpoz­nati­joj svjet­skoj pozor­ni­ci, i nije mogla da ne osjeti sažal­jen­je pre­ma njoj.

    .…..Kada su je kon­ačno Dino i Adnan odni­jeli van, a Zlat­ka osta­la u tiši­ni, odah­nu­la je od olakšan­ja, iako je to mož­da neprim­jeren izraz jer je već bila izdah­nu­la. Godi­lo joj je da još tako malo leži u miru svo­je sobe. Kroz vra­ta je dopi­rao utišan žamor. Sig­urno su se pris­jećali zad­njih dana s njom ili nek­ih zajed­ničk­ih doživl­ja­ja iz prošlosti. Mož­da su listali i porodične albume i spom­in­jali koje su njene kolače najviše vol­jeli jesti. Sve se čini­lo tako pred­vidi­vo i uobiča­jeno, isto u smr­ti kao i u životu.

    .…..Nisu morali da se bave detalji­ma sahrane, Zlat­ka se za sve pobrin­u­la i ostavi­la im je opširno uput­st­vo na rad­nom stolu. Mehmed ga je pron­ašao, ali to je i očeki­vala. Još je davno sebi kupi­la grob­no mjesto i spomenik, a pod­mir­i­la je i sve troškove u pogreb­nom društvu. Na papiru je pisa­lo da bi na osm­rt­ni­ci pod ožalošćeni tre­bala sta­jati ime­na sve djece uz dodatak ‘i unučad’. Nije potreb­no da nabra­ja­ju i nji­ho­va ime­na, to bi bilo stil­s­ki nez­grap­no. Sli­ka koju je izabrala bila je stara neko­liko god­i­na, sa Adnanovog vjenčan­ja. Bila je u kos­timu gol­u­bi­je sive boje koji se dobro sla­gao s njenom snježno bijelom kosom. Smi­jala se, a izraz lica joj je bio spoko­jan. Nije joj se sviđa­lo kada se na osm­rt­ni­ca­ma stave slike izprošlosti koje nas pred­stavl­ja­ju mno­go mlađim nego što smo bili u trenutku smr­ti. To jedi­no ima smis­la ako se stavi na osm­rt­nicu kojom se obil­ježa­va deset ili više god­i­na od naše smr­ti, jer nakon toliko vre­me­na postane sve­jed­no kakvi smo bili kada smo umr­li. Od odjeće je izabrala ljet­nu haljinu boje trave zato što joj se lije­po sla­gala sa bjeli­nom u koju se sva bila pretvo­rila, a uz nju je odabrala smeđe san­dale. Bol­je bi joj se sla­gale jedne zlatne koje je imala, ali se sjeti­la da je jed­nom Zum­ra rekla da joj se sviđa­ju, a kako su nosile isti broj, pomis­lila je da bi ih mož­da žel­jela imati pa ih je ostavila.

    .…..Izdah­nu­la­je tačno u pola pet prošle noći i tra­ja­lo je sve­ga neko­liko sekun­di nakon smr­ti. Ali valj­da vri­jeme tu ne pro­tiče isto kao dok smo živi ili se radi o posve dru­goj dimen­z­i­ji koju nije mogla pojmi­ti. U tih neko­liko sekun­di pred oči­ma joj je prošao cijeli njen živ­ot, i ne samo njen, nego još neči­ji, koji nije ili nisu bili njeni, ali ih je vid­jela tako jas­no kao da su se desili njoj. U slika­ma i frag­men­ti­ma, baš kao što kažu da se desi i kao da gle­da film. Ali nisu to bile samo slike, nego je sva­ka sli­ka pono­vo vrati­la emo­ci­ju i pono­vo je to preživ­jela, ali dru­gači­je nego što je to bilo u trenutku u kojem joj se desi­lo. Događaj više nije bio iskrivl­jen ili zamagljen njenom pre­dodžbom i emo­ci­ja­ma, nego se više pokazao onakvim kakav je stvarno bio. Kao kad se stvari slože nakon nekog vre­me­na ili ih vidi­mo kao što ih vidi neko drugi.

    .…..Vid­jela je paučinu iznad bol­ničkog kreve­ta, mod­ru i nije­mu glavu djete­ta koje je rodi­la, a onda začu­la nje­gov prodor­an plač, čula je lavež, psa i osjeti­la strah u stom­aku, vid­jela je iskru radosti u oči­ma djete­ta nakon što mu je dala pok­lon, čula je udarac granate i osjeti­la lupan­je srca, osjeti­la tjeskobu i znoj neprospa­vane noći, vid­jela dijete kako nes­ta­je ispod šina voza, pos­ma­trala sop­stvenu krv kako curi niz slivnik lavaboa, vid­jela makaze kojim je izreza­la haljinu, nakrivl­jeni šešir na vješali­ci u hod­niku koji je pri­padao pat­uljku kojeg se plaši­la, vid­jela je kamen dok joj pada na nogu i osjeti­la stra­hovi­tu bol, osjeti­la je kako se bori za dah u vodi, a onda u zatvorenom autu, a onda u kamionu, vid­jela je sebe kao djevo­jčicu u ogledalu dok si vadi mli­ječni zub, osjeti­la je poljubac muškar­ca s crnom kosom i nje­gov jezik u svo­jim usti­ma, vid­jela je mrt­va­ca s prazn­im oči­ma pored svo­jih nogu u crven­im patika­ma, vid­jela je sebe kako vodi malu sebe, a onda je osjeti­la hlad­no drvo šahovske fig­ure u ruci, osjeti­la je kako joj se kre­da runi pod rukom dok na tabli sriče fran­cuske i latinske i nje­mačke riječi, a onda se okreće i vidi dje­cu, a onda se okreće i vidi odrasle ljude, a onda se okreće i vidi dje­cu, osjeti­la je okus nares­ka iz human­i­tarne pomoći, a onda se soba zatres­la od rak­i­je u glavi, vid­jela se kako skače sa balkona na tlo i čula je kako joj puca loban­ja, a onda je osjeti­la dječju ruku u svo­joj i ljubav koja joj proži­ma tije­lo, osjeti­la je ljut­nju i zav­ist koje je žare u sre­di­ni tijela i ispun­java­ju gorči­nom, vid­jela je vezene stol­n­jake kako se suše na vjetru, a onda je osjeti­la krzno crne mačke koja joj se migolji pod rukom, osjeti­la je kako joj se razdire utro­ba i kako joj puca tije­lo, a mla­ka tekući­na curi iz nje, vid­jela je svo­je mrt­vo dijete i začu­la živ­ot­in­js­ki krik u koji je sta­la sva bol, osjeti­la je so suza na jeziku i neči­ju kosu pod rukom, vid­jela je sebe u bijeloj halji­ni, lijepu i ironičnu s buke­tom ljil­jana u ruci, osjeti­la je kako leb­di iznad zeml­je na vrhun­cu zaljubljenos­ti, čula je zvuk hil­ja­da stakala kako puca­ju u zraku, osjeti­la je kako joj se želu­dac pen­je u grlo dok je avion uzli­je­tao, vid­jela stjuardesin jarko crveni karmin i cipele na petu, uhvati­la je kako ribi pogled zgasne dok izdiše na travi, pomirisala bebinu kožu i čula spoko­jan zvuk dis­an­ja djete­ta koje spa­va, pre­reza­la sop­stveno zapešće i pos­ma­trala krv kako ističe iz vene, bacila komad zeml­je u raku u koju su upra­vo spustili njenog muža, osjeti­la kako se neš­to očeša­lo o njenu nogu u moru, potres­la se zeml­ja i zatresle se sve čaše u vit­ri­ni, sva utonu­la u topli dodir pijes­ka na plaži, vid­jela je mrtve oči svo­ga djete­ta na zemlji, začu­la je urlik od kojeg se ledi krv u žil­a­ma, a onda je vid­jela dječi­je nesig­urno ispisano mama na papiru, osjeti­la je pota­pa­juću tugu u kojoj sve nes­ta­je, a onda je vid­jela crvenu sja­jnu matursku haljinu svo­je kćeri, čula je fran­cusku dek­li­naci­ju i osjeti­la kako na ski­ja­ma kliže niz plan­inu dok joj sni­jeg blješti u oči, jela­je rižu s kriškom hlje­ba kroz koju se vid­je­lo, a onda je ispod prsti­ju osjeti­la rev­er sakoa koji je šila na maši­ni, vid­jela je svoj dlan sa dvi­je lin­i­je živ­ota, a onda je neko na nje­mu nacr­tao pen­ta­gram, osjeti­la je kako je gospođa koja je iza­šla iz koči­je milu­je po glavi, a onda je podigla glavu i vid­jela nje­mač­ki avion bom­barder, ujela se za jezik i pojuri­la pred Crn­im čov­jekom kao stri­jela, a onda osjeti­la kako se guši od vrućine i vid­jela svo­je male ruke bebe kako mašu ispred oči­ju, zakašl­jala se, a onda je ispovraćala dušu iz sebe, dok je u sljedećem trenutku osjeti­la ogrom­nu sreću, iako je tra­jala samo tren, vid­jela je mikser kako muti šlag, a onda kakao kako se topi u nje­mu i prelazi u bla­to i mulj koji joj lijepe noge za tlo…

     .

    .

    .….….….….….….….….….….….….….….….….….….….….….….….….….….….….……Odlo­mak iz romana Lin­i­ja života

    .

    .

    .

    .

    .