Nijemost

Lat­est posts by Gor­dana Benić (see all)

    .

    .

    Svi­jet od papira

    .

    (U kas­no lje­to, kad pro­li­jeću kometi)

    .

    Val­va­sor, strastveni put­nik i stareti­nar, saku­pl­ja sve što je

    otis­nu­to tiskarskom prešom: grafičke lis­tove, šarene

    zemljo­vide, rukom ispisane svitke

    Svete sličice i pros­trane mape s ucr­tan­im puto­van­ji­ma prvih

    istraži­vača; zav­jetne poruke mornara čija sjećan­ja rube

    brodolome, i otkrića novih kontinenata

    Pop­ut Guten­ber­ga, ili Da Vin­ci­ja, kon­stru­ira tiskars­ki stroj;

    sas­tavl­ja ga od dijelo­va napra­va za bojan­je igraćih karata,

    tiješten­je vina i kovan­je sre­brnog novca

    Pre­m­da nije bilo trgov­ca koji bi razu­mio takvu opčinjenost

    svi­je­tom od papi­ra, Val­va­sor rado obi­lazi napuštena

    lje­to­val­iš­ta. Običa­va pohodi­ti i mračne pro­davaon­ice firme

    Adams; to ga čini sretnim

    Otka­da je zvuk dalek­ih mora postao nje­go­vo prostranstvo,

    u sjeni pini­ja i mod­rih čem­pre­sa otkrio je snagu sredozemnih

    grado­va.

    Pred izloz­i­ma sa zemljopis­nim kar­ta­ma sjene mu ljudskim

    glasom šapuću: Val­va­sor, Valvasor!

    U ovom trenutku lađari brode kroz maglu nad Canalom

    Grande. Dobra im sreća!

    U lje­to, kad pro­li­jeću kometi, s pro­zorskog stak­la Valvasor

    saku­pl­ja suze sve­to­ga Lovre; kuća se tad ispuni čežnjom

    .

    .

    Alvin, Amore, Golem i Alvaro

    .

    (Je li to poče­tak budućnos­ti?)

    .

    Alvin je iz obla­ka sumpornih para poton­uo u dubinu; . u tami

    neče­ga što se još ne raza­z­na­je min­er­ali svi­je­tle u maglenim

    kuglama; najs­tar­i­ji fos­ili plu­ta­ju između grebe­na pliocenskih

    oceana

    Amorf iz mora izlazi; sitan pop­ut zrna, pota­pa se u tmini.

    Kak­va tlap­n­ja: ovd­je je tre­bala niknu­ti tra­va, prelet­jeti pti­ca ili

    se učvrsti­ti kamen

    Toliko o pri­v­idi­ma nije znao Aris­to­tel, niti Pla­ton; a ni oni pri­je njih;

    u težn­ji da otkri­ju ele­mente zra­ka, vode, vatre i zemlje

    Je li to poče­tak budućnos­ti? Golem izran­ja kao divovska

    skulp­tura. Oživ­jeli demon sačin­jen je iz mul­ja i gline; slijede

    ga ple­sači, dje­ca i novi magi; svi pre­mazani blatom

    Alvaro sjedne u pod­nož­je bezlis­na sta­bla, vidi samo nekoliko

    rupa na kori, pota­jni nacrt ukle­to­ga zam­ka. U nutri­ni gomila

    se mod­ro lišće i šumovi dilu­vi­jskih kiša

    Alvaro  zab­o­ravl­ja vlasti­to ime, i kako se oglašava­ju životni

    obli­ci: hej, nemoj otići!

    To je dobra vijest. Nika­da nisi bio drugdje doli na Zemlji, niti

    možeš posta­ti neš­to dru­go; dak­le, došao si zaboraviti!

    .

    Mračni kon­ti­nent

    .

    (U naj­dubljim pregradama duša)

    .

    Bratići Car­los i Eduar­do dje­ca su Mag­el­lanosa: Kud god

    krenu za nji­ma plu­ta mračni kontinent

    Nalik smrvl­jenom stak­lu pre­m­ješ­ta se uzduž meridijana

    i para­lela; gomi­la tminu u pregradama duša

    Car­los i Eduar­do rano se odvo­jili od bil­ja­ka, životinja

    i kuka­ca; pre­bi­va­ju tamo gdje sil­ni vje­tar i neprobo­jni valovi

    odjeku­ju u tam­nom krilu svemira

    Na Kra­ju svi­je­ta kon­ačni su rtovi od skrut­nute lave

    pod­morskih vulka­na, rep­tili podižu davno potonuli kontinent,

    novo sunce Lemurije

    Priča se: u carstvu poto­pljenih gma­zo­va polarni Zefir

    raspiru­je pijeskom zakrite duše mornara, raz­grće nagorjele

    olupine brodo­va

    Bratići, Car­los i Eduar­do s Južno­ga pola nose zrcala za koja

    se kaže da su crkve­na, kat­e­dral­na; i veli­ki kristal­ni luster

    rađen u Pun­ta Are­na­su, na kra­jn­jem zemaljskom jugu

    Gov­ore o polarn­im noći­ma kada su žene Mag­el­lanosa nalik

    vil­a­ma; satkane od niti mje­sečine i od davnih uspomena

    .

    Ilar­ia Iluminista 

    .

    (Gdje i praši­na opire se zemlji)

    .

    Ilar­ia, poz­nat kao ilu­mi­na­tor, od najrani­je mla­dosti oslikava

    lis­tove papi­ra čudesnim pri­zori­ma zemaljsko­ga sklada;

    sas­tavl­ja mag­ične sprave, prouča­va različi­tost između istine i

    laži, stvaran­ja i opsjene

    Ilar­ia, zvani Ilu­min­ista! Dođi na bedeme gra­da, gdje sjene iz

    dubine privlači pota­j­na sna­ga svemi­ra, a tiši­na je star­i­ja od

    čov­ječanst­va

    Gle, Ilar­ia; pos­to­ji li raz­li­ka između tajne našeg zab­o­ra­va i

    kozmičkog crteža? Astrono­mi ne gov­ore o toj čud­noj pojavi;

    kamen posta­je lagan i otki­da se s visok­ih pročel­ja, zvukovi se

    gomi­la­ju po kutovi­ma širokih i praznih dvoriš­ta; šumovi iz

    zakrivenih kuća naliku­ju zujan­ju pustin­jskih insekata

    Ilar­ia, pitaš se: je li to var­ka čûla ili kozmič­ka opsjena?

    Kakvim  je bići­ma napućeno to čud­no mjesto gdje korak u

    živi pije­sak ponire, a praši­na se opire zemlji

    .

    .

    Opčin­jeni Mjesecom 

    .

    (Kio, majs­tor pre­ruša­van­ja)

    .

    Zab­o­ravl­je­na su nasel­ja prvih geografa, isušene močvare

    oko gra­da, nasu­to morsko dno. Živi pije­sak širi se i guta

    kop­na, tama potisku­je otoke i zvi­jezde, briše tragove zlodjela

    Kamo su otplovili rados­ni glaso­vi; Aja i i i; mir­iše na mulj i

    sag­n­jile trave

    Zadržiš li dah, čuješ kako se dro­bi čvrs­ta opna plan­e­ta; jedini

    poz­nati zvuk sličan je odjeku sto­larskog alata

    Kio, majs­tor pre­ruša­van­ja, nakloni se i reče: Put­ni­ci, došao

    sam kroza san iskušati tajne i vještine.

    Poz­vao sam Mjesec na utrku: nas je 1, nas je 3, nas je 1003

    Kon­ačno; pre­sah­nuli su vodosko­ci, sta­bla i vidikovci

    svjetlu­ca­ju u mraku

    Na trgov­i­ma veli­ki sre­brni kuk­ci kotrl­ja­ju oblake, u zden­cu se

    ogleda­ju samo nujni kipovi i sjene

    U vri­jeme ušta­pa tjeskob­ni stvorovi ras­plinu se nad ulicama;

    stopala im ne dodiru­ju zemlju

    To su duhovi budućnos­ti: zaključi Kio, majs­tor prerušavanja

    Iza mog lica počin­je prostranstvo

    .

    .

    Puk je slušao vidovnjake

     

    (Gra­dio se Titusov slavoluk)

    .

    Iz pras­tarog sna, pro­tkanog nasil­jem i zdvo­jnošću, izlaze

    povorke robo­va. Privučeni mirisi­ma ebanovine i malo

    poz­natih stvari tiho raz­go­vara­ju o gorči­ci i širokim listovima

    što se namaču u amfora­ma s vinom

    Galer­i­je Flor dovršio grad­nju velebnog hra­ma; potom radnici

    popločavali ulice. U ime upravitel­ja Filon je davao lažna

    obećan­ja, a puk slušao vidovnjake

    Neo­bični mesi­je propovi­jedali o apokalip­tičn­im vremenima

    Filona je nasli­je­dio Fest, a nje­ga upravitelj Albib

    Tamo gdje su ledine još prekrite makovi­ma, gra­di se Titusov

    slavoluk

    U tijes­nim pro­laz­i­ma između zido­va, uz Orfe­je­vu liru ponekad

    pje­va­ju demoni; očara­ju divl­je zvi­jeri, pokrenu drveće i stijene

    Zarivši dugačke motke u crnu vodu, mjereći dubinu, otiskuju

    se niz vodotoke

    Na leđa im nale­g­lo Nebo; mračni zavežljaj

    .

    Nije­most

    .

    (Nedovršeno kop­no)

    Prvi čov­jek, sti­gao iza Her­aklovih stupo­va, bio je ustra­jan u

    svo­joj nijemosti

    Kroz raspuk­lu zemaljsku ploču pre­nio je miris novih

    kon­ti­ne­na­ta

    Šutljiv kao nedovršeno kop­no, moćan pop­ut oceanskih

    korn­jača

    .

    .

    Praluke sre­dozeml­ja

    .

    (Zemljo­vi­di još nema­ju imena)

    .

    Dajte mi olovku, nacr­tat ću granice svi­je­ta. Zaputi­ti se u

    pus­toš kak­va je ovd­je bila pri­je tisuću godina

    Pred vra­ti­ma pijeskom ispun­jeno bespuće, lju­di se povezuju

    znakovi­ma; još se ne obraća­ju Sun­cu ni raspuk­lim planinama

    Pris­tižu prvi kolonisti: egzotične eks­pedi­ci­je s tere­tom vlažne

    lončar­i­je, von­jem kožuha i zapare­na sukna

    Oko njih žute sjene razlivenih voda, tragovi bosih stopala

    Ras­tre­si­ti zemljo­vi­di još nema­ju ime­na, kao ni prve karte

    drevnih nasel­ja; kako nacr­tati mag­lene obale Sredozemlja:

    praluke Matrus, Tobir i Mars

    .

    .

    Magleni anđeli

     

    (Kao u fil­movi­ma art noir)

    .

    Magla je došla iz mora; kao u fil­movi­ma art noir nestale

    cijele gradske četvrti

    Magleni anđeli spustili se u ispražn­jene trgove gra­da; tako

    prozirni jed­va se dot­i­cali kamena

    Pri­zor je potra­jao neko­liko sati: rel­je­fi ogra­da i balkona,

    urušeni kipovi i odlom­ci zido­va, gomi­lali se posred ulica

    U dru­goj stvarnos­ti plašt magle stvo­rio je ori­jen­talne vrtove;

    ptice obdarene gov­orom glasale se u jed­va vidljivim

    krletka­ma

    Ose­ka zaus­tavi­la brodove; daleko od obale nosači tereta

    poh­vatali pučinske zvi­jezde, na utvarn­im dokovi­ma palili

    mutne vatre

    Til­da je sta­jala nepomično; magla se sku­pl­jala oko njezine

    haljine i otežal­ih stopala.

    Čini­lo se da je pustin­js­ka oaza

    obdare­na boja­ma; priv­iđen­je središta

    .

    .….….….….….….….….….….….….….…..Izbor sačini­la Dani­jela Jovanović

    .

    .

    .

    .

    .