Odjeljenje za patologiju teksta

Igor Banjac
Lat­est posts by Igor Ban­jac (see all)

    .

    .

    .

    ***

    Večeras je igral­ište prazno
    lje­to je izgu­bi­lo uzvike, psovke, nepresta­jući lavež.
    Kroz trepereći zas­tor nazire se polu­otvoren cvi­jet conophytuma
    hlad­ni vje­tar lahori preko opuštenog tijela.
    Ah, koliko dugo već bježim od samo­ga sebe
    napuš­ta­jući ovaj grad.
    Sva­ki dan pro­lazeći ulicama
    zamišl­jam urušene zgrade
    polu­pane izloge
    prekopane parkove.
    Nigdje čovjeka.
    Samo praz­na grobl­ja ure­đe­na tiha.
    Pružam drhtavu ruku pre­ma sluča­jnom pos­jetitelju Galer­i­je i govorim:
    Dođite, povest ću vas da vidite što je sažižuća smrt.
    I tada ugledam Jozefinu na bolesničkoj postelji i ruku djetetovu
    kako hrani je voćnom kašicom
    jed­nim kra­jem ubrusa briše curak na usni
    a drugim
    suzu.

    .

    .

    ***

    U miru
    ispred kri­jes­ni­ca koje se onemoćale gube
    uz djete­to­vo poti­ho dis­an­je i povre­meni dale­ki lavež
    pomišl­jam kako bi mi dobro pris­ta­jao debe­li štrik s omčom
    pre­bačen preko met­alne ograde
    tu iznad mene.
    Tako gledam ispred i čekam da saživim s bije­lim orgazmom
    u kratkom trenutku hero­jskog oslobađanja.

    .

    .

    ***

    Ambrosia mrt­vaci.
    Obitelji su se pobrin­ule za ostatke
    poš­tu­jući naše želje.
    Četiri urne su bezb­jed­no stigle iz kre­ma­tori­ja u Galeriju.
    U toku dana su postavl­jene na snježno­bi­jele postamente.
    Na svakoj urni je ugravi­ran jedan od četiri Ambrosia postulata:
    Jeb’o ti budale!
    Vaz­da sam ja govorio!
    Ne d’o bog nikome!
    Jes’ vala, u pičku materinu!
    Izlož­ba se otvara sutra i tra­je sedam dana.
    Sed­mog dana, asis­tent (gospodin Jusuf) će istresti pepeo iz urni u blender
    dodati banane i mlijeko
    i pripremi­ti frape.
    Pos­jetitelji će biti ponuđeni da kušaju.

    .

    ***

    Niče­ga više neće biti
    kiša će nas­tavi­ti padati
    mjesec se potom spuš­tati niz zid na tvo­je lice
    nova jutra rasti u nova sjećanja
    ocvali pjes­ni­ci skrivati
    svo­je ota­pa­juće tame
    dok ne prsnu u očeki­vanom zaboravu.

    .

    .

    .

    .

    .