Ljubeta Labović

Ožiljci

Kuća bez krova

.

Godinama smo čekali da neko otvori
našu prvu kuću
Da se neko od nas prvi rodi na tom pragu
Da neko otvori vrata i prozore
Da otvori oči…

Tu je bila kamena kula izrasla
iz zemlje i stijena
Tako su pravljene sve crnogorske kuće
Prvo je nastajalo ognjište
Pa onda zidovi i krov.

To je poseban domaći stil
Izvorna arhitektura
Prvo smo imali prozore
Pa tek onda kuću..

Na posljednjem podignutom zidu
bila su nekad vrata,
Kroz koja su davno otišli
Posljednji ukućani…

.                                       ( 2014)

.

Ožiljci

.

Na kraju nepregledne sobe leži naš mrtvi Otac
koji nikad nije otišao ni po nebu ni po zemlji

U ovom malenom uglu iza svih vidika
vadim iz dlanova zarđale čavle
kao posljednje rije

zagledam se u vjekovne probode
ne mogu da dodirnem nikad
najdublje mjesto unutra
kao najvažniji razlog postojanja
jedan je bol razliven u svim dobima
kao da je beskonačna strijela zarivena
u nedohvatnu tišinu srca.

Ostale su davno odnijeli i prija mi samoća
i dalje sam zakačen prometejski na visini
s brda gledam dolinu maslinjake i more, –
Onda dođe Ona sa vodom i mirisnim uljima
namaže mi kosu, oči napuni lijepim likom
ispod trepavica koje su narasle do zemlje.

                                                             (2010)

.

Zeleni auto i slika

.

Uvijek kad je dolazio s nekog putovanja,
ili se vraćao iz besmislenog dana u tu sobu
gledao je na polici tri relikvije preostalih želja.
Iza je bila Maska crvene smrti Poova
kao simbolika spajanja malog života
sa strahovima raskošnih balova u zaraženom zamku.
To mu je bio posljednji prizor preostalih snova,
mali zeleni auto, kliker i zastavica Montenegra,
potonja slika, instalacija skupnog života;
Čuvao je te simbole kao trojstvo sjećanja,
palu zastavicu pridizao na krov auta
( kliker je bio mali kao golubije oko ).
Kad bi upao u noćne delirije primicao se tome
kao do nekog molitvenika…
To je bila najdraža postavka u muzeju uspomena,
njegov posljednji pristojni imetak
u maloj garaži među iskošenim ostacima rasutih knjiga.
Nadao se da će se tu ponovo sliti ljubav,
da je to stvarno kao neki njegov građanski status,
zelena plastična kola sa crnim točkovima.
I kad je odlazio zauvijek odatle brižljivo je mislio na to:
pospremio u najsigurniji dio prtljaga,
na dnu kutije gdje su bile ostale dragocjenosti,
kamenčići s mora, otkinuta ogrlica i suhi bokor s
Lovćena

ubran jednom kad je dan nalikovao sreći.
Sad je to zagubljeno u novim neredima,
auto je sigurno na dnu ispod besmislenih spisa,
zastavica kraj vinskih boca uz osušenog žohara,
kliker se otkotrljao u litice uglova sobe
kao izgubljeni mali planet čami u svom svemiru,
Trebalo bi ga naći i sačuvati kao nekad u malom džepu.

..

.

Karcer

.

tako je bliska i daleka ta logorska soba
kao prostor za dugo čekanje pisma
niko ne dolazi skinuta je sa spiska dežurnih
samo anđeli čuvari tihih prostora samoće
ispod niskog oljuštenog plafona
i kamen se rastavlja u napuklinama zida
prostor je osmislio lično Franc Kafka
i ugao visokog prozora prema očima
i pravac kratkotrajne svjetlosti
što raskriva kapke kao krila sobne bube
otvaraju se i zatvaraju vrata i vide se uzalud
jer ovo je sasvim unutra i niko ne može ući
Osim njega koji tuda neprekidno prolazi
tako lagano da ne primjećuje taj hod
Kao da postoji samo sjenka unutra a sve drugo obilazi
oko spoljašnjosti koja izgleda sasvim obično
kao svi drugi prostori na svijetu

.

.
Izgubljena mjesta

.

Ponekad obiđem stara voljena mjesta
koja sam pažljivo i sjetno godinama izbjegavao
pokušavam nazreti nedovršene događaje
tragove nevidljive skrovite i žive
pored židovskog groblja ispod bagremova
rascvalih ruža gdje nekad bijaše kamenjar
vraćao se kao da dovršavam započeto pismo
ispred stacionara gdje sam čekao jednu ljubav
bijahu razbacane stare nepotrebne stvari
i tamo odakle je posve drugačije trebalo doći
ljubavnici su se gubili u žudnjama i sjenkama
lisnate grane drveća prekrivahu vidik.

Tražio sam nešto zauvijek izgubljeno i potpuno kasno
obilazio mjesta gdje je postojao davni život
otiske i moguća nepomjerena stanja
neki znak da sve ne prolazi sasvim i lako
sa željom da se izgubljeno ponoviti može

Ulazio sam žurno i brižljivo u to stanje krajolika
koji je zacijelo promijenjen a još svi događaji
koji su tu nekada bili važne predstave života
žele stati i vratiti se kao odjeci starih stihova
ili prekinute melodije na polomljenim pločama
Tražio sam neko davno izgubljeno mjesto
u tom kraju koji me obuzima kao da je sve sada
Želio sam nježnost nekog starog stanja
poruku skrivenu za sadašnji trag
otiske voljenih dodira boje otišlih očiju i lica
kroz vjetar i lišće davno izgovorene riječi
Tražio sam izgubljeno bez povratka
što ni sad nemam

.

.

Unutrašnja soba

.

Jedna majušna i moćna svjetiljka pada
s plafona
Valeri

Ništa tu neće biti uskoro pomjereno
dok riječi o konačnom odlasku postaju tiše i stvarnije
od svjetlosti koja je otvorena i jasna u prozoru
ova soba više nije dio stana ni kuće

unutra je tako daleko kao u egipatskoj piramidi
sve je natopljeno tišinom i nemogućim povratkom
i paukovi su u uglovima napravili fine draperije
arhitekturu mreža za neka daleka doba
tako je dugo prazna i nepotrebna ta soba
sa strahom na zatvorenim vratima
sve je tu zaustavljeno kao nevidljivi sat
i ovaj raspored stvari u neredu među zidovima
koji su nakon odlaska obloženi
otiscima i dahom rijetkih boravaka
i izlomljenom sjenkom preko plafona
ovako stoje jedno vrijeme knjige i časopisi
nemarno rasuti i obrušeni preko paketa i košulja
a vidi se da su rukopisi slučajno pali
i da su čitaoci davno otišli odatle
prije nego su ostavili posljednje utiske
koji su već sada nevažni i blijedi
kao oljuštene boje ljubavi sa zidova
dodiri rastavljenih dlanova na vratima
i teški utisci sna kojim kraja nema
u stanju u kojem je sve u ovoj sobi zaustavljeno
i prije nego se napravi u njoj novi slučajni red
svaki dolazak biće potpuno nemoguć
kao nastavak posljednje ispisane rečenice
koja bi svakako morala pomjeriti sve ispisane redove
iz ove sobe u kojoj isto prodire svjetlost
bez obzira na večernje sjenke i tamu
i tihe duše koje vole sva doba
govore da ovdje više nema nikakvih slika osim jedne
koja tvori arabesku razbacanih stvari
i udaljava se lagano od lica koja su otišla zauvijek
iz te prostorije u kojoj su ućutale sve riječi
kao udaljavanje od ovog ispisanog teksta.
u druge prostore i nepoznate krajeve svijeta.

                                                                         (2008)

.

.

.


Ljubeta Labović

Rođen je 1956. godine u Barama Kraljskim. Labović piše i objavljuje poeziju, prozu i eseje o poeziji. Objavio je knjige poezije i lirske proze „Tanatoide/oblici smrti“ (1987), „Gospodar kaveza“ (1997), „Nedostajanje“ (2004), „Chambre interiure/Unutrašnja soba“ – dvojezično crnogor¬sko-francusko izdanje (2010), „Neću da se budim“ (2011.) i Rasipanje biblioteke ( 2015). Učestvovao je na mnogobrojnim regionalnim i međunarodnim književnim festivalima. Dobitnik je nagrade „Risto Ratković“ za knjigu poezije i lirske proze „Neću da se budim“ za najbolju knjigu na bosanskom, crnogorskom, hrvatskom i srpskom jeziku objavljenu 2011. godine. Poezija mu je prevedena na engleski, francuski, italijanski, mađarski, slovenački, poljski, makedonski, slovački i bugarski jezik. Član je Crnogorskog društva nezavisnih književnika.

Sva prava zadržana © 2006-2019 Eckermann ISSN 2466-3220 (Online) Objavljivanje časopisa pomaže Ministarstvo kulture i informisanja