Proza

Pet kratkih priča

.

.

Harms u priči 

.

Ja sam Harms. Hoću u priču koju pišeš.

Pisac je pogledao prema polici s koje je dolazio prigušen glas. Prednja korica izdvojene knjige brzo se priljubila uz listove koje je čuvala od vanjskih pogleda.

Iznenađen i uplašen, Pisac je na papiru pred sobom drhtavom rukom napisao: HARMS U PRIČI.

To je to.

Pisac je pokušao da pogledom isprati glas u odlaženju i vidio je samo kako se na istoj onoj knjizi prednja korica načas otvara pa naglo zatvara.

.

.

Grad njegovog djetinjstva 

.

U petak su ga sahranili, a u subotu, oko podneva, odjeven u prozračno plavetnilo, šetao je centrom grada.

Svratio je u poslastičarnicu Bakin kolač, sjeo za sto kraj prozora i naručio čaj od majčine dušice.

Ovo je grad moga djetinjstva i ne želim da ga napustim.

To je rekao kada su ga zasuli upitnim pogledima i, miran kao da nema ništa čudno u tome što cvijeće u vijencima na njegovom grobu još nije uvenulo, šolju s čajem prinio ustima.

.

.

Potraga za istinom 

.

Riješio sam da se bavim preduzetništvom. To je danas moderno kao u davna vremena uvoz bibera sa Dalekog istoka.

Otvorio sam Prodavnicu iluzija.

Danima niko nije ulazio u moju prodavnicu, pa sam odlučio da budem prvi kupac. Izabrao sam ogledalo s imitacijom rama iz doba neoromantizma i platio ga dubokim uzdahom.

Odnio sam ogledalo u svoj stan, prošao kroz njega i postao Pinokio. Pogledao sam se u jednom drugom ogledalu i začudio što nemam nosa. To je zato što govoriš samo istinu, šapnulo mi je staklo ogledala kojeg sam kupio u svojoj Prodavnici iluzija.

Otišao sam u Etnografski muzej i tamo se slučajno ubo na vreteno, postao Uspavana ljepotica i pao u dubok san. U snu sam se, ni sam ne znam kako, prometnuo u Princa na bijelom konju i spasio onaj dio svoje duše koji je bio ostao u Uspavanoj ljepotici.

Zaključivši da uzalud tragam za Alisom, vratio sam se kroz ogledalo u svoj stan. Čim sam Gradskoj upravi podnio zahtjev za zatvaranje Prodavnice iluzija, ništa mi drugo nije preostalo nego da napišem ovu priču.

.

.

Nađena knjiga

 

                                                                                                                                       Za M. T.

Pisac je preturio sve police u radnoj sobi. Onda je razgrnuo gomilu nepročitanih knjiga u spavaćoj sobi, preko koje je jedva dolazio do kreveta. Otišao je zatim u dnevni boravak, pootvarao i pogledom pretražo unutrašnjost svake vitrine. Svratio je i u kuhinju, zavirio čak i u frižider, poslije toga ispreturao peškire u kupatilu.

Njegove knjige kratkih priča, objavljene prije nekoliko godina, nigdje nije bilo.

Zavirio je u sebe, prosvrdlao pregrtke svijesti i podsvijesti.

Knjige ni tamo nije bilo, čak ni tragova priča koje je u nju uvrstio.

Poslije podne odšetao je do antikvarnice. (Dok su drugi završavali ručak kolačem, on je volio da se zasladi ponekim stihom. Dok su neki dremuckali poslije ručka, on je volio da prelistava stare knjige i udiše prašinu koju su davno dodirivali tuđi prsti.)

U rukama mu se, kao da mu ga je pružio neko nevidljiv, našao časopis za koji je mislio da je prestao da izlazi. Otvorio ga je nasumce i – gle! – pred njegovim očima razlistao se kritički tekst o njegovoj knjizi kratkih priča koju je uzalud tražio po stanu i u sebi.

Sve što se dotad oko njega nalazilo, nestalo je, utihnuli su i svi zvuci.

Čitao je tekst, kao što drugi komadiće kolača stavljaju u usta, i u njemu su se otvarale, jedna za drugom, njegove priče.

Sam sebi je rekao da ponovo ima svoju knjigu i zadovoljan izišao iz antikvarnnice.

.

.

Spoznaja 

.

Djetlić je čekićao po kori starog hrasta, vrana je graktala na vrhu jasike. U meni je čekićala neka crna slutnja i graktala misao koju nikako nisam mogao da odagnam: Da li se u samrtnom času čovjek prisjeća najsrećnijih ili najtužnijih događaja u životu, najljepših ili najsumornijih trenutaka?

Ležao sam na travi, pod krošnjom jasena. Na nekom žutom cvijetu, na korak od mene, brundao je bumbar. Buba zlatastih krila ispitivala je može li  krhka travka izdržati njenu težinu. Jedan zeleni skakavac je preskočio preko mog nosa.

U šumu sam bio pobjegao od sebe, ali me i tu stigla moja misao.

Djetlić je iščekićao svog crva i smirio se. Vrana je odgraktala na drugi kraj šume.

Spoznaja je najpotpunija kada je iskusiš, istovremeno je i začekićala i zagraktala moja misao, i poput krpelja, svoje rilce zarila još dublje u moj mozak.

.

.

.

.

.

.

Back to list

Iz rubrike

Оставите одговор

Ваша адреса е-поште неће бити објављена. Неопходна поља су означена *