Elvedin Nezirović

Skandinavske

       Ono što ostane kod kuće

.

Nikada nisam krio da volim putovati sam. To je zato što putovanje doživaljvam kao kreativni čin i što, lišen prisustva ljudi koje volim, jasnije opažam stvari oko sebe. U mojoj perspektivi svijeta, još samo takva vrsta samoće čuva uspomenu na ono osjećanje slobode prisutno na fotografiji galeba u letu.
Možda baš zbog toga, kad putujem sam, često imam osjećaj da sam izašao iz svog stvarnog života i načas se nastanio u nekom drugom – životu bez biografije. I uvijek mi se, u tom stanju iscenirane podvojenosti, dogodi jedan te isti trenutak: zastanem, osvrnem se i ustanovim da je ono što tražim ostalo kod kuće.

.

.

Domovina

.

Gledano odavde, sa sjevera kontinenta,
Zemlju iz koje dolazim moguće je
Doživjeti jedino kao zbir svih mjesta
Na kojima nikada nisam bio.
Tako lako je povjerovati u obmanu
Da je ono što smatraš domovinom
Samo geografski prostor
U kojem se smjenjuju godišnja doba.

.

.

Religija

.

U vozu za Malmö,
Razmišljam o tome kako bih,
U nekom budućem sjećanju, ovu, vrlo lako,
Mogao zamijeniti s bilo kojom drugom slikom putovanja
Da nije žene preko puta, čije lice je preplavljeno
Neugodnim saznanjem da čovjek na sjedištu do njenog –
Tamne puti i duge, raskuštrane brade – čita Kur’an.
U njenoj gesti ima neke melodramatike s kojom se,
Pretpostavljam, ljudi ovdje lako identificiraju,
Ali je, u osnovi, ona samo posljedica nedostatka one vrste
Iskustva na kojoj je zasnovana svaka ideja o Bogu.
Drugim riječima, Arap s Knjigom u ruci
Jedna je od najformativnijih mitoloških slika savremenog
Zapada, koji u njemu vidi isključivo terorističku prijetnju
Iako je on, prije svega, pjesnik.

.

.

Kuduz

.

U Skåneu, ispod Aleovog kamenja, nalazi se
Riblji restoran u kojem radi kasirka
S crnim kovrčama i debelim talogom šminke na licu –
Njen pogled, vjetar je što se valja sivim Baltikom.
Zatičem sebe kako iščekujem trenutak
Kada će iz tašne izvaditi Milde Sorte i pripaliti
Cigaretu, s vještinom koja će u kadar unijeti
Dašak topline.

.

.

Ličina

.

U nekoj kafani, u Malmöu,
Slušam kako mi Refik Ličina sa zanosom
Priča o skandinavskim pjesnicima
Koje prevodi, a čiju poeziju, na moju
Veliku sramotu, samo ovlaš poznajem.
Poslije, kada u vozu za Stockholm budem čitao
Antologiju švedske poezije – koju će mi na rastanku
Pokloniti – naići ću na ove stihove Edit Södergran:
„Miruj, o moje dijete, nema ničeg
i sve je kao što vidiš: šuma, dim i bjekstvo tračnica.
Negdje duboko u zemlji dalekoj
postoji vedrije nebo i zid s ružama
i jedna palma i blaži vjetar –
i to je sve.
Ne postoji sem snijega ništa na granju smrčevom.
Ne postoji ništa za cjelivanje vrelim usnama,
I sve se usne vremenom ohlade.
Ali ti kažeš, dijete moje, da ti je srce čudnovato,
I da živjeti zaludno grđe je od smrti…“
I cijelo vrijeme mislit ću o tome kako
Savršeno tačno opisuju Refikovu samoću
U ovom jeziku hladnih vokala,
Gdje vjetrom uznemireno lišće slavenskih riječi,
Zašušti, tek povremeno, u prevodu
Poezije.

.

.

Ravnodušnost

.

Rat je u mene usadio osjećanje ravnodušnosti
Prema svemu onom čemu se normalan svijet iščuđava.
Ovdje, na Gamla Stanu, među besprijekorno
Povučenim arhitektonskim linijama, ta
Ravnodušnost postoji kao svijest o ruševinama.
I zaista, ne mogu se oprijeti davno stečenoj navici da
U svakoj formi vidim sliku njenog uništenja.
Neodvojivom mi se, tako, od doživljaja arhitekture prikazuje
Misao o njenom rušenju, koja, zapravo, hoće reći kako
Svakoj rušiteljskoj namjerina putu stoji samo
Naivno uvjerenje arhitekte da je onoga trenutka
Kada dobije formu, njegova ideja konačna.

.

.

Rumi

.

Stojim na doku.
Ispred mene je more, iza – protestantska crkva, sagrađena u XIII vijeku. To znači, da gledano s pučine, Švedska njeguje perspektivu Boga kao vlastite metafore: u ovisnosti od toga da li se kopnu približava ili od njega udaljava, u oku moreplovca crkveni je toranj prvi i posljednji doživljaj doma.
Za tu je svrhu u mojoj kontinentalnoj kulturi rezerviran trenutak kada se, spuštajući se niz Žovnicu, u kotlini, s obje strane Neretve, među crkvama i katedralama, ukažu minareti džamija. To je neka vrsta utjehe za koju oduvijek vežem Rumijev katren isklesan iznad ulaza u jednu hrišćansku crkvu u Širazu:
„Tamo gdje je Isus živio okupljaju se hrabri i velikodušni.
Mi smo vrata koja nikada nisu zaključana.
Ako te muči bilo kakva vrsta bola,
zastani pored ovih vrata. Otvori ih.“

.

.

Bergman

.

Noćas sam sanjao da stojim na vratima naše sobe i gledam te dok, usnula, svako malo, rukom tražiš moje tijelo u krevetu. Soba je bila ispunjena blistavim svjetlom, a ja sam stajao u mračnom foajeu i posmatrao te – slika iznenađujuće slična onoj iz Bergmanovih Divljih jagoda, kada, u ljetnikovcu u kojem je proveo djetinjstvo, Isak Borg usnije svoje bližnje.
I sasvim sam spreman da onim što sam sanjao, jutros ispunim geometriju dana: u poređenju s Bergmanovom scenom, gdje svjetlosni kontrast naglašava teatarsku ambijentalnost i upućuje na frojdovsku tezu da je sanjač gledalac u pozorištu podsvjesnog, odsustvo svjetlosne jednobraznosti u mom snu mogu jedino da protumačim kao odnos između dvije samoće, pri čemu je moj mrak ishodišna tačka odluke da se, na izvjesno vrijeme, od tebe odvojim.
Dakle, samo tako – kroz spoznaju da danima već postojim u tvom životu kao lik na retuširanoj fotografiji, čije je postojanje pažljivo izbrisano – mogu da se identificiram s ulicama ovoga grada, u kojem se, početkom 1976., nakon trideset godina čekanja, udala za svoga princa, Lilian Davies Craig.

.

.

Umjesto straha od letenja

.

U avionu, pred polazak kući.
Lijep mlada žena se propinje na prste, podiže svoju krznenu torbu i uporno je pokušava ugurati u pretrpani pretinac iznad sjedišta. Dok tako stoji, rubovi njene ljetne haljine su povučeni visoko iznad koljena tako da joj mogu vidjeti gola napregnuta stegna. Prizor netaknute ljepote, kojeg kvari potreba djevojke da se svakim svojim pokretom obraća muškarcima oko sebe i to tako da je u toj komunikacijskoj igri stalno prisutna patetična invokacija seksa.
Gledam je sa zanimanjem kakvo i priliči muškarcu koji već deset dana nije omirisao žensko tijelo.
Kasnije mi je rekla svoje ime. Odmah sam ga zaboravio.

.

.

.

.

.


Elvedin Nezirović

Rođen je 1976. godine. Diplomirao na Pedagoškoj akademiji, odsjek za Bosanski jezik i književnost, na Univerzitetu "Džemal Bijedić" u Mostaru, te na Fakultetu humanističkih nauka, odsjek za Engleski jezik i književnost, također u Mostaru. Prvu zbirku poezije, pod nazivom Bezdan, objavio je 2002. godine, a drugu, Zvijer iz hotelske sobe, sedam godina poslije. Zbirku priča Toliko o tome, objavio je 2014. godine. Svoje pjesme i književne tekstove objavljivao je u najeminentnijim književnim časopisima na prostoru bivše države. Dobitnik je nekoliko književnih nagrada i priznanja. Živi i radi u Mostaru.

Sva prava zadržana © 2006-2019 Eckermann ISSN 2466-3220 (Online) Objavljivanje časopisa pomaže Ministarstvo kulture i informisanja