Aleš Debeljak

Svi mi sudjelujemo u veličanstvenoj hibridizaciji i kreolizaciji svijeta

     

     . 

.

    Uz Dragu Jančara, Tomaža Šalamuna i Slavoja Žižeka, u našoj si kulturnoj javnosti vjerojatno najprevođeniji slovenski autor. Za knjigu pjesama Krijumčari (Tihotapci, 2009.; hrvatski prijevod Edo Fičor, Fraktura 2011) dobio si značajnu slovensku nagradu za poeziju, Jenkovu nagradu. To je već drugi put (prvi put za Slovar tišine, 1987/Rječnik tišine, hrvatski prijevod Branko Čegec, Quorum 1989) da ti se udjeljuje ta nagrada. Dva puta su je dobili samo još Tomaž Šalamun i Milan Jesih.

 

     Ta nagrada mi stvarno puno znači. Ne zbog toga što sam je dobio već drugi put, iako prvi put u vlastite ruke – jer kad je knjiga pjesama Rječnik tišine dobila tu nagradu, ja sam studirao u Americi i nisam imao sredstava da se vraćam u Sloveniju samo radi dodjele nagrade. Jenkovu nagradu između ostalog doživljavam i kao potvrdu stvaralačke energije. Možda je uistinu riječ o «novom jeziku na mjestu stare rane». Inače, uvijek pišem knjigu pjesama, a ne pjesničku zbirku. Jer svaka knjiga ima svoju posebnu unutarnju arhitekturu. To znači da ovisi i o načinu na koji je sastavljena, o tome kako se pjesme međusobno povezuju unutar ciklusa i među ciklusima, uključujući i naslove i posvete – jer sve je to sastavni dio koncepta u kojem se ne radi o individualnim pjesmama, naknadno skupljenim u korice, nego o promišljenoj strukturi knjige u kojoj su individualne pjesme samo gradbene opeke. Tek kad je knjiga napisana, mogu zapravo reći: «Knjigo, idi u svijet, pronađi prijatelje!» Krijumčari je knjiga pjesama u kojoj osobne i privatne uspomene prelaze u meditaciju o prolaznosti čovjeka i vječnosti grada, knjiga kao zemljovid lutanja (ne)poznatim gradom, prijestolnicom slovenske države, mojim rodnim mjestom, a ujedno je to knjiga koja govori o boli i razočaranju zbog neostvarenih ideala. Tako «lirsko ja» tumara duž Ljubljanice i zastaje pred raznim spomenicima i obilježjima minulih dana, promatra bistu pjesnikinje Lili Novy u staroj gradskoj jezgri ili zasjedne kraj kipa Edvarda Kocbeka u parku Tivoli, nadahne ga bezimena klupa uz stazu u Botaničkom vrtu ili bijele kugle na umirovljeničkom boćalištu; sva su ta zaustavljanja zapravo samo polazna točka za gorke meditacije, koje ipak nisu bez izvjesne slatkoće, meditacije o tome kako uspomene oblikuju našu živu sadašnjost. U kojoj je sve manje solidarnosti, bratstva i jedinstva, a sve više egoizma i uskogrudnog životarenja bez povezanosti sa širom zajednicom. Jenkova mi nagrada, dakle, predstavlja potvrdu da je način mog viđenja svijeta, kako je izražen u Krijumčarima, dobio odjeka u pjesničkoj, a nadam se i u široj čitateljskoj zajednici.

.

     Počeo si pisati u doba velikog zamaha postmodernizma. Kako to vrijeme vidiš danas?

 

     Postmodernizmom sam se puno temeljitije bavio na teorijskoj razini negoli inkarniranjem njegovih teško uhvatljivih načela u «praktičnim» književnim djelima. Napisao sam knjigu o mijenama u umjetnosti i postmodernističkim obećanjima, Reluctant Modernity: The Institution of Art and its Historical Forms (Rowman & Littlefield 1998.), međutim, američka postmodernistička poezija, na primjer, ostavila me je hladnim. Iz te situacije proistjecale su ponekad bizarne scene nerazumijevanja na mojim nastupima na američkim sveučilišnim campusima, prilikom kojih bih publici govorio o svojim lirskim junacima, izabranim po liniji osobne preferencije, koji s postmodernizmom nemaju baš nikakve veze, kao kada je riječ o Raineru M. Rilkeu, Georgu Traklu, Osipu Mandeljštamu, Ani Ahmatovoj, Johannesu  Bobrowskom, koji su redom pjesnici elegantnog jezika, vizionarske boli i pročišćavajuće ljubavi. Drugim riječima, književnost se baš kao i javno utjecajnije i medijski spektakularnije umjetnosti, primjerice film ili slikarstvo, odvija poput igre napetosti između privlačnosti modnog usmjerenja, s jedne strane, i sile uzgona jedinstvenog «ja», s druge. Znam da je to staromodno viđenje, ali kako bi i moglo biti drugačije kada usprkos svom teorijskom znanju zamjećujem golemu razliku između kucanja žive žile pojedinačnih pjesničkih opusa i matrica analitičkih pojmova, kojima nužno i neizbježno ograničavamo višestruke razine umjetničkog djela!

 

        Gdje i u kakvim uvjetima nastaje tvoja poezija?  

.

    Nastojim organizirati život – uz podršku obitelji – na način koji mi, doduše prerijetko, dopušta povremena povlačenja u samoću, koju sam našao u iznajmljenom stanu s vrtom na padini iznad Pirana. Već desetak godina imam naviku doći u Piran izvan turističke sezone, gdje u jednoj kući visoko nad zaljevom iznajmim sobu s kuhinjom, pa u nju navučem hranu, piće i duhan, da bih tu istupio iz kronološkog vremena i utonuo u svoj svijet, u «republiku književnosti». Tada čitam pjesme i priče, puštam da me zavode i odvode, iščitavam mrlje na zidovima sobe i poglavlja iz prošlosti, tu i tamo zapisujem prolazne dojmove, komadiće nedostižne cjeline. Stanem tako na vanjski rub strme litice, s unutrašnje strane vrta, pa se zagledam duboko ispod sebe u obalnu cestu koja s desne strane vodi do središnjeg trga, a s lijeve u Portorož i dalje prema Plovaniji, graničnom prijelazu u Hrvatsku. U tom «galebljem gnijezdu» napisao sam Nedokončane hvalnice (Nedovršene pohvale), Pod gladino (Ispod površine, hrvatski prijevod Edo Fičor, DHP 2006.) i Krijumčare. Povlačim se obično na tjedan dana, rijetko kad duže, pa se najprije u dekontaminacijskoj komori izbrane lektire otarasim ili pokušam otarasiti diskurzivnog jezika koji upotrebljavam svaki dan, da bih se zatim prepustio sanjarenju s olovkom u ruci. Mogu više godina šutjeti kao pjesnik, premda je to samo druga oznaka za stanje stanovite hibernacije, u kojoj mi se krhotine sna, sitno iverje prisjećanja, komadići popularne glazbe ili kriška slike iz ekrana pored kojega prolazim, polagano talože i gomilaju u sjećanju.  A kad zaprijete da se preliju preko ruba čaše sjećanja, tada se, eto, povlačim u Piran, gdje mogu zagaziti u tu živu vodu memorije, ne bih li je pretvorio u pismo kojim ću zainteresiranim čitateljima posredovati neke krajnje osobne dojmove.

 

     Studirao si u Americi i nakon doktorata doveo američku ženu u Ljubljanu gdje imate dom i troje djece. Izabrali ste Ljubljanu kao mjesto za život u vrijeme kad su mnogi dizali sidro iz bivšeg zajedničkog prostora?

.

     Multikulturno nasljeđe jugoslavenskog prostora doživljavao sam kao nužni dio svog identiteta. Erica je osjetila tu moju emocionalnu povezanost s prostorom i jezikom, dočim nju nije vezivalo ništa slično; istodobno je u Sloveniji započinjalo novo poglavlje, poglavlje nove države, te se njoj činilo kako početak našeg zajedničkog života i stvaranja obitelji u novoj državi posve odgovara našim potrebama i ambicijama. Slovenija je izbjegla užas rata, nije bila porušena kao Hrvatska i Bosna i Hercegovina. Ništa manje značajno bilo je i to da je kvaliteta života u gradu napravljenom po mjeri čovjeka u mnogočemu viša od one života u metropolisu – od neposredne blizine prirode, šuma i planina (za mene kao strasnog skijaša to je veoma važno) do usluga socijalne države, kakvih u Americi nema: tamo treba sve plaćati, a ovdje (za sada još) ne. Inače se smatram boemskim građaninom i čitateljem po zanimanju. Živim između Zelene jame, starog radničkog kvarta u Ljubljani, i izabranih gradova Balkana, Europe i Amerike, u kojima imam obiteljske, profesionalne i prijateljske veze. Rodio sam se na katolički Božić 1961. u Ljubljani, u jednosobnom stanu dvoje mladih ljudi koji su sa sela otišli trbuhom za kruhom u slovensku prijestolnicu. Tu sam proživio prekrasno djetinjstvo i mladost, bez obzira na socijalističko siromaštvo, tu sam pohađao sportsku gimnaziju, tu sam u svibnju 1985. na Filozofskom fakultetu ljubljanskog sveučilišta diplomirao komparativnu književnost i filozofiju, potom obrijao studentsku bradu i brkove, i vidjevši u kinu «Komuna» film «Bilo jednom u Americi», podlegao čežnji da se i sâm zaputim u SAD, da bih u srpnju iste godine prvi put i otišao u Ameriku podvrgavši se smjesta pustolovnom «obredu tranzicije» dvomjesečnim putovanjem Greyhoundovim autobusom od Atlantika do Pacifika otvorenom transkontinentalnom cestom Interstate 80. Tri godine kasnije u Ameriku sam otputovao na poslijediplomske studije. Tamo sam otišao s jugoslavenskom putovnicom. Doktorat iz društvenih znanosti stekao sam na Maxwellovoj školi građanskih i javnih poslova Sveučilišta Syracuse, New York. Pet godina kasnije vratio sam se sa slovenskom putovnicom u rodni grad, ali ne više i u istu domovinu. Iskustvo Amerike mi je izmijenilo život isto toliko koliko i nasilni raspad Jugoslavije. Ženu mi je pak dala jedna umjetnička zabava u Brooklynu. Naime, nakon izložbe likovne skupine «Irwin», čiji član Andrej Savski je bio moj prijatelj iz osnovne škole, organiziran je veliki party na kojemu sam upoznao Ericu. U listopadu 1993. postala je moja bračna suputnica. Iz bankovne službenice transformirala se u prevoditeljicu i književnicu, Ericu Johnson Debeljak. Svoja iskustva u postjugoslavenskoj Sloveniji opisala je u knjizi Forbidden Bread: A Memoir (North Atlantic Books, Berkeley 2009.). Imamo troje djece, Klaru, 19 godina, Simona, 17 godina, i Lukasa, 15 godina. Naša djeca su Slovenci, Europljani i Amerikanci.

 

     Na kojem jeziku razgovarate kod kuće?

 

   Kod kuće govorimo engleski. To je jezik naše ljubavi, na njemu smo se zaljubili i upoznavali, i na američkom engleskom govorimo i sada kad nas je petoro, a Erica je već naučila slovenski dovoljno dobro da na njemu može funkcionirati. Naša je kuća «strani dom». Što znači da je naš dom nekakva oaza u kojoj njegujemo engleski jezik, okruženi slovenskim «teritorijalnim vodama». Djeca lakoćom prelaze iz jednog jezika u drugi. Još u vrtiću su se od prijatelja opraštali na slovenskom, a trenutak kasnije, prešavši kućni prag, spontano bi počeli govoriti engleski. Djeca tako prepoznaju različite horizonte, a to u idealnom scenariju učvršćuje njihovo poštivanje razlika, trpeljivost i stvaralačku snagu. Nauče se da ne postoji samo jedna priča, samo jedan način života. Takav život zahtijeva neprestanu pozornost i neprestano preispitivanje cijelog niza pretpostavki, navika i narativa koje monokulturalne obitelji uzimaju zdravo za gotovo, kao zrak koji udišu. Ali u našoj se kući uvijek iznova preispituje i kvalitet zraka koji dišemo, da se izrazim metaforički. U takvom «stranom domu», pitanja o tome što zapravo znači domovina, što u egzistencijalnom, a ne samo književnom smislu, znače egzil, blizina i udaljenost, zajednica, kao i to gdje su granice psihičke «udobnosti» pojedinca, postaju ozbiljna pitanja svakodnevice.

.

     Tvoje stalno boravište je u Sloveniji, ali si i sâm i zajedno s obitelji često boravio u inozemstvu.

.

     Točno: živjeli smo po godinu dana u iznajmljenim stanovima u Budimpešti, San Franciscu i Chicagu: po jedan strani grad u svakoj «petoljetki». Točno: naš dom, naše stalno boravište leži u predjelu Zelena jama u četvrti Moste, u Zveznoj (Saveznoj) ulici u Ljubljani. Ime… je li ime ulice uopće važno? Jest! U našem su susjedstvu ulice s imenima kao što su Proletarska, Partizanska, Prvomajska, Tovarniška (Tvornička) i Družbena (Društvena): tu je ime doista i znak, nomen est omen. Povijest (političkog) saveza poznatog kao Socijalistička Federativna Republika Jugoslavija (SFRJ), upisana je u moje stalno boravište. I tu dileme nema. U dilemi su bili službenici nove slovenske države, koji su mi – kao i svim državljanima, osim «izbrisanima» – nakon 1991. izdali nove dokumente, pa i nov rodni list. U rubrici «država rođenja» tek su sitni tragovi: birokrati su zatajili Jugoslaviju trima sramnim točkicama. Mene nije sram: rodio sam se u Jugoslaviji i odrastao u Jugoslaviji. Tu sam naučio prve društvene navike i pounutrio koncentrične krugove raznih kultura i jezika, vjerskih predanja i narodnih mitologija, pa i političkih i društvenih ideja. Spadam u nekoliko privilegiranih generacija rođenih i odraslih u Jugoslaviji. U najmanju ruku, bili smo privilegirani iz vizure multikulturalnosti, koju su, dakako, učvršćivali školski programi, a ništa manje i osobni doživljaji. Tako smo širom domovinom smatrali sav prostor od Triglava do Vardara, od Dunava do Alpa, od obala Jadrana do ravnica Panonije. U Jugoslaviji je, naime, pojedinac mogao čuvati svoj identitet uključujući se u kulture «uže» (republičke, nacionalne) i «šire» (savezne, transnacionalne) domovine. Nisam siguran da su moji mlađi sudržavljani, socijalizirani u okviru slovenske nezavisne države i EU, već razvili slične odnose spram udružene i slobodne Europe, suvremene «šire» domovine Slovenaca.

.

     Budući da si s vremenom gotovo srastao s angloameričkom kulturom, zanima me jesi li osjetio i poriv da počneš pisati na engleskom jeziku?

 

    Po mojem mišljenju, svaki će pisac, ukoliko imaginarno ili boravkom i dužim posjetima to želi, steći alternativnu domovinu, privremeno boravište, zamjensku kulturu, a za širenje stvaralačkog horizonta to znači da je pisac najprije čitatelj, čitatelj raznolikih svjetova. U smislu književnog objavljivanja, ako ne i afirmacije autorskog imena, u međunarodnom prostoru koji zahtijeva dobar prijevod, čak i kad je u pitanju loš tekst, zapravo imamo posla s raznim faktorima, a ti su: uvjerenost u dobar tekst, osobni talent i motivacija, društveni kontakt i mreže, poznanstva s drugim, po mogućnosti uglednijim autorima i poznavanje književnog sustava s prevoditeljima, agentima, agencijama i urednicima, često i istančana upornost ili osobna karizma, a po mogućnosti oboje, ali tu su i neke druge «banalije». Nije ilustrativno, ali je rječito: nakon jedne književne večeri u New Yorku sredinom devedesetih godina, tijekom ratova za jugoslavensko nasljeđe i genocida bosanskih Srba nad bosanskim Muslimanima, propustio sam priliku da objavim knjigu pjesma jer nisam na jednoj večeri tiho čekao da tema razgovora završi, pa da se onda pređe na desert i druge lijepe stvari o kojima se možemo slagati, i jer se nisam uljudno, ali perverzno – kao drugi za stolom – slagao s mišljenjem o bosanskim Srbima kao ugroženom narodu, što ga je zagovarao istaknuti urednik u izdavačkoj kući koja se zanimala za moj rukopis. Ne samo da se nisam slagao, nego sam ga strasno i glasno odbacio. Do deserta smo nekako došli, ali tu je bio i kraj nakladnikovog zanimanja za moj rukopis.

    Što se tiče pisanja poezije na usvojenom američkom engleskom, moram reći da sam u Ameriku došao kao već izgrađeni pjesnik s knjigama i nagradama. Nikad nisam bio u iskušenju da zamijenim jezik svoje poezije. Preciznije rečeno, kad je riječ o kulturnoj kritici, humanističkim i teorijskim raspravama – u tim «žanrovima» pišem na engleskom, ali poezija je više negoli tek tehnički-formalni oblik komunikacije. U ravnoteži između distancije i patosa sagriješim uvijek na strani patosa između ostalog i zato da bih i dalje opetovano podsjećao kako pisac ne piše «samo riječima, nego i cijelim bićem, etosom i mitosom, sjećanjem, tradicijom, kulturom, zanosom jezičnih asocijacija, dakle svim onim što se kroz automatizam jezika pretvara u pokret ruke (i obratno)», kako veli Danilo Kiš, moj književni uzor. U pjesničkom se jeziku, naime, ne reflektira samo ono što je izgovoreno, nego i ono što nije, mada se potiho pretpostavlja. S tog stanovišta mogu reći da pisanje na slovenskom znači nasljedovanje slovenske kulturne tradicije, koja je šira od jezika, budući da zahvaća materijalnu i duhovnu baštinu prostora u kojem se socijaliziramo. Promjenjivi registri materinjeg jezika filtri su za naše predodžbe o svijetu. To znači da je pogrešno shvaćanje jezika kao samo instrumentalno-tehničkog sredstva koje možemo mijenjati kao što cipele mijenjamo čizmama ili tenisicama, ovisno o potrebi. Ipak, istini na volju, moram priznati da se na usvojenom, stranom, drugom jeziku mogu posve pristojno obavljati mnogi poslovi i zaduženja, naročito u sve više globaliziranom i standardiziranom svijetu, u kome je engleski postao neosporni, premda ne bez otpora favorizirani komunikacijski medij. No vrlo rijetki ljudi mogu na različitim jezicima sanjati, moliti i pisati pjesme uz jednak stupanj samorazumljive okretnosti. Naime, različiti jezici pretpostavljaju različito kulturno tkivo, u kome obitavaju kako bajke, tako i heroji, presudne bitke, simboli…

    S druge strane, u mojem pisanju na slovenskom ima i neke tvrdoglavosti. Želim odraziti to što osjećam na vlastitoj koži: u međunarodnom okviru, kolektivna kulturna tradicija kojoj pripadam u biti je anonimna. Nastojanje da tako više ne bude predstavlja jednu od temeljnih osovina oko kojih se vrti moj stvaralački, socijalni i profesionalni život. Ta slijepa pjega, taj nedostatak slovenske prisutnosti u međunarodnom kulturnom prostoru, odredila je – otvoreno priznajem – vitalni dio moje osobnosti. Iz nezadovoljstva, iz frustracije, iz inata i ambicije, iz straha od priznavanja poraza, iz otpora spram prevladavajućeg samoprijezira koji se izražava kao stav «oprostite što živim!», i iz gnjeva prema samoljublju koje stalno ponavlja frazu o slovenskoj izuzetnosti i neusporedivosti, iz tog spleta mahnitosti i boli izrasla je odluka da sastavim, između ostalog, i antologiju Prisoners of Freedom: Contemporary Slovenian Poetry (Pedernal Press, 1994), prvu preglednu antologiju slovenske poezije na engleskom.

.

     Sa suprugom Ericom preveo si, i u Americi objavio, izabrane pjesme velikog slovenskog pjesnika Dane Zajca, Barren Harvest: Selected Poems (White Pine Press 2004.) (Jalova žetva), a na slovenski si preveo i izbor iz pjesništva poslovično “teškog” i “neprohodnog” američkog pjesnika Johna Ashberyja (Mladinska knjiga 1995.). Očigledno smatraš da je književno prevođenje važno?

.

    Neke stvari treba znati: bez obzira na količinu i opseg državne potpore za «promociju» slovenske književnosti u međunarodnom prostoru, nemoguće je u jednoj generaciji nadoknaditi ono što se, da uzmemo češki primjer, stoljećima taložilo u globalnom pamćenju, od Jana Husa do Miloša Formana, od Tomasa Masaryka do Vaclava Havela, od Bedřicha Smetane do Milana Kundere. Ali nema razloga za očajavanje. Svjetska književna javnost ili međunarodna kulturna svijest – kako god nazvali pogon izdavačke i medijske industrije uključujući državne intervencije za trženje književnih brendova – je sâma tek kakofonijski rezultat sudara i (ne)uspješnih susreta mnoštva raspršenih silnica i orbitâ kojima kruže pjesnici, kada na festivalima, s prevoditeljima, izdavačima i urednicima, s mamurnim piscima na europskom ekspresnom vlaku ili u varljivoj askezi umjetničkih kolonija sudjelujemo u međusobnoj komunikaciji, u kojoj se stvara autentična, pa makar samo privremena zajednica. Isto tako mi je jasno da su knjige slovenske poezije, kojima sam pomogao da dođu na svijet na engleskom jeziku, zaista krčile put do neke vrlo posebne čitateljske skupine, sačinjene uglavnom od radoznalih pjesnika, zanesenjaka, kritičara, možda još jednog ili dvojice profesora. Uistinu držim da je riječ o krhkoj arhitekturi prepoznatljivosti, o sporom no nezaustavljivom i nepredvidljivom rastu spoznajnog zemljovida, na kojem svaka nova knjiga ili književni nastup ispuni barem jedan, makar i najmanji djelić slijepe pjege koja u svjetskoj svijesti zjapi tamo gdje bi trebala biti slovenska kolektivna priča. Vjerujem u skrivene korespondencije onkraj vremenskih ograničenja i prostorne stiske: sve se negdje taloži, sve se registrira, nijedna publikacija, bila ona i najmarginalnija, ne ide u gubitak, pamćenje čovječanstva je beskonačno koliko je beskonačna i poezija, ta «volja za ustrajnošću», kako je lirsku umjetnost nazvao Octavio Paz. I još nešto: međunarodne mreže, u kojima se zbivaju promjene stila, prestiža i bogatstva, široko su rasprostranjene. Bilo bi pogrešno gledati ih samo očima koja vide prvenstveno dobitnike Nobelove nagrade. U pretakanju lirskih pjesama i pjesnika sudjelujemo svi mi koje nas to zanima; u izgradnji neizvjesnih mostova razumijevanja i traganju za dodirnim točkama sa čitateljima sudjelujemo svi mi koji želimo da naše pjesme ne samo da govore vlastitom kolektivu, nego da se obraćaju i široj publici; svi mi sudjelujemo u veličanstvenoj hibridizaciji i kreolizaciji svijeta, premda se krećemo različitim orbitama, nastupamo na različitim festivalima, imamo različite izdavače, putujemo kroz različite slojeve međukulturnih sjecišta i mrjestilišta, čitamo pred različitim publikama i slažemo individualne djeliće jedne kolektivne priče u međunarodni kulturni mozaik. Svaki komadić mozaika odlikuje ista značajka: rascijepljen je na primijećenost i utjecajnost. Od suvremenih slovenskih pisaca već je nekolicina onih koje su međunarodne mreže primijetile, ali one utjecajne bismo mogli nabrojati na prste jedne ruke. Ali jedni bez drugih ne mogu: primijećenost i utjecajnost su dvije polovice koje se nikada ne spajaju u cjelinu, baš kao «dom» i «svijet».

.

     Tvoj znameniti esej Sumrak idola (hrvatski prijevod Branko Čegec, Meandar 1995.), napisan kao svojevrsna iskrena i melankolična koda bivšoj državnoj i kulturnoj zajednici, nedvojbeno nosi biljeg “novovalne” urbane generacije stasale tijekom liberalnih 80-ih. No rijetki se slovenski pisci bave regijom bivše Jugoslavije. Što tebe motivira da se dan-danas vraćaš toj temi?  

.

     Slovenija je nakon osamostaljivanja okrenula leđa Balkanu i zarila glavu u europski pijesak. Mnogi su pisci tada negodovali zbog mojih lokalnih i međunarodnih nastupa, te argumentacije u korist vojne intervencije u Bosni zastupajući «politiku nemiješanja» i «izolacije». I što se dogodilo s Bosnom? Danas je to bizarna polukolonijalna tvorevina, koja nesigurno stoji nad silnim gomilama mrtvih. Mnogi slovenski intelektualci su trabunjali o tome kako «u ratu muze šute», da to nije «naša stvar», da se moramo posvetiti gradnji slovenske nezavisnosti, itd. I upravo tu sam počeo primjećivati slovensku sebičnost i okrenutost ka sebi, taj čudni i strašni nedostatak brige za druge. Prekidu državnih veza slijedio je prekid simboličkih, kulturnih, emotivnih, prijateljskih veza. Tome sam se nastojao suprotstaviti. Bio sam jedan od rijetkih slovenskih pisaca koji je sustavno i često pisao o ratovima za jugoslavensko nasljeđe, pozorno recenzirao knjige iz bivše Jugoslavije, i sudjelovao u zajedničkim projektima. Nadalje, ali ništa manje važno, jedan sam od osnivača međunarodnog časopisa Sarajevske sveske, koji danas predstavlja važan forum za ozbiljnu diskusiju i živahnu kulturnu razmjenu u širem regionalnom prostoru. Sumrak idola sam napisao u ljeto 1993., u jednom dahu, sa suzama u očima i s potocima znoja ispod pazuha, u užarenoj garsonijeri u Proletarskoj 2 u Ljubljani, na devetom katu nebodera, koji je u susjedstvu bio poznat kao «oficirski». Ali ni u zgradi ni u kvartu više nije bilo oficira bivše vojske; država koju su trebali braniti, raspala se. Pisao sam na uzanom balkonu, tjerao muhe, a tu i tamo priuštio bih si i skromnu raskoš: čvrsto bih zažmirio, povukao dim i potonuo u koprenu sparnih oblačića iznad mutno zelene Ljubljanice. Kroz spomen-razglednice i kritičku analizu «jugoslavenske civilizacije» pokušavao sam doći do činjenica o raspadu države koja ju je iznjedrila. Esej sam napisao po povratku iz New Yorka, nakon završetka poslijediplomskog studija, sa stečenim doktoratom za «prelijevanje iz šupljega u prazno» i nakon pet godina naukovanja u prijestolnici dvadesetog stoljeća, s Manhattanom u glavi i Mostama pred očima, nastojeći zapravo sebi i Erici objasniti katastrofu koja se u međuvremenu dogodila. Ako je nostalgija uspomena minus bol, onda nemam ništa protiv nje. Reci mi čega se sjećaš i reći ću ti tko si! Tko sam, dakle? Član velike obitelji, dijete «jugoslavenske Atlantide», koje sastavlja komadiće za portret nestale civilizacije: ugao zagrebačke Trešnjevke u Seattleu i šank sarajevskog bifea «Mudrac» u Washingtonu, šalica iz zemunske kavane u Calgaryju i odrazi Ljubljanice pod mostovima amsterdamskih kanala, meke padine Fruške gore u crnačkom getu Chicaga i svjetlost sunca u zalasku nad Šibenikom što sune kroz podnožje Eiffelovog tornja, a zatim nestane u procjepu između svjedočenja i vizije.

 

     Je li sadašnja, suvremena Europa već naša «šira domovina»?

 

     Doista se treba upitati kako to da su generacije Jugoslavena doživljavale cijelu Jugoslaviju od Triglava do Vardara kao svoju širu domovinu, dok, čini se, Slovenci – i u tome uopće nismo jedini – ne doživljavamo Europu na sličan način? Možda bi trebalo biti javnih obreda, ceremonija, festivalâ, kojima bi se učvršćivao europski sloj identiteta pojedinca, približno kao što se na radnim akcijama i omladinskim sletovima kalilo jugoslavenstvo. Europska himna i euro kovanice i novčanice za jačanje osjećaja pripadnosti transnacionalnoj političkoj tvorevini očito nisu dovoljni. A kako bi i bili? Na novčanicama nema ni jedne slavne osobe, a narisana arhitektura podsjeća na tradiciju rimskog imperija. Imperijalni su bili i svi povijesni oblici europskih integracija, bilo da se radilo o Rimu ili o Karlu Velikom, Napoleonu ili Hitleru. Europska unija sebi je postavila cilj da bude drukčija. Međutim, ipak se može reći kako je europska parola o «jedinstvu u raznolikosti» toliko neuhvatljiva koliko je bila i jugoslavenska o «bratstvu i jedinstvu». I kod jedne i kod druge riječ je o ekranu, na koji skupine i pojedinci zapravo projiciraju vlastite želje i očekivanja, a također i nedoumice i strahove. Jasno, postoji razlika – zove se demokracija. Ako je nacionalizam nekakva grupna sablast, u okviru koje narod doživljava državu kao vlastito oruđe, tada demokracija pretvara državu u oruđe svih državljana, a ne samo pripadnika jednog, većinskog ili izabranog naroda. Zato demokracija među nacionalistima nije jako omiljena. Nacionalizam je nastao u 19. stoljeću, a istodobno se pojavila i njegova protu-ideologija, jedna druga skupna priča – komunizam. Poput nacionalizma, i komunizam se pozivao na solidarnost, samo što je nije lociran u narod nego u društvenu klasu: «proleteri svih zemalja ujedinite se!» Internacionalizam se natječe s nacionalizmom. I jedan i drugi nadilazi ideja kozmopolitizma. To je oblik svijesti o sebi, koji crpi smisao iz različitih, dijelom istovjetnih, a i također sasvim proturječnih slojeva iskustva skupine, te je stoga nužno nestabilan i fluidan: kozmopolitski stav uvijek je privremeni rezultat oplodnje s drugim jezicima i kulturnim tradicijama. Ukotvljen je u spoznajnoj radoznalosti i smislu za relativnost, a ujedno i u sposobnosti za su-osjećanje i u-življavanje. Nekoga zaista istinski razumijemo ako «uđemo u njegove cipele» (slov. zastopimo). Znam, kozmopolitizmu nedostaje čuvstvena privlačnost kakvu posjeduje nacionalizam, ali usvajanjem etičkog odnosa ipak može dobiti težinu. Kozmopolitizam je, naime, u velikoj mjeri stvar osobnog razmišljanja i odluke. U tome leži jedan od glavnih razloga zašto kozmopolitizam ne privlači mase.

.

    Hrvatska je napokon ušla u EU, što je za Sloveniju već davno minulo iskustvo. Postaje li Europa “svijet bez granica”?

 

     Hrvati su tu slični Slovencima: i jedni i drugi su/smo povijesno opterećeni hipotekom manje vrijednosti, jer uvijek mislimo da živimo «pod» nekom vanjskom vlašću: najprije pod habsburškim Bečom, zatim pod talijanskim fašistima ili pod jugoslavenskim kraljem, zatim pod Titom i sada pod Bruxellesom. Europski ljudi, narodi i nacije moraju postići određeni stupanj samosvijesti kojom se Europska unija može razumjeti ne kao carski autoritet, nego i kao mreža ustanova koje su doslovno u vlasništvu svih država-članica, dakle kao mreža kojom svi zajedno lovimo ribe, ne čekajući da nam ih onaj «pod kojim» živimo servira na pladnju. No, još je daleko do tog cilja. Upravo zbog toga ga ne smijemo izgubiti iz vida. A Europa je «svijet bez granica» samo pod uvjetom da europsku političku i ekonomsku integraciju shvaćamo kao svjetski proces, kao «djelo u nastajanju». To je ideja o nikad dovršenom procesu širenja. Po mišljenju nekih uglednih, naročito britanskih učenjaka i političara koji su sudjelovali u futurološkom projektu Europa 2030, Europska unija će se širiti ne samo do Bjelorusije i Ukrajine, nego i do nekih država na Kavkazu, Gruzije, Armenije. S druge strane, bivši ministar vanjskih poslova Njemačke, Joschka Fisher, jedan od rijetkih europskih državnika koji su vrijedni poštovanja, u okviru istog projekta pesimistički je rekao kako osim Hrvatske vjerojatno nijedna država više neće ući u Europsku uniju. Bitna prepreka za europsko širenje je nedostatak osjećaja za pan-europsku solidarnost. A to je dodatan razlog što me zanima bivša Jugoslavija. Stavimo li u zagradu diktatorsku prirodu režima, Jugoslavija se bavila navlas istim pitanjima kojima se danas bavi Europska unija. Kako, naime, međusobno i pod istim političkim krovom uskladiti, harmonizirati, ako već nije moguće integrirati raznolike, često protivne interese različitih jezičnih, kulturnih, narodnih i vjerskih zajednica? Nakon Titove smrti pokazalo se da je jugoslavenska politička elita bila korumpirana, a ujedno i bez Titove karizme: jedina ideja koju su porodili bila je jalova parola «I nakon Tita – Tito!», što ne predstavlja ništa drugo doli slijepi kontinuitet.

 

     Jugoslavija naposljetku kao državna zajednica ipak nije uspjela?

.

     U bivšoj Jugoslaviji pojedinac je svoj identitet mogao graditi u koncentričnim krugovima, koji su se širili onkraj rođenosti u jeziku. Zalihe smisla mogao je crpiti iz svoje «uže» (republičke, nacionalne) i «šire» (savezne, trans-nacionalne) domovine. Moglo se biti ujedno Slovenac i Jugoslaven, kao što je danas državljanin Slovenije, Francuske, Litve, Hrvatske ujedno državljanin Europske unije. Takvu je zamisao Titova Jugoslavija preuzela od jedne druge tvorevine, «tamnice naroda», kako su je grdili nacionalistički pisci, odnosno od Austro-Ugarske. Tito je zaista, s jedne strane, tvrdio kako je povijest Jugoslavije nakon Drugog svjetskog rata počela od nule, jer je sve prije toga bila stvar «trule buržoaske kulture», dok se s druge strane sâm ugledao u Habsburgovce. Ne samo u sklonosti ka «hohštaplerstvu», pompi i ceremonijalu, nego i u načinu lukavog upravljanja potencijalno konfliktnim interesima različitih narodnih i vjerskih zajednica koje žive pod jedinstvenom političkom vlašću. Jugoslavija nije uspjela u tome, to stoji. Ali plašim se da će i EU dugoročno biti neuspješna, ne pronađe li način kako spriječiti dominaciju najjačih članova. U Jugoslaviji je taj faktor bio najbrojniji narod, a u suvremenoj EU utjelovljuje ga «KernEuropa» («Europa s jezgrom»), čija je politika «Europa dviju brzina», koju je zagovarao pokojni francuski filozof Jacques Derrida, a i nadalje je zagovara vodeći njemački filozof, Jürgen Habermas.

          Zemlje zapadnog Balkana su s tog gledišta očigledno «u leru». Sadašnja financijsko-gospodarska kriza na bolan način otkriva granice europske solidarnosti. Međutim, osjećaj solidarnosti je važan jer predstavlja temelj svakoj demokratskoj zajednici. Europska nacionalna država je naslijedila građanska prava iz 18. stoljeća, politička prava iz 19. stoljeća i socijalna prava iz 20. stoljeća. To znači da država mora svojim državljanima jamčiti liberalna, demokratska i socijalna prava. Solidarnost je predstavljala bitnu polugu društvenog života naročito u proteklom stoljeću. Potaknula je nastanak države blagostanja i socijalne države, uključujući i pogonsku motivaciju za razvoj i ujedinjavanje zapadne Europe nakon Drugog svjetskog rata. Podsjetimo se: solidarnost je igrala vodeću ulogu u modernizaciji Irske, Španjolske, Portugala i Grčke, dakle prilikom njihovog ulaska u prethodnicu današnje Europske unije. Od 70-ih godina nadalje solidarnost je kao civilizacijska vrijednost brzo gubila javnu vjerodostojnost. Povlačila se pred zahtjevima za većom osobnom slobodom i profitima, koji su rasli u skladu sa sve većom globalizacijom kapitalizma. Proširenjem Europske unije 2004. godine, kada je ušlo deset novih članica, problem afirmacije solidarnosti samo se povećao. Sredstva za nove članice su, naime, dramatično manja. Za usporedbu: dok je Češka prilikom ulaska dobila približno samo 30 eura po stanovniku, Grčka je dobila približno 440 eura. Danas je sve više prisutno takvo razumijevanje solidarnosti koje se vidi kao luksuz, što ga pojedine države možda mogu, ali i ne moraju priuštiti. Drugim riječima, solidarnost više nije nužna, nego predstavlja samo sporednu vrijednost.

.

     Možemo li onda u tom kontekstu govoriti o svojevrsnim «koncentričnim krugovima identiteta»?

.

     Jest! Što znači da koncentrični krugovi identiteta i kozmopolitska svijest oblikuju takvo shvaćanje pojedinčeva položaja u svijetu, u kojem se ne treba odreći lokalnog mitosa, ali taj ujedno više i nije jedini izvor nadahnuća i iskustva. Slojevi različitih identiteta talože se u svakom individualnom «ja», šireći se koncentrično od obitelji i naselja preko gradskih i regionalnih, pa sve do nacionalnih i trans-nacionalnih zaliha smisla. Trans-nacionalni se regionalni identiteti, na primjer balkanski, mediteranski ili srednjoeuropski, međusobno podrivaju i prekrivaju, sežući u kapilarnom prožimanju do širih pan-europskih i trans-atlantskih identifikacija. U svakom slučaju, važno je sljedeće: isključujući nagon samo jednog identiteta, naročito nacionalnog, koji se u posljednja dva stoljeća uspostavio kao osnovni model političke zajednice, u koncentričnim krugovima identiteta nije odbačen tout court, ali niti uzdignut na pijedestal. Zato je za središte tako zamišljenog identiteta neizbježno da ga zaposjedne upravo pojedinac, s vlastitim čežnjama i tjeskobama, vlastitim nemirom tijela i treptajima duše. To bi, pretpostavljam, trebalo biti blizu svakom piscu koji svoje imaginarne svjetove gradi iz komadićâ svakodnevnog života, iz pročitane kronike, iz dijelova dijaloga koji nam dolepršali iza ugla.

.

       I sam pišeš kritičke eseje! S kakvom nadom? Ima li tu mjesta za poeziju?

 

     Istina, privlači me protejski žanr na granici književnog i racionalno-kritičkog registra jezika, u kojem «intelektualnu pjesmu», kako je esej definirao Theodor Adorno, moguće razvući do granica do kojih unutar spisa ne djeluje samo spoznajna, nego i estetska i etička zaliha smisla. Mi moderni pjesnici i intelektualci u biti i ne radimo ništa drugo nego pripovijedamo priče o svom vremenu, čak i tad kad se one na nj ne odnose neposredno. «Svjedočimo» upravo tim «pripovijedanjem», bez obzira na eliptičnost jezika. Ako je tako, onda moramo obavezno prihvatiti i pretpostavku da i razumsko i pjesničko djelo proizlaze iz želje za konstruiranjem priča, pri čemu koriste, razvijaju i profinjuju metafore i arhetipove. Cervantes nam je dao arhetip sanjara i idealista u don Kihotu, Max Weber pojam radnog entuzijazma koji ljudi postižu bivajući u skladu sa mitologijom zvanom «protestantska etika», Flaubert nam je preko gospođe Bovary dao arhetip sapetog građanskog romantičara, a Marx bezobzirnog debelog kapitalista. Želim reći da međusobne napetosti dvaju oblika spoznaje utječu na način kako shvaćamo sami sebe kao kolektiv i kao pojedinci. Dok je u devetnaestom stoljeću najuvjerljivije «guste» opise stvarnog života dala književnost, u dvadesetom stoljeću uglavnom upotrebljavamo metafore znanstvenika od Freuda do McLuhana. Cilj je pjesništva u tome da uvijek iznova otkriva i ponavlja pripovijesti o doživljaju zajednice i blijedećeg «ja», pripovijesti koje su ljudi jednom već ispripovijedali, ali ih je opet potrebno ispripovijedati. Samo u tome leži inovativnost pjesništva, dok traga za istinom o društvenom životu, komentira i kritizira moralne običaje, uvodeći metafore, slike i ideje o asketskoj samoći našeg «ja» i osjetilnoj nužnosti drugih, ideje koje ljudima pomažu da žive s određenom mjerom dostojanstva i razumijevanja.

     Naravno da gajim nadu u kritički esej koji nastoji raskrinkati mnoštvo predrasuda prisutnih u javnom govoru, koje su najdestruktivnije kad su samorazumljive; ta nada, svakako, i dalje živi, međutim, nemam prevelikih iluzija: iako kritički esej može pripomoći u postupnom odstranjivanju predrasuda, ipak danas više ne živimo u kasnom socijalizmu. Tada su pisci i javni intelektualci imali znatan simbolički kapital, i njega su – za razliku od suvremenog kasnog kapitalizma – uvažavale i vlastodržačke elite, jer su se i same temeljile na «Tekstu», na mitološkoj priči komunizma koja zahtjeva vjernost i savez. Danas živimo u kasnom kapitalizmu. Vulgarna sličnost socijalističke i kapitalističke Slovenije leži upravo u nacionalizmu kao većinskoj ideološkoj suglasnosti. A vulgarna razlika je u tome da su moć i novac u prvoj predstavljali sredstvo, da bi u drugoj postali cilj. Vlastodržačke elite danas više nemaju nikakvu «mitološku» priču, osim očigledno onu u kojoj je čovjek ponižen u tržišnu robu, dok je građanin sveden na sredstvo za povećavanje vlastite zarade.

     Kritički zapis, radoznala refleksija i informirani pogled na umjetnički proces, predstavljaju modernističko nasljeđe u kojem se kritika i stvaralaštvo međusobno nadopunjuju. Umjetnički jezik osuđen je na to da vazda traga za novim putovima, ne bi li na kraju izrekao isto, pa prema tome on i ne može drugo nego ponavljati ritual zaklinjanja, iako mu je mučno jasno da ga ne više ne čuju niti anđeli, a kamoli bogovi. I u tome valja vidjeti simptom suvremene marginalizacije pjesništva, ali ne kao javnog kulturnog dobra, koje uvijek ima neki svoj mikro milje časopisâ, izdavačâ i publike, nego kao umjetničkog, drugim riječima, emfatički višesmislenog oblika prisvajanja zbilje. Ipak, pjesništvo pripada svim povijesnim epohama. Nema naroda bez poezije, ali postoje narodi bez proze, bez razumske vladavine nad neposrednim ritmovima neukroćene stvarnosti, stvarnosti jezika.

     Duhovni zor u beskonačnost i ograničenja vlastita tijela, rascjep između ideala i stvarnosti, traganje za uvjetima autentičnog života koji bi bio u skladu s našim čuvstvenim i spoznajnim potencijalima, vječno nezadovoljstvo s onim što smo bili i što ćemo biti: naravno da sam romantičar! I upravo zbog toga nema ničeg slučajnog u mome pisanju poezije. Bivajući od svih oblika umjetnosti najmanje ovisna o vanjskim čimbenicima, poezija zadržava visok stupanj slobode. Njezina autentičnost proizlazi iz unutarnje potrebe, a ne iz vanjskog poticaja. Poezija je najmanje povezana s Mamonom novca, a time i najmanje okovana sponama predvidljivosti. Poezija posuđuje glas onim krajnjim doživljajima koje se sami ne usuđujemo ili ih ne znamo izraziti (ludilo, panika, erotika, bog, strah). Pjesma je laboratorij jezika, u kojem – to je važno! – nije na djelu osnovno načelo suvremenog kapitalističkog svijeta, privatno vlasništvo. Jezik ne poznaje privatno vlasništvo: naše je sve što je napisano i u taj «imaginarni muzej» ulazimo i uzimamo u skladu s vlastitom voljom i predodžbom.

     Pjesništvo nema evoluciju i logiku napretka, te stoga upravo jezik pjesnika najrječitije svjedoči o mogućnostima za trenutni vrhovni doživljaj, koji poznaje, ali ne izriče, svaka ljudska biografija na ovom planetu. Upravo u tom elegijskom naporu u priznavanju poraza uslijed nedostatnih imena, što ih pridajemo »svetome«, treba potražiti razloge za ustrajavajući život pjesništva kao pohvale, ili kako lijepo kaže Leonard Cohen: «Sveta i blistava od velikog svjetla svaka je živa stvar,/ stvorena na ovome svijetu i pokrivena vremenom,/ dok tvoje ime ne bude hvaljeno na vijeke.»[1]

 

     Jesi li ponajprije pjesnik, sveučilišni profesor, esejist ili pak kritičar?

 

     Intelektualci su danas prije svega profesionalci u baratanju idejama i simbolima, no ipak postoji velika razlika između sveučilišnog profesora i javnog intelektualca. Potonji analizira pojave u skladu s razgovijetnim etičkim stavom i spoznajnom perspektivom, pri čemu se nimalo ne ustručava govoriti istinu bez obzira na vlastodržačke interese. Ako intelektualci uopće imaju još neku zadaću nakon što su izgubili status «zakonodavaca» iz 19. stoljeća, onda je ona u tome da budu nekovrsni prevoditelji između jezika struke i jezika načitanog dijela javnosti. To je nešto čemu i sâm težim. No, najprije sam čitatelj. Čitam prvenstveno iz užitka, i to sasvim neplanski, kako mi neka knjiga dođe u ruke – romane i kratke priče, eseje i kritike, znanstvene rasprave i upute za rukovanje. Čitanje je, napokon, uranjanje, spuštanje pod površinu; pustolovina koja nas vuče u nepoznato i nešto što jedva naslućujemo kad u slatkoj omamljenosti tonemo u gusto tkivo života, a svjetovi se mijenjaju pred našim začuđenim očima i voda milosti i životne strasti pljuska kroz naše duše; to je pustolovina u kojoj nas čudesno lijepa tajnovitost vrtloga povijesti i intimnih ispovijedanja, uhvaćenih u tuđim pričama i pjesmama, zavodi, nadahnjuje i prijeti nam. I tada, kad već ostajemo sasvim bez zraka te se moramo vratiti u svakidašnje živote, spoznajemo načas, u ovlašnom otkucaju, da ni vlastite priče ne možemo doživljavati na punokrvan način ako nam nisu bliske priče drugih ljudi.

.

     Zamisli da ispred sebe imaš zid, a u ruci sprej! Što bi napisao?

 

     Legalize it!

                                                                                                                                                                                          Razgovarao Damir Šodan

                                                                                                                                                                                        Preuzeto iz časopisa Poezija, Zagreb 2015.


Aleš Debeljak

Rođen je u Ljubljani 1961. Diplomirao je filozofiju i komparativnu književnosti na Filozofskom fakultetu u Ljubljani i doktorirao na području društvene misli na Maxwell School of Citizenship, Syracuse University, New York. Godinu 2013. proveo je kao Robert Bosch Senior Visiting Fellow na Institute of Human Sciences (IWM) u Beču. Bio je Senior Fulbright Fellow na kalifornijskom sveučilištu u Berkeleyu, a djelovao je i u okviru Institute of Advanced Study-Collegium Budapest, te Centra Civitella Ranieri i Liguria Study Center for the Arts and Humanitites, u Italiji. Godine 2006./7. bio je Roberta Buffett Professor za međunarodne studije na Northwestern University u Chicagu. Objavio je osam knjiga pjesama i četrnaest knjiga eseja, preveo izabrane pjesme Johna Ashberyja i knjigu o sociologiji znanja te uredio više antologija. Za svoj rad primio je nekoliko međunarodnih, jugoslavenskih i slovenskih priznanja. Njegove knjige izašle su u engleskim, njemačkim, francuskim, španjolskim, katalonskim, talijanskim, rumunjskim, hrvatskim, srpskim, makedonskim, poljskim, slovačkim, češkim, litvanskim, albanskim, finskim, mađarskim i japanskim prijevodima. Bio je jedan od urednika međunarodnih kulturnih časopisa Sarajevske sveske i Verse te pridruženi urednik u časopisima Cultural Sociology i www.fastcapitalism.com, te također redovni profesor kulturalnih studija na Fakultetu za društvene znanosti Sveučilišta u Ljubljani i redovni gost profesor za balkanske studije na poslijediplomskoj školi College d’Europe, Natolin-Varšava, kao i član je Evropskog savjeta za međunarodne odnose. Aleš Debeljak tragično je preminuo u saobraćajnoj nesreći 2016. godine.

Sva prava zadržana © 2006-2019 Eckermann ISSN 2466-3220 (Online) Objavljivanje časopisa pomaže Ministarstvo kulture i informisanja