Poezija

Treća reka

.

.

Škola u proleće 

.

Ovde je reč o tome kako se smokva i lipa

udružuju u jednom naddrvnom naporu mirisa

i probijaju šape među granama ogromnog platana

bojim se da ću    da ti razvalim te male

prste kad te uzmem za ruku bojim se da ću

.

presek vozila drhti duž moje kosti, koje,

priključne kosti, tvoje rotaciono svetlo

vrti mi se u pupku, crveno kao lokva

crveno kao dan

.

deseta svetlost jedanaesta

niko to ne razume

žestinom malenog potoka ja neću nešto da kažem

dubokim ustima zamahom sočne neprekinute misli

ti si u plućima

poljubac riba koje su oči

.

ko bi u leđima mogao biti kvačilo

i zašto uvek izrastem četri nijanse slabija u odlazeći jun

ove godine u našem kraju hit su oranž ljiljani

rastu svuda ko ludi dole po paviljonima gore u Đušinoj uopšte svuda između zgrada

vire iza bandere

tako je žudnja lažno blaga gori korov od nane

.

Poznajem četri Koteža, svaki na svome mestu

samo u jednom sam bila

poznajem tri lepe T-reke, dve su Tibar i Tisa

a Treća je još bliže

ako je pređeš u našem nerođenom čamcu

hoće li to biti jedna napokon prozirna slika

podatna tvojim veslima pod kojima tek tada

lete lokne sestrinstva

.

Stena van Topčidera 

.

Odjednom miris peršuna postaje mi podnošljiv.

Kupujem novi jastuk – kontejner opet otvara svoja onostrana usta. Ovoga puta zauvek.

Vazdušno korenje više od metra čuva nas jakog vetra i mekanog tla.

Tamo kroz cev ću prodisati, ogromnu parabolu nad zatravljenim kanalom.

Tamo je barski slalom sažet u graktanje, ne-kreket, nešto od čega strepim.

Nešto nadneseno, buknulo. Stena o koju se zloba,

Svetska čuda i tako dalje; stena o koju

Oslanjam grudi u snu, ja repat migrant iskljucan,

Raspet pomoću štipaljki, na nekom krajnjem zapadu,

Sa nogama u vodi.

Ovde već nema ježeva da nešto strašno kažu.

 .

Unutra sneg 

.

Pao je sneg zastrašujuće krupan na kraju marta

I Karaburma mi se učini mali Zografu

Na odstojanju lepote, Himetus, Camblak Hil na Antarktiku

Večernji sneg nas zakopava

I svi smo ludi od spokoja

Spaljuje mrtve u nama

Ne gori, nedelja je

.

Šta hoće ovaj golub pod mojim kapkom

Već se i Zvezdara beli

I mali penzioneri udišu ovo prazno koje je buknulo;

spokoj, svi smo poludeli, spokoj

Opet mi blista sveća u donjem delu stomaka

A palila sam je gore u želucu za zdravlje

Al’ sve to samo u očima, pred bronzanim kupolama nemim i eto

Sad mi klepeće tu ova ptica

I mirišem na ništa

U snegu koji je bio tako težak da

Evo, april ga leđima guta

A on tri metra plitak

Kao nebo-za-ljude

Sve premreženo jednom po jednom pticom na baterije

.

Terase prazne, zgrade pocrvenele, kazne

Sitne i mušičave, komšije zadihane

Ne čujem, nedelja je

Nešto sam sanjala čega ću morati da se čuvam

Narednih devet godina, rekla je nečija ujna

Mirni tajanstveni filmovi

Uvek odnekud nevidljivi

Duvan, nedelja je, ne zameri

I dokle više nedelja

.

Odvrnuću u sebi brazilski radio, ja sam

Dve crne klompe na saksiji

Dve nogavice egzotične

Divna i strašna scenografija nemačkog nekog Turčina

Na jednom prošlom Bitefu.

Ništa, bukvalno ništa, samo taj sneg što ućutkuje

I potreba da svako izmišlja svoje obrede

Neki na primer psalmi u pola deset ujutro i

Dublje li nas nema, dublje se, kao, ne znam koja misao spašava

.

Dobro je, topla, plava šolja u ruci, nedelja

Je i evo ih grakću, evo pevaju stotke iz telefona

Bilbord igra nebo nedelja igra

Samu sebe zavejanu i pustu a u stvari

Su dole, tri metra ispod snega, tamo gde se uvijaju

Neprebrojiva creva

Prostranija od neba

Varimo varimo varimo tihost u smetovima

I kolko hoćeš ima razloga da se ništa

Nikada ne prećuti

A pesma opet: ajde, uđi malo unutra

.

.

Očigledno&strašno

.

Izgleda da sam žestoko ovde ovo je moje odlučno sada

sve je očigledno i strašno

kao bistar bazen i jedno moje smanjenje za potrebe sna

i njegov cinični mantil sa dna od maksimalnih pet metara,

obične pločice-ništa

uviđam uviđam mi smo rukohvati od slatkog tkiva i tu su tkane

nervozne zlatne trake kao korenje zuba i kao mali ren

kad osetimo golicanje u predelu užitka i zalazimo tupi i tmurni u tamjan grožđe

i već na zidu visi šareni mrak i dođe kafena kaščica srama na svako ponosno teme

uzalud mlatiš glavom

seme je proklijalo

.

.

Meksiko-Island kolima, 2

.

Najednom sve je transparetno

otvorena su dvorišta

i svaka ulazna vrata imaju prozirna stakla

i ja sam umorna od svog lica čistog nečistog pokrivenog

ja sam umorna od svog lica na slikama

i željna nekih dugačkih skokova

i isceđena spokojna kao matičnjak

citrusna kao mesec korenit, prisutan

i mutna pena pšenice

.

i krovovi su odjednom udobni kleknuli

pred mene rekli mi da žude da budu tobogan

neko se novo cveće uvija oko ograde

o ja sam danas prelazila mostove kao krtica

probijajući šapama kroz gustu zemlju vazduha

i menjač mi je ubrzano disao u šaku

.

jedan je Meksiko mrtav jedan je Island otvoren

jedna je žalfija odavno precvetala

o ja sam juče padala teška na ivičnjake

a sad me nadleću jata i kažu evo je ova

nepomična u stolici skamenjena u želji

osrednje gnezdo ali izvanredno kupatilo

.

letite ribe strašne koje ste svukle krljušt

najobičnija pernata srca u formaciji

iznad mreža antena pecaljki i vulkana te

hladne zemlje ostrva koje je postalo ikona

mog ohladnelog druga

možda ikona nikoga u kukuruznim poljima

i beskonačno slepo poverenje u kokice

da će da eksplodiraju ako ih dovoljno zagreješ

.

meni je opet sve zagorelo a nisu se iskokale

i tu na prednjem sedištu tvojih zelenih farova

odjednom upaljenih u pravcu mog upinjanja

osušilo mi se grlo

i videla sam pred sobom: sve je prozirno kao

pljuvačka koju nisam mogla da proizvedem

.

.

Visoki Stevan

.

Nema okruglih zgrada

jedino palačinke slatke i slane

elektroprivreda u svome školskom obliku

Gavrilo Princip sa zidova bolestan

dubok kvalitet dvorišta duhovi ružičnjaci

sunce u čelu i onaj žuti i zeleni prevoz što ide

po šinama, dugo ga nisam videla

moje dve pune ruke se ruše u zalihe

samo malo da prilegnem pa ću da obrišem artikle

mišićnom krpom što mi igra po ustima

.

.

.

.

.

.

author-avatar

O autoru Irena Plaović

Rođena u Beogradu 1992. Završila je Filološku gimnaziju, smer za italijanski jezik, i Srpsku književnost i jezik sa komparatistikom na Filološkom fakultetu, gde sada radi kao asistent na Srednjovekovnoj književnosti. Na doktorskim je studijama srpske književnosti. Pored naučnih članaka, piše eseje, pozorišnu kritiku i, najčešće, poeziju.

Back to list

Iz rubrike

Оставите одговор

Ваша адреса е-поште неће бити објављена. Неопходна поља су означена *