Ladislav Babić

Uskrsnuće

.

.

.

Kad je čovjek ušao vrt, u trenutku kad sam posegnuo za šalicom crne kave koju uvijek u to poslijepodnevno vreme ispijam, ja sam se skljokao. Kasnije mi je žena, prilikom posjete u bolnici gdje sam se oporavljao od srčanog udara, ispričala da upravo njemu mogu zahvaliti što sam još živ, jer je alarmirao susjede koji su pozvali ambulantna kola, pristigla skoro istočasno s povratkom supruge od prijateljice. Sretan slučaj, reče mi, jer je nepoznati stigao u pravi čas, želeći se raspitati za put do prenoćišta, s obzirom da je bio u prolazu kroz naš grad. Da, zaboravio sam spomenuti, čovjek je ušao u vrt kroz kompaktni zid od debele opeke. Ne kroz dvorišna vrata, ne preko zida, već – kroz zid!

        Da ste tog poslijepodneva bili na mom mjestu, uvjeren sam kako bi vam se desilo nešto slično, ako ne i mnogo gore, s obzirom da sam kao umirovljeni fizičar često promatrao slične stvari. No, dobro, ne baš kako ljudi prolaze kroz zidove, već kako alfa-čestice prolaze kroz potencijalnu barijeru, koja je mikrofizikalni ekvivalent zidu za normalno ljudsko biće. Mikrofizika je prepuna pojava čudnih, bolje rečeno stranih makrosvijetu u kojem obitavamo, ali posve prirodnih za milje u kojem se dešavaju, a vrlo ih dobro objašnjava znanost beskrajno malenog svijeta – kvantna fizika. Zaista, taj nevjerojatni svijet iznenađuje ljudsko biće i više od znanstvene fantastike. Tko je čitao Wellsovog „Nevidljivog čovjeka“ teško da je mogao očekivati radarima nevidljive avione koji lete nebom, a siguran sam da bi se slatko nasmijao maštovitim, doslovnim projekcijama mikrosvjetskih pojava u naš svakodnevni svijet. Ili makar doživio srčani udar. Isusovo pretvaranje vode u vino (prisutno i u našim birtijama), shvatimo li kao paradigmu transmutacije materije, danas se svakodnevno vrši u fizikalnim laboratorijima, da ne nabrajam daljnje pojave kojima su nam se preci čudili. U osnovi, pojednostavljujem laicima, radi se o tome da su zbivanja u mikrosvijetu vjerojatnosne prirode, što znači da postoji niz kanala njihovih odvijanja, svaki s različitom vjerojatnošću. Pa, dobro – pitat ćete – zašto onda čovjek doživi srčani udar vidjevši drugoga kako prolazi kroz zid, s obzirom da smo svi građeni od najsitnijih dijelova materije? Stvar je u tome, da što kompleksnije strukture grade elementarne čestice – a posebno s obzirom na utjecaj okoline – vjerojatnosti njihovog individualnog ponašanja se „poništavaju“ (ta pojava nosi ime „kvantna dekoherencija“), ne na nulu doduše, ali kanali zbivanja za makroskopski sistem imaju praktički ništavnu vjerojatnost, te se pojave u našem svijetu dešavaju na jedinstveni, za nas uobičajeni način. Dakako, to ne znači da nisam mogao dočekati nekog drugog posjetitelja ulazećega kroz zid, čekajući još kojih milijun ili milijardu godina, primjerice.

        Tako sam, oporavljajući se, i nadalje sjedio u vrtu pijući kavicu (ignorirajući savjet liječnika, ali jednom se živi), svakako ne očekujući ponavljanje događaja, no doživljeno mi je dalo štofa okrenuti svoja promišljanja u ponešto drukčijem smjeru. Mikro i makrosvijet u svojim svakodnevnim manifestacijama toliko se razlikuju da, ukoliko se i neka pojava probije u prostore našeg bivstvovanja kroz barijeru ništavne vjerojatnosti, registriramo je poput čuda – pojave koja izmiče naučnom objašnjenju – te smo u svojoj zapanjenosti i poznavanju psihologije ljudi uopće nespremni da je iznesemo u javnost. Kao što ja činim pred vama, mada – priznajem – ni vlastitoj ženi nisam govorio o doživljenom. Daklem, barijera između svjetova – mikro i makro – ma koliko se to prividno činilo, ipak nije neprolazna. Ljudi malo brige posvećuje tim stvarima, glavno da ih umovi i tijela dobro služe, ne glede na njihov građevni materijal. Oni su mnogo zainteresiraniji, kroz cijelu svoju povijest neprelaznom granicom dva druga svijeta. Svijeta živih i svijeta mrtvih, točnije – njenom polupropusnošću u neželjenom smjeru. Ipak, nije da nema primjera, od vremena Isusova uskrsnuća pa u još daljnju prošlost, povratka izuzetnih osoba iz svijeta mrtvih koji su iz raznoraznih razloga posjetili, vidjeli i vratili se (što sugerira da im se ovdje ipak više sviđalo). Sjetimo se mitoloških Orfeja ili Herakla iz grčkih mitova, ili „pojava“ uskrsnuća iz još udaljenijih predkršćanskih civilizacija, uključujući budizam i židovstvo (što, nasuprot uvjerenju neobrazovanih vjernika, govori kako je kršćanstvo odasvud potkradalo sve i sva za vlastito struktuiranje, od čega ni islam nije imun). Kršćani čak prorokuju masovna uskrsnuća vjernika u času Sudnjeg dana. Daklem, niz je „primjera“ s područja religije i mitologije, koji govore o povratku iz svijeta mrtvih. Jeli to naprosto uslijed zgoženosti ljudi pred konačnim nestankom, te si ostavljaju makar mrvicu umišljenih šansi da se kad-tad povrate u život, ili…

        Kontemplirajući u blaženoj tišini vrta, dok je supruga čitala knjigu ili preko slušalica (da me ne ometa) slušala glazbu, usredotočio sam se upravo na taj „ili“. Sad, dakako da nisam bio jedini van sfere zatucanih vjernika svih fela koji su razmatrali to pitanje. I izvan područja naučne fantastike bilo je niz priznatih stručnjaka koji su se time bavili. Dali stoga što su im društvenom dresurom implementirana vjerovanja, van njihovih svijesnih spoznaja još uvijek prevladavala nad racionalnim pristupom, ili naprosto stoga što su se – poput mene – poduhvatila prodiranja do neprobojne jezgre tvrdog oraha koja je nadahnjivala ljudsku maštu i religije svijeta, teško je prosuditi. Jednostavno, i laicima jasno rečeno, vodila me misao: ako postoji nenulta vjerojatnost da me netko posjeti prolaskom kroz zid a ne kroz vrata, moguće egzistira jednako nenulta vjerojatnost da me jednom posjeti moja pokojna majka, za koju vjerujem da je zauvijek sahranjena ispod betonske ploče porodične grobnice. Pitanje je samo kako, odnosno temeljem kakvih zakonitosti, s obzirom da kvantna fizika o tome ništa ne govori. Poznavajući neupitnost raspadljivosti ljudskog tijela nakon fizičke smrti (koje služi kao hrana bakterijama što oglođu „molekule mesa“ s kostiju), ostaje još samo pretpostavka o ljudskom duhu, ona kojom se bakću religije, filozofija i znanstvena fantastika – svaka na svoj posebni način. Za razliku od kršćanskog učenja o dvojnosti duha i materije (tvari, jer materija je širi pojam!), ja kao evolucionista prihvaćam duh kao fazu u sveopćoj evoluciji svemirske materije. Daklem je duh materijalna (ne tvarna!) prirodna tvorevina, oblik energije (svakako ne u smislu naivnih pretpostavki da ljudsko tijelo u času smrti olakša za 21 gram – tko li je to samo izmjerio! – zarad seobe duše u neke neznane prostore). Postoji fizikalni zakon o neuništivosti materije (tvari!) i energije, prema kojemu je moguća samo njihova transformacija iz jednog u neki drugi oblik, uz očuvanje njihove ukupnosti. Ukoliko bismo prihvatili gledište da je duša „sjedište“ ljudske osobnosti, obnavljanjem koje bi došlo do uskrsnuća, morali bismo pristati i na pretpostavku da je ona neuništiva, daklem – da je nemoguća njena daljnja transformacija u neki drugi oblik energije. Jasno, primjeri koje sam navodio ne govore o uskrsnuću duše (što je kršćansko shvaćanje) već cjeline ljudskog bića – tijela i duha njegovoga. Lično me mimo toga ne bi drugo zadovoljavalo, ako ništa drugo a ono iz razloga što ne bih bio zadovoljan bez fizičkog prisustva uskrsle majke, njenih milovanja, poljubaca i inih manifestacija cjelovitost koju duboko pamtim, a ne samo nekog analogona kompjutorskog programa – duha njenoga. S druge strane, duh je karakterističan po tome što je jedinstven, s obzirom da ga sami izgrađujemo tijekom života, te po tome ne postoje dva identična ljudska bića. S druge strane, tvarna komponenta naših osoba (ugljik, vodik, kisik, dušik i ini elementi) prisutni su u neograničenim količinama posvuda u svemiru: od lokalnog smetlišta do udaljenih galaksija, ničim se međusobno ne razlikujući. Odatle moguće i viđenja nekih stručnjaka fantasta, da bi moguće bilo rekreirati pokojnika iz podataka preostalih nakon njegove smrti (sjećanja, filmskih vrpci, medicinskih zapisa i DNK) pomoću supermoćnih kvantnih računala; moguće čak nekog „Velikog brata“ koji bi cijeli naš život skupljao i najneznatnije podatke o nama. O tijelu, moguće, kao i o javnim manifestacijama našeg duha u vidu njegovih produkata (knjiga, članaka, znanstvenih, glazbenih i likovnih ostvarenja, glumačkih kreacija,…), ali teško da bi i najmoćniji kompjuteri imali pristup ka najskrovitijim, intimnim dijelovima naše duše, naših nikad objelodanjenih misli i skrivenih tajni. Moguće tek ukoliko bismo od rođenje do smrti bili priključeni na nekovrsni encefalograf, uz sposobnost prijevoda njegovih zapisa na ljudski jezik. Dakle, tako uskrsla osoba ne bi bila ista poput one koja je napustila naš svijet. Možda samo u fizičkom obliku, a moguće čak i toliko prividno vjerodostojna da razliku ne bi prepoznali ni njeni najbolji prijatelji i znalci. Drugim riječima, savršeni falsifikat, kopija, plagijat s kojim bismo moguće i bili zadovoljni, jer kome još na zidovima sobe visi originalna Mona Lisa? Kako savršeni plagijat mogu prepoznati tek vrhunski stručnjaci, a često niti oni, preostaje tek jedna opcija uskrsnuća osoba u originalnom obliku. A to je usađivanje neumrle, originalne, vječne i nepromjenljive duše koju sam spominjao, u kompjuterski savršeno rekonstruirano tijelo, svejedno dali od „cigli“ s obližnjeg smetlišta ili andromedine galaksije. Nešto slično (usađivanje duha u tijelo dalekih nam primatskih predaka) govori i religija, tek formalno priznajući evolucionizam kao prevladavajuću znanstvenu disciplinu, ne mogavši bez uvođenja boga u ključnom trenutku nastanka čovjeka. S čime se slažu i mnogi pisci naučnofantastične literature, namjesto boga uvodeći napredne vanzemaljske inteligencije. U osnovi jedno te isto, drugim rječnikom izraženo.

        Do sada rečeno bijaše izvan mog fokusa razmišljanja, tek spomenuto kako bih vas uveo u povijesnu problematiku uskrsnuća kao pojave, kojoj u strahu od konačnosti svoje egzistencije, ili želje za besmrtnošću, teže ljudska bića od kada je „svijeta i vijeka“. Usput da podsjetim kako ni svemir kao cjelina navodno nije besmrtan, ali u smislu naših težnji i očekivanja, barem tisuću ili par hiljada bonus godina dobijenih uskrsnućem, za nas je praktična besmrtnost. Moj smjer promišljanja išao je za tim da se cijeli problem može svesti na protezanje vjerojatnosti izvjesnih vladanja elementarnih čestica na makrocjelinu koja nas čini ljudima. Kad bismo u tome uspjeli, prolasci kroz zidove više nikoga ne bi čudili, što me opet tjera da se prisjetim parapsiholoških manifestacija „prizivanja duhova pokojnika“. Oni se navodno pojavljuju niotkuda, prolazeći i kroz najdeblje zidove i komuniciraju s nama (s medijima, koji nam kao prenose njihove poruke). Ne znam jeli ikada ma koji medij osjetio milovanje ruku prizvanog pokojnika, bez čega me lično sličan način besmrtnosti i uskrsnuća, kao što već spomenuh, nimalo ne bi zadovoljio. Da ponovim, što znaju i smrtno zaljubljeni koji su izgubili partnera; želim vječno pored sebe istu osobu (ne ulazim u psihološka pitanja ljudske prevrtljivosti), a ne njenu kopiju. Posve istu ličnost koja je, alegorijski da se izrazim, izašla u šetnju, a potom se vratila svome domu i meni.

        Intrigantna je jedna teško objašnjiva stvar. Mnoge tvrdnje mitova i religija u konačnici postaju predmetom znanstvenog istraživanja, i ako već ne rekonstrukcije pojave, a ono barem njenog mogućeg objašnjenja kao i frekventosti manifestacije. Radi li se tu o generacijskom „sjećanju“ na daleku stvarnost, ili naprosto o psihološkoj težnji za nedostupnostima svakodnevnih života, teško je reći. No, već činjenica da se religijskim i mitološkim tvrdnjama počinje baviti i znanost, dajući im moguću realnu bazu ili opovrgavajući ih, govori koliko o pojavama toliko i o nama samima. Mikro i makro svjetovi su realno postojeći, kao i dvije obale široke rijeke, ili planeta s Mjesecom koji pleše oko nje. Najsmjelija maštanja o premošćivanju realnih svjetova, ma kako moguće izgledala utopijska, van dometa čak i tisućljeća uzastopnih generacija, na kraju se mogu pokazati ostvarivima. Ali, „svijet mrtvih“; postoji li on uopće, ili je samo sanjarija prestravljenih umova, slutećih da će se nekog očekivanog ali nenajavljenog dana, vrata između postojanja i ništavila zauvijek zalupiti za njima? Žao mi je što sam vas moguće zaveo na pogrešan put očekivanja da ćete steći neko realno i primjenljivo rješenje uskrsnuća vaših najmilijih; mea culpa. I dalje sjedim u vrtu, pijem kavicu sa svojom životnom partnericom, i kao svaki besposleni penzioner prevrćem misli, što mi olakšava ostatak bivstvovanja među vama, kradući nekome dragocjeno vrijeme u čitanju na papir stavljenih uobrazilja. Molim najponiznije za oprost.

P.S.

        Ovo je jedan od fantastičnih, utopijskih tekstova, koji mi je došao u ruke posredstvom supruge koja ga je preživjela, bivšeg fizičara čije vam ime neće puno značiti te ga izostavljam. Do dana današnjega nije uskrsnuo, što ne znači da u nekom vrtu, nekog grada, neke država ove planete, ne sjede ljudi koji svoje poslijednje dane troše na slična razmišljanja. Prisjećam se prigodice, kako neki kažu, da su utopije samo prerano sazrele istine.

.

.

.

.

.


Ladislav Babić

Rođen 1950. godine u Čakovcu, Hrvatska – tadašnja Jugoslavija. Studirao eksperimentalnu fiziku. Piše poeziju, kratke priče, SF pripovjetke, eseje i aforizme. Objavio dvije knjige poezije: „Pjesme (za iščezle krijesnice)“, „Odlazak“ – istu je satirički (elektronski) časopis „MaxMinus“ proglasio najboljom satiričnom knjigom 2011. godine – i epistolarnu knjigu ratne prepiske „Ja i njihov rat“, izašloj i u elektronskom obliku. Prije i za vrijeme rata objavljivao u nekoliko časopisa. Surađuje s internetskim portalima. Zastupljen u dvadesetak zbornika poezije i kratkih priča iz Regije, te u „Antologiji ex Yu aforizama“. Prevođen na poljski, engleski i makedonski jezik. Nagrađivan (najbolji aforizam, najbolja satirička zbirka poezije, najbolji esej na konkursu "Samir Tahirović-DIOGEN 2012"). U elektronskoj zbirci eseja „Lik stvari koje prolaze“ skupljeno je četrdesetak, od više stotina eseja originalno objavljivanih na stranicama elektronskih portala i časopisa.

Sva prava zadržana © 2015 - 2020 Eckermann ISSN 2466-3220 (Online) Objavljivanje časopisa pomaže Ministarstvo kulture i informisanja