Besim Habibović

Utjecaj sufijske poezije na južnoslavenske autore

 

 

 

     Sufizam se u književnosti javlja praktično od kada i postoji kao duhovna disciplina u Islamu. Sufijska poezija je nastajala u prvim tekijama, pisana rukom upravo od strane pirova – osnivača sufijskih tarikata (redova). Nakon prvih par stoljeća poslije hidžre počinju se javljati učenjaci koji su se specijalizirali za izučavanje pojedinih oblasti, kao što su: fikh, akaid, hadis, tefsir i drugih, a koje su do tada bile dio jedne cjeline unutar Islama. Suština duhovnosti, ezoterijska dimenzija Islama,  je ostala neobuhvaćena pojavom ovih novih nauka, pa su se počeli javljati učenjaci koji su popunili ovu prazninu kako se Islam ne bi sveo na formu, baveći se pitanjem stanja srca vjernika i odnosa roba i Rabba.

     Etimologija riječi sufizam je u literaturi objašnjena na različite načine: riječ je nastala od riječi sufe (runo), jer su sufije  bili prepoznatljivi po vunenoj odjeći koju su nosili, karakterističnoj  za siromašne,  ili od riječi sifat (svojstvo) jer su ljudi na njima mogli vidjeti lijepa svojstva koja su trebalo da krase iskrenog i Bogu potpuno predanog vjernika. Postoji i mišljenje da je naziv sufi nastao od riječi safaun, što znači čistoća, što je opisivalo unutarnji i spoljašnji izgled sufija.

     Na pojavu i razvoj renesanse u Evropi u značajnoj mjeri utjecali  su brojni prijevodi islamskih naučnika sa latinskog jezika, koji su došli u ruke neukim sveštenicima varvarske naravi, te su ih predstavljali kao svoja djela i uništili ogroman broj naučnih knjiga, koja su smatrali neprikladnim za svoja učenja. U tom periodu nije zabilježeno da su prevođeni tekstovi sa sufijskom sadržinom na latinski jezik, ako se izuzme pretpostavka da je Dante za svoju Božanstvenu komediju, pored klasičnih islamskih djela, koristio i sufijske tekstove, koji su, često sadržavali temu Mi’radža[1].

    Interesiranje za sufizam na Zapadu se javlja tek krajem osamnaestog stoljeća, kada se prevode djela sufijskih klasika sa perzijskog i arapskog na njemački, engleski, francuski i neke druge evropske jezike. Kada su prijevodi postali dostupni, velika imena romantizma su bila snažno privučena sufizmom. Dovoljno je pomenuti Getea, koji je bio posvećen Hafizu, zatim Rukerta, koji je bio prevodilac i sufijske literature.

     Ovi prijevodi dolaze i do SAD, gdje je škola Transcendentalizma Nove Engleske postala zainteresirana za sufijsku literaturu, mada više preko njemačkih, nego engleskih prjevoda. Jedan od Transcendentalista Nove Engleske, Emerson[2], bio je veoma zainteresiran za sufizam. On i svi oni koji su dijelili ovo interesovanje sa Emersonom nazivani su Persians of Concord.

   Tek početkom dvadesetog stoljeća, manja grupa znamenitijih Evropljana ušla je u Šazilijski tarikat[3]. Dvadesetih godina dvadesetog stoljeća šejh čistijskog tarikata Pir Inajet Han došao je u Evropu, gdje se oko njega okupila grupa sljedbenika. Međutim, oni su na sufizam gledali kulturološki, tako da veliki broj njih nije primio Islam, što je, naravno, neophodno za ispravno prakticiranje i razumijevanje sufizma.

    Nastavili su se Zapadom širiti i svi ostali sufijski tarikati, uključujući Kadirije[4], Nakšibendije[5], Ni’metulahije[6] i Halveti-Džerahije[7]. Na Zapadu se tokom dvadesetog stoljeća javlja veći broj ozbiljnijih učitelja i ozbiljnih sljedbenika. Međutim, javljaju se i oni, koji su pokušavali sufizam posmatrati izvan okvira Islama, a što je i danas prilično raširena pojava.

    Kada je u jednom intervjuu znameniti poznavalac i praktikant sufizma,  profesor na Vašintonskom univerzitetu, Seyyed Hossein Nasr[8], upitan šta misli o velikom interesovanju Amerikanaca za sufizam, a misleći prije svega na pop zvezdu Madonu i njene sljedbenike, on je dao možda najbolji odgovor, rekavši: „Sve što je masovno, to je i površno.“[9]

     Svakako, mnogi sufijski redovi i danas postoje na Zapadu, oni imaju veliki broj sledbenika među kojima je i značajan broj onih sa zapadnjačkim porijeklom. Ovome naročito pomaže rastući broj prijevoda sufijske literature kao i one koja direktno nastaje na engleskom jeziku, a čiji autori su već duži niz godina, a i generacijama, stanovnici raznih zapadnih zemalja.
Sufizam je na prostore Balkana stigao prije Osmanlija, ali se u punoj mjeri javlja tek sa dolaskom Osmanske civilizacije i prihvatanjem Islama od domaćeg stanovništva, mahom bosanskih krstjana – bogumila, a i stanovništva pravoslavne i katoličke vjere..

     U formalnom smislu, divanska poezija je prepoznatljiva po strogo određenom obliku, rimi i metru. U sadržajnom smislu, ona je veoma bogata i višeslojna, a to  se ogleda u mnoštvu simbola tipičnih za sufizam, zatim metafora i alegorija.

     Za njeno razumijevanje, nužno je dobro poznavanje sveukupne islamske duhovnosti i tradicije. Divansku poeziju karakterišu tipični simboli, kao što su ljubav, vino, leptir. svijeća, mehana i ljepota. Ljubav je usmjerena prema Stvoritelju Milostivom.

    Čest je prikaz ašika,[10] koji izgara u svojoj čežnji za Voljenim. Oni, koji nisu najbolje upoznati sa islamskom simbolikom, zbunjeni su ovim simbolom, ne poimajući da se ovdje se ne misli na vino kao ovosvjetsko alkoholno piće, već  na vino koje se spominje u Kur’anu i koje predstavlja opijenost spoznajom i ljepotom Stvoritelja Milostivoga:[11]

     Ljepota je Izvor svekolike ljepote svega stvorenoga. Česti su motivi mejhane, mjesto na kojem sakija[12], sipa vino (spoznaju) svojim žednim sljedbenicima, učenicima. Leptir, koji kruži oko plamena svijeće, tražeći božiju ljubav, a koji i sagorijeva u tom plamenu i tako se sjedinjuje[13] sa Voljenim, česta je metafora za bogotražitelje. Za sufijsku poeziju, tipično je i to da je prvi sloj pjesme obično varka, pa su mnoge sufijske pjesme doživljavane kao pjesme o zemaljskoj ljubavi, opijanju alkoholom i patnji za ljudskim bićem.

     Divansko pjesništvo karakteriše bejt. Mufred je bejt koji predstavlja zaokruženu sliku, poruku ili misao, a ispjevan je sam za sebe. Mufred je najzastupljeniji u bošnjačkoj orijentaloj književnosti. Svaki divan je morao započeti munadžatom (odom Bogu).

    Munadžat, pored pored zahvale Bogu, sadrži i dijelove o općeljudskim vrijednostima, mjestu i ulozi pjesnika u svijetu i o poetskoj orjentaciji. Ako pjesma govori o Božijem Jedinstvu, onda se naziva tevhidom ili tehlilom. Nakon zahvale Bogu, dolazi nat (oda Poslaniku Muhammedu).

      Kasida je pjesma koja je dio divana, a u arapsku književnost je prešla iz predislamske književnosti, gdje je bila najpopularniji žanr.  Kasida je iz arapske prešla u perzijsku književnost i tu je pretrpjela neke izmjene. Tek preko perzijske književnosti, kasida dolazi u tursku divansku književnost. Turski pjesnici su oponašali perzijske, a bošnjački pjesnici su u njih unosili elemente vlastite duhovnosti. One najčešće počinju opisom proljeća, ljeta, jeseni, ramazana, Bajrama…

       Gazel je najzastupljenija forma u divanskoj poeziji. Gazelom se iskazije ljubav, životna radost, a nekada patnja i bol. Pjesnik je svoje ime smještao u pretposljednjem stihu i on se zove mahlus-bejti. Zbirka gazela jednog pjesnika je gazelijat.

Jedan Rumijev gazel:[14]

Gazel o smrti

Otkad saznah za svijet ljubavi,

Od čežnje mi duša gori.

Potroših život, srce, potroših oči svoje,

Jer mišljah da ašik i Voljeni su dvoje.

No sada saznah nešto suhog zlata vrijedno,

Gdje ja vidjeh dvoje, bješe samo jedno.

     Ova književnost je bila prisutna u značajnoj mjeri na prostoru Bosne, više od četiri stoljeća i to od druge polovine petnaestog, do kraja devetnaestog stoljeća. Za to vrijeme postojalo je više od četiri stotine stvaralaca na turskom, perzijskom i arapskom jeziku. Neki su pisali na sva tri orjentalna jezika.  Ono što je ovu kjiževnost učinilo dodatno vrijednom je činjenica da su bošnjački autori u već formiran sistem oblikovanja ove poezije unosili svoj duh i svoju životnost.

    Pod direktnim utjecajem sufijske poezije stvarali su Muhamed Karamusić Nihadija, Hasan Zijaija Mostarac, Derviš-paša Bejezidagić, Alaudin Sabit Užičanin, Ahmed Gurbi-baba i Ahmed Vali Novopazarac.

     Alaudin Sabit Užičanin, pjesnik s kraja 17.vijeka, jedan od naših najznačajnijih stvaralaca na orjentalnim jezicima. Njegova poezija ima poseban jezik i stil bez kićenosti koja je karakterizirala njegove suvremenike:

Mezaki-beg dugo peharnik je bio

U ovoj znanstveno-zabavnoj mejhani;

Kad je spoznajom višom uvidio,

Da se niko vječno na zemlji ne bani,

Punu čašu popi, pa na nebo skoči,

Da ide do društva gdje se vino toči[…][15]

     Ahmed Gurbi-baba (1698/9-1771/2) je jedan od najvećih divanskih pjesnika iz Novog Pazara. Rano odlazi u Tursku, gdje na svom posjedu u Jedrenu provodi veći dio života. Ipak, nostalgija za Novim Pazarom je bila toliko snažna, da je pretače u stihove. Uz novopazarsko groblje Gazilar nalazi se turbe Ahmet Gurbi-babe. Njegov Divan još uvijek nije doživio prijevod na bosanski jezik. Evo jednog dijela njegovog divana:

„Znaj da je Bosna domovina moja
Novi Pazar rodni grad je moj

Narod gazija i Ijudi ponosnih,
Boga jednog znaju, namaz ne puštaju

Narod naš, grad, djedovinu našu,
Uz dopust Gospodara ovo zborim:

Allah nek’ sačuva tren ja ovaj želim
Da od tuge svake naraštaj zaštiti… […][16]

     Ahmed Vali Novopazarac (1564-1599) je rođen u Novom Pazaru,  a zatim je otišao u Carigrad da izučava više nauke. Njegovo najpoznatije djelo Ljepota i Srce (AŠKNAMA) sastoji se od sedam hiljada stihova i spada u najduže ljubavne poeme u književnosti na osmanskom jeziku. Stekavši vrhunsko obrazovanje, bio je izuzetno cijenjen po svojem poetskom umijeću. Preselio je u Novom Pazaru, napunivši tek trideset četiri godine. Njegov simboličko-mistički ljubavni ep je napisan u formi mesnevije. Sadrži elemente grčke, perzijske i turske tradicije. Glavna tema je potraga za Vodom života, koja znači besmrtnost.

Istina je da ovom Moru srca otvorena

Nije jednostavno da se izražava

U ovom metru pjesma mesnevija uznosita

Takva je da se prije i poslije malo takvih ispjeva

Sa poretkom posebnim i u sitnim djelovima

Čije je svaki distih poput vode u toku stalnome

Melek Džibril njen tumač je

Nije uobičajeno da dojenče, tek rođeno, sve obuzima

Da ja bez prestanka žudim za izlizanim riječima.

    Safvet-beg Bašagić (1870-1934), bio je prvi bošnjački doktor nauka i začetnik bošnjačkog nacionalnog preporoda. Bio je vrstan znalac stranih jezika, kako „istočnih“ , tako i „zapadnih“ što je umnogome pomoglo da razumije, prevodi, a i sam piše po uzoru na istočnjačke pjesnike. Zbirka pjesama Trofanda iz hercegovačke dubrave sastavljena je iz sedam tematskih cjelina: Na povratku u domovinu, Ašiklije, Beharije, Ljubav i cvijeće, Čovjek i svijet, U harabatu. U ovom dijelu zbirke je sadržana Bašagićeva veza sa perzijskim pjesništvom:

U tome času i moja miso
Na jednu malu zvjezdicu pade,
I bih o njojzi nešto napiso,
Al poznat glas mi zboriti stade:

Pjesniče, ustaj! Ne čekaj više,
Idi unutra u krug rindana,

 Gdjeno sve mirno, slobodno diše

 Pod mudroom vladom piri-mugana. […][17]

     Musa Ćazim Ćatić (1878-1915) je rođen u Odžaku gdje je pohađao mekteb i osnovnu školu. U Tešnju uči turski, arapski i perzijski jezik. Ćatić je postavio temelje modernom bošnjačkom pjesništvu dvadesetog vijeka. Kroz njegov pjesnički opus prepoznajemo čvrstu vezu između čovjeka i prirode. Dobro je poznavao sufijsku poeziju, te je očekivano da će upravo iz njegovoga dubokoga nadahnuća poteći i neki od najboljih stihova modernijeg karaktera, obojenih sufijskom atmosferom:

Kad sam sinoć video te, o gazelo – dušo moja,

Na izvoru, gdje umivaš lice bj’elo – dušo moja

U čas prvi nisam znao da l’  si vila il hurija

Tako me je tvoje čarno oko smelo – dušo moja, […][18]

     Potom se ukazuje na transcendentalnost, na sjedinjenje sa Bogom, a to su momenti koje često možemo pronaći kod mnogih sufijskih pjesnika.

T’jelo mi šaka praha vodom zakuhana,

Al ko lonac na zemaljsku kuglu me prekriva.

A duša mi poput orla slobodna i smjela,

 Preko mjeđa vasione u beskrajnost pliva. […][19] 

     Skender Kulenović je svoj prvi književni rad, Ocvale primule, objavio je 1927. godine, u srednjoškolskom almanahu. Pjesme obiluju simbolima, a najčešći simbol je cvijet. U sonetima se slavi rađanje, erotizam življenja, ekstaza životne snage, duhovnost koja pada sa pjesnika na pjesmu i prolaznost, kao predsoblje smrti i nestajanja. Ekstaza življenja iskazana kroz  motiv opijanja koje je, kao i kod divanskih pjesnika, opijanje ljepotom i zanosom užitka:

Mislile su pomrijet kada gizdav stiže,
i zasjaše časke jagorčika jarih.
On snažno miriše, iskri se i žari
i, niz tkiva noći, sve niže i niže
nad njih pada. Klone. Žuti nektar liže
i žitkoga soka što ga vračar stari
za primule žute u venama svari
svakoj po kap kane i pijan se diže…

    U srpskoj književnosti ne očituje se primarni, ali je sekundarni utjecaj sufizma vidljiv kod više autora. Ovo opravdava činjenica da je duhovnost, koju je srpski narod njegovao, tijesno povezana sa pripadnosti pravoslavnoj vjeri, pa je sufizam kao esencija Islama mogao biti prihvaćen samo u smislu preuzimanja forme. Sufijska poezija je do srpskih pjesnika stizala uglavnom preko evropskih književnika kao što je J. V. Gete.

    Interesantan primjer za to je autor jedne od najljepših srednjovjekovnih srpskih pjesama Slovo ljubve Despot Stefan Lazarević.

      Stefan Lazarević, iako ratnik, viteški obučavan i vešt u komandovanju, bio je pjesnik, širokog obrazovanja i poštovan medju evropskom vlastelom. Posjedovao je ogromnu biblioteku, u kojoj je, osim slavenskih i poučnih tekstova, bilo i filozofskih spisa i knjiga iz historije i poezije. Stefan provodi neko vrijeme u Istanbulu i taj boravak budi ljubav i interesovanje za tada aktuelnu divansku poeziju. Mogao se pronaći u njoj,  jer  je bio visoko obrazovan, kakvi su bili i divanski pjesnici, bio je zaljubljenik u poeziju,  a senzibilitet i panteistički misticizam koji je zracio iz divanske poezije,  u njemu  je pronašao plodno tle.

    Njegov najznačajniji knjizevni rad Slovo ljubve,  jedan od najljepših tekstova srpske književnosti, napisan 1409. godine. Vjerujemo da je upravo sufijski utjecaj bio jedan od presudnih,  da ovaj tekst bude i jedan od najljepših u srednjovijekovnoj srpskoj književnosti.  Ima deset strofa čiji inicijali daju akrostih. Pjesma je ritmična poput gazela, koji srećemo u divanskoj poeziji.

     Očigledno Stefanu Lazareviću nisu bile strane ni  kaside, jer se Slovo ljubve završava molitvom i riječju amin koja stoji na kraju molitve,  kao i u kasidama u kojima na kraju često stoji molitva. U pjesmi nailazimo na opise prirode, koji nisu tipični za srednjovjekovnu srpsku književnost:

Leto i proleće Gospod sazda,
kao što i psalmopevac reče,
i u njima krasote mnoge:
pticama brzo, veselja brzo preletanje,
i gorama vrhove,
i lugovima prostranstva,
i poljima širine;
i vazduha tananog
divnim nekim talasima brujanje:
i zemaljske daronose
od mirisnih cvetova, i travnosne;
ali i same čovekove prirode
obnavljanje i veselost
dostojno ko da iskaže?[20]

     Divanska književnost često sadrži ovakve opise i čak postoje imena za kaside koje pjevaju o proljecu, to su baharije, drugacije se zovu one koje pevaju  o letu, jeseni ili zimi. Priroda je mjesto gde su gradjene tekije i to je često bilo na ulazima u gradove,  jer su sufije za svoje zikrove trazili mjesta koja im obezbjedjuju mir i sklad sa prirodom koja ih podsjeća na Stvoritelja i ono najlepše sto je od Njega stiglo.

     Kod Stefana Lazarevića ljubav nije ona  koja se vezuje samo za Boga ili samo za zemaljsko. To je  ljubav koja proizilazi iz Vrela svekolike ljubavi i boji sve stvoreno, vidljivo i nevidljivo. Popio je i on onoga vina, kojim se sufije opijaju, a koje nije ovozemaljsko vino. Opijenost Božijom ljepotom je protkana kroz njegove stihove i on žudi za tom ljepotom i sjedinjenjem sa Izvorom. Stefan Lazarević je uspio da srednjovijekovnu  srpsku poslanicu ukrasi mirisom i bojom duhovnosti Istoka, čime je dobio u izvesnom smislu originalno djelo, koje nije  puno izgubilo na svojoj izvornosti i genomu, a puno je dobilo na svježini, egzotičnosti i mističkoj duhovnosti,  vješto ušuškanoj u srednjovekovnu srpsku poetsku sliku.

   Jedan od najpoznatijih predstavnika srpskog romantizma,  Laza Kostić, napisao je oko sto pedeset lirskih pjesama i dvadesetak epskih pjesama, balada i romansi, drama i eseja.  Jedna od njegovih najpoznatijih pjesama, Santa Maria della Salute je i jedna od najljepših pjesama u srpskoj književnosti.

     Biblijski motivi koje srećemo kod Laze Kostića, u svojoj univerzalnosti odnosa čovjeka prema Bogu, čovjeka prema čovjeku i životu uopšte, govore o širini izraza, kako u formi, tako i u svojoj suštini i kao takvi ogledaju se u ovoj pjesmi. Iako se struktura pjesme oslanja na Petrarkine pjesme o Lauri, otkrit ćemo i dublju vezu pjesme sa istočnjačkim načinom stvaranja.

    Pjesma je napisana u obliku apostrofe. Ono što je uočljivo već na prvi pogled, a što je u sufijskoj poeziji česta pojava,  ponavljanje jednog stiha kroz svaku strofu. Ova pojava se naziva terdž-i bend.

   U tri početne strofe pjesnik se obraća bogorodici: “Oprosti majko sveta, oprosti…”. [21] Pjesma počinje sakralnom atmosferom  ispoljavanjem skrušenosti i pokajanja. Ton je, dalje, elegičan i lirski subjekt u toj teškoj patnji ugleda svoju dragu.Takodje, čest motiv sufijske poezije je i sjedinjenje sa “dragom” kako je u nekim trenucima ašik nazivao božansku ljepotu. Laza Kostić misli na svoju dragu, ali na nivou božanskog, pa to osjećanje odlikuje ekstaza u savršenoj harmoniji.  Kako se bliži kraj pjesme, on je utopljen u tugu i očaj, a jedinu utjehu nalazi u snu u kojem vidi svoju dragu. To su momenti kada kroz nju on dolazi do novih spoznaja o suštini života i smrti, o mješanju stvarnog i transcendentalnog (Kroz nju sad vidim/od nje sve znam…) kojeg često srećemo u sufijskoj poeziji.

     Susreti sa njom u snovima donose mu rajska osjećanja, kakva ašik proživljava kada pjeva o Ljepoti, Izvoru svekolike ljepote. Na kraju sjedinjenje sa Voljenim, koje je često u sufijskoj pjesmi, ovdje lirski subjekt spušta na nivo sjedinjenja sa umrlom dragom. U trenutku svoje smrti, a opet draga nije ni obično ljudsko biće već ima atribute božanstva i javlja se kosmički doživljaj ljubavi:     

 Sve će se želje tu da probude,
dušine žice sve da probude
zadivićemo svetske kolute,
bogove silne, kamoli ljude,
zvezdama ćemo pomerit pute,
suncima zasut seljenske sude,
da u sve kute zore zarude
da od miline dusi polude,

 Santa Maria della Salute. […][22]

     Jovan Jovanović Zmaj je od svih romantičara najviše gajio ljubav prema perzijskoj poeziji. Kao mlad, često je u rukama imao istočnjačke pjesnike. To je urodilo plodom –počeo je da se bavi prevođenjem i izlazi iz štampe zbirka Istočni biser,,.

     Bio je oduševljen Hafizom, pa su njegovi prijevodi Hafizove poezije bili vjerniji čak i od njemačkih, sa kojih je prevodio. Zmaj je prepevao sa njemačkog, služeći se pri tom najviše prijevodima njemačkog pjesnika Fridriha Martina fon Bodenšteta,  koji je bio jedan od najomiljenijih stranih pjesnika kod južnoslavenskih pjesnika. Najpoznatije zbirke Jovana Jovanovića Zmaja, Đulići i Đulići uveoci, već samim naslovom se oslanjaju na sufijske motive ružičnjaka. Riječ đul  je persijskog porijekla, a kod nas je stigla iz turskog jezika i znači ruža. Upravo tako se zvala supruga Jove Zmaja. (Još jedna crta sufijske poezije je i to, da su istočnjački pjesnici svoje zbirke pjesama nazivali ,,đulistanima”.)

     Jedan od najpoznatijih Đulića, govori o “rumenom cvetu”, simbolu savršenstva:

 

Kaži mi, kaži,
Kako da te zovem;
Kaži mi, kakvo
Ime da ti dam, –
Hoću li reći:
“Diko”, ili “snago”,
Ili ću “lane”,
Ili “moje blago”;
Hoću li “dušo”,
Ili “moje drago” –
Kaži mi, kakvo
Ime da ti dam!
—————–

Al’ ja bih proveo
Čitav jedan vek,
Tražeći lepše,
Dičnije i slađe,
Milije ime,
Što još ne ču svet,
Da njim nazovem
Moj rumeni cvet.

     U svojim pjesmama, Zmaj je koristio sufijsku leksiku, motive i stil, ali ne zalazivši u duboke sfere traganja za Savršenstvom i Ljubavlju. Ljubav jeste zanos, traganje i tajanstvo, ali kod Zmaja, ona ostaje na čulnom doživljaju zemaljske lepote:

Tiho, noći,
Moje sunce spava;
Za glavom joj
Od bisera grana;
A na grani
K’o da nešto bruji –
To su pali
Sićani slavuji:
Žice predu
Iz svilenog glasa,
Otkali joj
Duvak do pojasa,
Pokrili joj
I lice i grudi, –
Da se moje
Sunce ne probudi.

      Inspiriran šarmom i mistikom istoka, Zmaj piše pjesmu Na grobu Hafisovom:

Nakuc’o se čaša, napev’o se pesama,

Napio se raja sa mednih usana.

Gde je našo slasti, tu još nije prašt’o

Sad gori’l mu duša, barem znade zašto.[23]

     Ovakvo poimanje sufijske poezije nije suštinsko poniranje u njen smisao, ali je neosporna Zmajeva zasluga bar u namjeri da na južnoslavensko govorno područje donese prijevode islamske poezije, te tako otvori vrata onima, koji su željeli da je upoznaju.

     Sufijska poezija je vršila ogroman utjecaj na pjesnike, koji su živjeli i djelovali na južnoslavenskom prostoru, počev od dolaska Osmanlija, pa sve do skorijeg doba.

     Južmoslavenski prostori tako traju ujedinjeni u kulturološkom, civilizacijskom smislu, ne samo kroz arhetipske ili historijske elemente, već i kroz iskristalisane i vidljive sufijske ideje i forme stvaranja.

.

.


.

.

[1]Ar. Uspeti se na visinu, uzdignuće Poslanika a.s. u nebeske sfere do Allaha dž.š.

[2] Ralf Voldo Emerson(1803. – 1882.) je bio američki esejist, filozof i pjesnik. Poznat je po tome da je predvodio pokret trandenscentalista sredinom 19. Vijeka.

[3] Derviški red čiji je osnivač hazreti pir ebu Hasan eš-Šazli(?-1276.)

[4] Derviški red čiji je osnivač hazreti pir Abdul Kadir Gejlani(?-1166.)

[5] Derviški red čiji je osnivač hazreti pir Beha’udin Nakšibend (?- 1389.)

[6] Derviški red čiji je osnivač hazreti pir Ni’imetullah

[7] Derviški red čiji je osnivač hazreti pir Nuredin Džerahi(1678.-1721.)

[8]  Professor  islamskih studija na George Washington Univerzitetu u Washingtonu

[9]  Sejid Husejn Nasr, U potrazi za svetim, Libris d.o.o., Sarajevo, str.23.

[10]  tur. Asik: zaljubljenik

[11] “Zar je džennet, koji je obećan onima koji se Allaha boje – u kome su rijeke od vode neustajale i rijeke od mlijeka nepromjenjena ukusa, i rijeke od vina, prijatna onima koji piju, i rijeke od meda procjeđenog i gdje ima voća svakovrsnog i oprosta od Gospodara njihova.. Kur’an, Muhamed, 15

[12] Per. Onaj koji toči vino

[13] Sjedinjenje u ovom slučaju se odnosi na svjesnost o Jednoći djelovanja i svojstava, kada rob postaje svjestan da su sva djelovanja Jednog i Jedinog Stvoritelja svega, a da se preko nas vrši manifestacija tih Božanskih svojstava i djelovanja.

[14] James Fadiman & Robert Frager,  Mudrost sufija,  Libris d.o.o. Sarajevo,  2008. Str. 138.

[15] Lamija Hadžiosmanović i dr. Poezija Bošnjaka na orjentalnim jezicima, Preporod Sarajevo, str.115.

[16]Internet izvor: R. Škrijelj, Derviš Ahmed Gurbi (1698/9-1771/2), prepjev stihova u: Almanah,.Podgorica:.http://www.almanah.co.me/ostale/PDF/casopis/Almanah%2037-38.pdf

[17] Ibid, str. 55.

[18] Munib Maglajić, Musa Ćazim Ćatić, Pjesme, prepjevi, eseji, Preporod Sarajevo, str. 128.

[19] Ibid, str. 132.

[20] Internet izvor:  http://www.rastko.rs/bogoslovlje/slovo_ljubve.html

[21] Internet izvor: http://riznicasrpska.net/knjizevnost/index.php?topic=42.0

[22]Internet..izvor:..Projekat..Rastko:..http://www.rastko.org.rs/knjizevnost/umetnicka/poezija/antologija_sp/asp_03.html#Santa_Maria

[23] Internet izvor: https://sites.google.com/site/projectgoethe/Home/jovan-jovanovic-zmaj/na-grobu-hafisovom


Besim Habibović

Rođen 1967. godine u Novom Pazaru. Profesionalni gitarist. Diplomirao dva smera studija književnosti na Internacionalnom univerzitetu u Novom Pazaru. Trenutno je na master studijama.

Sva prava zadržana © 2006-2019 Eckermann ISSN 2466-3220 (Online) Objavljivanje časopisa pomaže Ministarstvo kulture i informisanja