Poezija

Život po životu

.

.

.

IZ MIŠEVIMA NAPADNUTE PESMARICE SODOKIĆA

NAĐENE NA GAREŽI, ZVIZDANJA 1995.

.

.

Mladost po julijanskom 

.

Prah smo bili, i prah ćemo

biti kada vreme dođe

Do tada da se zezamo

(mada kazaljka nas glođe)

.

Kada si nadomak cilja

i dalje tek na pola si

Mladost deluje da traje

A—2-3-5-3-2-0

A ipak prolazi

.

Nazdravljam za prošle dane

što su prošli kao časkom

Kad bi hteli da se vrate

(makar i po julijanskom)

Da okvasim usta žedna

i u grlu reči krnje

Ali ničeg više nema

od mladosti ostalo je trunje

.

I sve stvari što smo večno

mislili da će da traju

otišle su popile se

naiskap i u gutljaju

.

Kada misliš da na vrhu

konačno si iznad snova

Čini ti se da to sve je

A—2-3-5-3-2-0

Pa opet iznova

.

Nazdravljam za noć bez zore

za sto vezan sat peščanik

minute što oru bore

brigu koju režu dani

Da okvasim usta žedna

i u grlu reči gnjile

Ali ničeg više nema

od stvari što mladosne su bile

.

Nazdravljam za noć bez jutra

osmeh gorak, pogled prezriv

plitku reč što dugo pluta

tamo gde je bio jezik

da okvasim usta žedna

i u grlu knedle posne

ali ničeg više nema

………………………………..

.

.

[NENASLOVLJENI TRIPTIH BEZMALO PATETIČNOG PRIZVUKA]

.   

I

.

Mnogo smo, možda, mogli voliti

mi, skupljači propuštenih prilika.

Da bi sačuvali cjelim ogrtač od kože,

a sad je prerastaju bolovi, cvat rebara.

Svršavaju se, prolaze sva naša ljeta

i bliži se, tako obično tiha, jesen.

Sve ređe se krećemo, sve više obradovani

rijetkim trenucima posjete rasijanog sunca.

I, mada u toplom – u nama zebe,

mada pokriveni – često se budimo.

Snove nam ustavljaju neproživljene jave

i sve se teže oblačimo, sve smo sporiji.

Boli nas maternja ćutnja povazdanja,

jer nam je u grlu zaglavio bol nezagrljenosti.

I nikakva spiza, libra ili nektri

ne mogu da… Prosto, ne mogu.

Pitomi Odiseji sve redom… preorali dječijeg

smo smijeha toliko, ludi se praveći,

da smo se ludim i nagrdili.

Ništa na tom oranju ne niče.

.

Čeka zemlja da se sami posadimo.

.

.

II

.

Dragi prijatelji sve rijeđe zvone

I ja propijajući

naučih je da pije sa mnom

I čekam da me iskapi

A još sam sinoć donosio odluke

Neke mi koščate ruke

gnječe sve bilježnija leđa

Vrijeme u trajanju gleda kako prolazim

a nikako da se krenem

i nikako se prekinuti

Nijedno, pitaš, zašto?

Ako se krenem, stra’ me

da ću prebrzo za svojijem počivšim

Ako se prekinem, stra’ me

da neću nikako.

Vrijeme traje,

ja mimo nj prolazim.

.

Jednog od nas nema,

drugog nije ni bilo.

.

III

 – 

Zašto sve?

Jer moram.

Zašto moraš?

Jer znam šta neću.

Kako to moreš znat?

Jer znam da nećeno nosi bolju.

Ne boli li i samo nećenje?

I više od nećenog.

Moral tako?

Znam samo da neću nećeno.

Ne bolil i to znanje?

Mora.

Prestaje li kad?

Samo dok se od nećenja ne umori.

A vraća se, veliš?

Jer se plašim kraja.

Da će boljeti?

Da neće.

E?

Jâ. Ne vjerujem da je život po životu

ako ne bolije.

.

.

.

.

.

author-avatar

O autoru Rastko Lončar

Rođen 1. oktobra 1993. u Kninu. Osnovno školovanje je završio u Kaću, srednje u Novom Sadu, a fakultetsko na Filozofskom fakultetu Univerziteta u Novom Sadu gde trenutno pohađa master studije srpske književnosti. Interesuje se za književnu istoriju, savremenu poeziju, piše poeziju, prozu i dramu u širem smislu. Objavio je zbirku pesama Nervi od volframa u Brankovom kolu 2017. godine.

Back to list

Iz rubrike

Оставите одговор

Ваша адреса е-поште неће бити објављена. Неопходна поља су означена *