.
.
Put
.
Dok sam kući
nemirni u krevetu sam fetus
U provincijskim hotelima
spavam prav i
ravan pod zvijezdama
Kako su tihi, snežni
vrhovi Urala
Kući mislim o putovanju
na putu rado bih bio doma
I biće tako sve
Sve dok u dalekoj sobi nekoj
jedan zgrčeni ne nađu fetus
sve dok u kući mojoj
ne kažu Uuu on
otputovao je
davno.
.
.
Pod nebom Arizone
.
. majci
Dugo te nismo čuli
kao da otišao si
Na toj krčevini kraj rijeke
pomislili smo kako sad
zasigurno umro si
(Kad god se prepadnem
da umrijet ćeš, ti pomisliš
da ostavit ću te)
Kada smo dotrčali i
zavirili u kolijevku
kao mrtvi indijanac
polegnut na krošnji drveta
s rukama nizase
sasvim umiren
ti očima pregledao
si nebo između nas
gledajući
Da, znam, o tome bih
da pišem, majko,
strah me da
mogao bih biti
zaboravljen
Ovdje
na niskoj krošnji
pod nebom
Arizone
.
.
More
.
Danima slušam otkucaje
srca u desnom uhu
pogotovo dok ležim
i odmaram
Kao neki potpalubni motor
ono ritmično bubnja na
pozadini šuma vode
koja prolazi ispod broda
I ne znam šta osmatram
pažljivije ujednačene
udare klipa u cilindru
moga tijela taj tihi
šum vode i struja
koje se lome i prepliću
ili more što se
ispod ljulja
Koliko li je
duboko li je
.
.
Ljubav poslije ljubavi
.
za D. Walcotta
Ako me strah da ću
oživjeti kao neko drugi
da li je nekog drugog
bilo strah da će oživjeti
kao ja i šta bi sad o meni
mislio šta mi je onda
za njega činiti da se
ne zlopati da drugome
zlo ne čini da svoj strah
preživi šta mi je
činiti još
Hoću li ga umjeti
prepoznati s one strane
vremena kada se sretnemo
kada se upoznamo i ispitamo
jedan drugoga ocijenimo
Ili ću to opet biti
isti ovaj ja i s one strane
vremena onaj koga
samo strah je da opet
oživjet će u nekom
drugom
.
.
Astečko srce
R. Marinkoviću
Nožem zasijecam crveno
srce lubenice i mislim o strašnom
glasu žžžžžžžžž u riječi
nož
Ona zuri u tačku na stolu
je li se tebi dešava da na
predmetima odmaraš pogled
pita
Da, ali to krene s vlastitim
imenima zato tako rijetko čitam
osmrtnice
Kao gasoviti trag kometa
ime mrtvog čovjeka dugo mi zna
lutati mislima i nakon što je pokojnik
ukopan
Kao sjaj zgasle zvijezde
kao kameni nož astečkog svećenika
oko astečkog srca ono kruži sve
dok opet ne umre kao zajednička
imenica dok ne postane predmet
draga
Ja na mrtvima odmaram jezik
Ona svoj pogled usmjeri
na rasječenu žrtvu na njeno
srce na svećenika, ljubavi
znaš li ti da je Althusser
ubio svoju ženu
Da, znam, Helen Rytman
udavio ju je, gospođu
Helen Rytman Helen
Rytman
.
.
S glamuroznog filmskog festivala
.
Na putu kući
s glamuroznog filmskog festivala
iza Kladnja plavokosi dječarac
s plastičnom kanticom iznad glave
Da je ruka prazna bio bi to “Heil!”
ostaje nam u retrovizoru
Kantica visi s ruke kao
dom za vješanje umjesto
šumskih plodova iz nje iskaču
biseri jesenje kiše Old eyes in
a small child’s face watching
as the shadows race
Šutimo a onda se par kilometara
dalje okrećemo i vraćamo
Šta to prodaješ? Kupine.
Kako se zoveš? Zuhdija.
Ko je brao? Mama i babo.
Pošto su? 4 marke.
Pošto? 5 maraka.
Iz sitnog obraza Zuhdijinog
izvire suza manja od kapi kiše
i on je otire slobodnom šakom.
A nećete maline? Nećemo.
David McWilliams nastavlja
Nose pressed hard on frosted glass
gazing as the swollen mass
Šutimo šutimo šutimo i naša
srca rastu rastu rastu i ti
crni njegovi noktići grebu
grebu grebu odnekuda iznutra
na mjestu na kojem smo se okrenuli
stajemo i počinjemo da plačemo
i da se smijemo i da plačemo i da se
smijemo i da plačemo
.
.
.
.
