.
.
.
.
Ljudi koji se (ne)poznaju
.
…..Mrak se njiše tamo-ovamo poput teškog i mekog plišanog zastora. Svjetlo u obliku kruga prelazi sa jedne tačke na drugu. S nje na njega, s njega na nju. Naposlijetku zaustavi se na njemu. Sada ga je jasno mogla vidjeti. Muškarac na pragu četrdesetih. U fraku, sa šeširom na glavi, cilindričnog oblika, djelovao je pomalo groteskno. Debeljuškast, ali lijep. Lica uokvirenog bradom.
…..U praznoj dvorani odabrala je svoje mjesto. Ni previše blizu, ali ni previše daleko. Udobno se smjestila u neudobnu crvenu fotelju.
…..Na pozornici on. Poneku riječ izusti (jer malo je riječi koje doista nešto kazuju), ali pokreta je mnogo. Mlatara i rukama i nogama. Tačno za dvadeset minuta, dvadeset puta je promijenio izraz lica.
Sasvim je sigurna da nju uopće ne vidi. Stoga se zavodljivo (i zaljubljeno) osmjehuje.
…..On najednom stade kao ukopan. Više se ne pomjeri. Pola sata, sat, dva, cijelu noć, vječnost cijelu…
Naposljetku ona priđe. Dugo ga je posmatrala, a zatim dodirnu njegovo lice. Bilo je hladno, dok je na rukama osjetila prašinu svojstvenu kamenu. Bijele čestice padale su na vrhove njegovih crnih lakiranih cipela.
…..Polako se zaputila prema vratima. Njen strah nije smio osjetiti.
…..Izlaz nije mogla pronaći, nije ga bilo. Počela je žustro hodati, a zatim i trčati s jednog kraja dvorane na drugi, dok su njegove oči svijetlile poput reflektora. Nakon pola sata… ili sata… ili možda dva… u svjetlosnom krugu ocrtavala se sjenka sklupčane žene.
.
.
Sasvim sitni detalji
.
…..Ona živi na tri mjesta. Kod kćerke, kod sina, i kod druge kćerke. Odavno je prestala komunicirati sa svima, izuzmu li se odgovori na elementarna pitanja:
– Jesi gladna?
– Nisam.
– Kako si?
– Dobro.
– Da li te nešto boli?
– Ne
…..Jede isključivo vrelu hranu i mnogo slatkiša. Ne raduje se ničemu. Ne tuguje ni zbog čega. Život njene djece kao da je ne dotiče. Ne osvrće se na njihovu muku. Ništa je ne zanima. Mrzi uključen televizor, mršti se kada čuje muziku, a na vijest da je neko blizak umro okreće glavu na drugu stranu.
Pomno prati sve šta se oko nje radi, prisluškuje sve o čemu se govori, ali bez želje da se uključi u život.
…..Ima osamdeset devet godina. Živi na tri mjesta. Jede, spava i ide samo do toaleta.
…..Ne govori. Ne voli. Ne žali.
…..Tako već jedanaest godina.
…..Jednog jutra rano je ustala, sačekala da ukućani odu na posao, zatim se lijepo odjenula, maramu skinula, kosu očešljala i izišla napolje.
…..Nije se vratila do ručka. Nije se vratila ni do večere. Ni sutradan. Ni za sedam dana. Uzalud su danima pretraživali okolne šumarke i riječne virove.
…..Susjedi su svašta šaputali. Kazali i da je ukućanima smetala, da je nisu voljeli, da im je bila teret… …..Svašta su govorili…
…..Uprkos naporima, ona se više nigdje i više nikada nije pojavila.
.
.
Crna mrlja
.
…..Posmatrajući zgradu iz pristojne udaljenosti mogli bismo kazati da je već odavno napuštena i da u nju ljudska noga godinama kročila nije. Siva fasada posebno doprinosi nekom čudnom osjećaju jeze.
Ali, život se unutra itekako odvija. Doduše, pomalo usporenim kretanjem.
…..Sve je mirno i tiho. Ponekad hodnicima odzvanjaju koraci. Neko je nekoga došao posjetiti. S vremena na vrijeme čuje se kašalj ili molbe za pomoć. I poneka riječ može se čuti, ali šapatom, jer tako su naučili govoriti, oni čiji glas više nikome važan nije. Tako izgledaju dani u sobama, u domu i dušama staraca.
U jednoj prostoriji, skromno namještenoj prevladava žeštoko zujanje muha.
…..Zzzz… zzzzzz… zzzz… zzz… zzzz… Satima se ne smiruju.
…..Ona mirno leži, očiju uprtih u strop.
…..Muhe kao da se natječu u brzini i glasnosti. Zrak sijeku.
…..Zzzzzzz… zzzz… zzz… z.. zz…
…..I naglo (i napokon!) zaustavljaju se na natkasni tik do njene glave.
…..Ona još jedanput udahnu, zatim tiho izdahnu.
…..Muhe se sasvim mirno vinuše u zrak, ovaj put bez zujanja, napraviše savršeni krug iznad tijela. …..Zaustaviše se jedan tren na sijalici. A, zatim, ne oklijevajući mnogo, spustiše se na njene zatvorene oči.
…..Spokojno lice uokviriše prozirnim krilima.
.
.
.
.
.
.
