Jasna Šamić je bosanska i francuska književnica, rođena u Sarajevu gdje je studirala turski, arapski i perzijski jezik na Filozofskom fakultetu Sveučilišta u Sarajevu. Na istom fakultetu je magistrirala iz opće lingvistike i turkologije, a doktorirala na Sorboni u Parizu iz sufizma i povijesti Bosne. Bila je vanredni profesor na Odsjeku za orijentalistiku Filozofskog fakulteta u Sarajevu i direktor istraživanja pri Francuskom znanstvenom centru (CNRS). Predavala na brojnim evropskim univerzitetima. Živi i radi u Parizu kao slobodni umjetnik. Objavila je pedesetak djela svih žanrova: romane, pripovijetke, drame, poeziju, eseje, naučnoistraživačke knjige. Laureat je više domaćih, francuskih i međunarodnih nagrada za književnost između ostalog i Mission Stendhal, Gauchet-Philippot, Prix du Public du Salon du livre des Balkans, Naji Naaman’s Litterary Prise (za cjelokupno djelo), kineske nagrade Zheng Nian Cup… Dobila je specijalnu bosansku nagradu, Zlatna jabuka za Bajke.
Šta je to riječ?
Rječnik: to je element govornog jezika; element artikulisanog govora; sredstvo za prenošenje misli (proces koji se odvija u mozgu pojedinca, koji uključuje mentalno oblikovanje ideja, koncepta, ili prosuđivanja).
« Misao se manifestuje putem riječi, riječ se prevodi u djelo, djelo postaje navika, a navika se učvršćuje u karakter…”, rekao je Budha
Riječ je najmoćnije sredstvo u mnogo čemu u životu čovjeka kao socijalnog bića: prvo u ljubavi, potom u literaturi; riječ pali vatru, može biti ubica, izazvati zebnju i mržnju, izražavati i ljubav i mržnju, pokrenuti ratove, ali je nemoćna da ugasi tu vatru – rat. Riječ je i tajna, magija, realnost, univerzum, i san. Ona je slika svega što postoji i ne postoji.
I bijaše Riječ (In principio erat Verbum, et Verbum erat apud Deum, et Deus erat Verbum – U početku bijaše Riječ, i Riječ bijaše u Boga, i Riječ bijaše Bog.“ Tako počinje jedna od najčitanijih i najviše prodanih knjiga na svijetu, Biblija. Svete knjige su inače uvjerene da je riječ i te kako važna. U Bibliji ravna Bogu. Što se može shvatiti i metaforično.
I šutnja je riječ. Različito, dakle, govore knjige i muzika, umjetnost – slike, priroda, lice, ruke. Riječ je ogledalo u koje se zrcali sve to.
Autor mora prepustiti riječi svom djelu, rekao je Nietzsche koji će reći i ovo:
O, nebo nada mnom, čisto nebo, duboko nebo! Bezdan svjetlosti (…) Danas si se uzdiglo za mene, nijemo iznad huktajućih mora… (…) Došlo si lijepo i zastrto svojom ljepotom, govoriš mi bez riječi, otkrivajući se svojom mudrošću…
I dalje, isti filozof o onome čija riječ je najbliža istini:
To je pretendent na istinu! … Ne! (To može biti) Samo luđak, pjesnik koji govori slikovitim jezikom, vičući ispod šarene maske luđaka, lutajući po lažnim mostovima riječi, po šarenim dugama…
Isti filozof o riječi-ubici:
„Mačem riječi, siječeš najgušći mrak našeg srca.“
„Najtiše riječi su te koje donose oluju.“
Riječ zavodi, oslobađa, uči te da letiš…
Vaše ime?
Ime mi je dao otac. U stvari on je želio da mi nadjene ime Višnja, ali se tu našao neki « kum », stariji rođak mamine mame koji je ironizirao, rekavši da je u tom slučaju bolje da me nazovu Banana. Zato je moj tata izabrao ime koje i danas nosim. Kažu da sam ja sebe nazvala Nina ljuljajući se u kolicima, kad su mi pjevali « nina nana » (a mama mi je pričala da nikad nisam mogla biti mirna u kolicima da sam se stalno dizala i drmala ih, ljuljala i sebe i kolica). Ništa nije izvjesno. Ali tako me i danas zovu najbliži u porodici, i dva-tri prijatelja, sarajevski i pariški.
Pošto sam studirala orijentalistiku, i pošto mi se veoma dopao zoroastrizam, gdje sam otkrila da se prva knjiga Aveste naziva Yasna, ja sebe u poeziji ponekad potpisujem Yasna Avesta. Naročito kad pišem na francuskom.
Prva riječ koju ste izgovorili?
Ne sjećam se. Vjerovatno mama. A možda i svoje, gore pomenuto ime ? Nisam valjda pokazala odmah toliku narcisoidnost? Nemam više svjedoka za to. A nije me previše ni zanimalo to ranije, pa ni sad ne mislim da je važno u mom životu. (I Kundera je upozorio čitaoca da o najvažnijjim stvarima u našim životima nikad mi sami ne odlučujemo: ne dajemo sami sebi ime, ne odlučujemo kad i gdje ćemo se roditi, itd.) To je postalo moda od prije više decenija, čini mi se, pisati u neke specijalne albume koju je prvu riječ progovorilo tvoje dijete. Tako sam i ja zapisala u album, koji mi je poklonila jedna prijateljica, da je jedna od prvih riječi koju je moj sin izgovorio bila “ape” (od francuske “pain”, hljeb), jer se rodio u Parizu i volio da jede “baguette”. Svaka moda je oduvijek u stvari u meni izazivala podsmijeh pa i moda prve rečenice u romanu, o kojoj najviše « trube » oni najlošiji pisci. Ovo vaše pitanje podsjetilo me je i na to. U Francuskoj skoro svi pisci, kao zakletvu, kao dogmu, govore o prvoj rečenci, i pominju Tolstojevu slavnu, prvu rečenicu u Ani Karenjini: “Sve sretne porodice su iste, a svaka nesretna porodica nesretna je na svoj način”.
Mogla bih naknadno reći da je jedna od prvih riječi koju sam zavoljela bila knjiga, jer mi je mama otkrila književnost, pričala nam je kao vrlo maloj djeci priče, mnoge je i izmišljala, neke čitala, govorila o istoriji kroz priče, a onda smo i kod tate imali časove iz lektire. U svakj prostoriji našeg stana bila je bilbioteka, a u tatinoj radnoj sobi, ona najveća.
Vaše prve igračke?
Lutke koje su mi pravile tetka i mama, onda pariške lutke, knjige, ako se tako mogu shvatiti prve stvari koje sam imala u svojoj sobici, potom je tu bio i šah, pa igra « ludih šešira » koju smo donijeli iz Pariza, gdje smo kao djeca živjeli, u Sarajevo, bojice i kist, i blok za crtane i slikanje.
Vaše igre?
S lutkama, s djecom iz dvorišta žmire i « ringe ringe raje », « Eberečke ebertute eber koga ćete ? » – što ni danas ne znam šta znači, ali znam kako se igra. Igrali smo se i « lončića », ali ne znam tačno naziv igre. Potom igra mi je bila i crtanje, izmišljanje priča djeci iz zgrade, po uzoru na mamu koja je nama pričala razne priče; kao djeca, pravili smo izložbe na gornjoj terasi zgrade, i pravili dječije predstave, gdje su dolazili naši roditelji. Jedna od igara bile su i predstave koje sam ja sama pravila u osnovnoj školi, Koturovoj, male drame, za koje mi je tetka – koja je inače bila ginekolog ali odlično šila, plela i vezla za rzliku od moje mame koja je samo čitala -, šila haljine od krepapira za moje likove, i za mene u glavnoj ulozi, dok mi je mama ispravljala tekstove, i korigovala moju režiju i glumu, na “probama” kod kuće.
Kao dijete željeli ste da postanete?
Ljekar, pisac, glumica, malo kasnije režiser.
Prvo slovo koje ste naučili?
Naučila sam sva slova mnogo prije nego što sam pošla u školu. Mislim da sam naučila više slova u isti mah.
Šta Vas je rastuživalo?
Mnogo toga. Najviše očeve zabrane.
Otac?
Pisala sam o njemu u romanu “Mraz i pepeo”. Bio je strog i nije mi bio blizak. Ono što me je nasmijavalo, ali i susjede, jeste što je jutarnju gimnastiku upražnjavao pred otvorenim prozorima, igrajući i hulahop; nije obraćao pažnju na uposlenike iz banke preko puta naše zgrade, koji bi se poredali na prozore da ga gledaju i smijali mu se. Govorio je da je sramota gledati druge. Mene je to, mislim, osnažilo ubrzo i samu da ne obraćam pažnju na tuđe komentare, da ostanem vjerna vlastitim sudovima i ponašanju, da postanem hrabra, da ne obraćam pažnju na malograđanštinu, na koju ipak, mislim, moj otac nije bio ravnodušan, onu zvanu: Šta će drugi reći. Ja sam srećom s te strane bila slobodna, kako već rano u djetinjstvu, tako i danas. Osim kad su u pitanju dragi ljudi u čiji stav imam povjerenja. Kod oca smo kao djeca, i prije škole i za vrijeme školovanja, imali časove iz lektire, francuskog jezika, i sastava, a na kraju je mama davala izvještaj o vladanju (i moj brat, i ja smo imali svoje sobice, a u njima izvješen raspored časova, naše obaveze, dnevne i sedmične), na osnovu toga svega dobivali smo ocjene, a prema ocjenama skromni džeparac. Djeca iz zgrade su ismijavala te naše časove, ali ja na to nisam obraćala pažnju, mnoge stvari sam radila kasnije takvima uinat, ako bi se počeli ismijavati (npr. što ne želim da pušim u klozetu u školi kao oni tojest one). Moram reći da sam ja uz sve istinski voljela te časove kod tate gdje samp uno toga naučila. Moja majka je najviše voljela filozofiju i slikarstvo, i lijepo je slikala pa je i nas djecu učila tome. Jedan od prvih mojih crteža moj tata je pokazao jednom poznatom slikaru, ne sjećam se više kojem, koji nam je dolazio u goste, a koji je rekao da treba da nastavim u tom smislu da se razvijam. Možda Mici Todorović koja je stvaćala kod nas ? I ja i brat smo puno crtali. Najviše u Parizu. U sjećanju mi se zadržao jedan šareni leptir koji sam nacrtala na bijelom gipsu u pariškoj školi, a moj brat, crvene trešnje. On je volio da slika konje, ja lutke. Imala sam svesku gdje sam putem crteža ispričala neke svoje dječije priče. Tu svesku imam i danas. Dogodovštine mojih (pariških) lutaka. U Parizu nam je tata plesao ujutro i pjevao : « Sous le pont d’Avignon l’on y danse l’on y danse Sous le pont d’Avignon l’on y danse tout en rond… » Mi dejca a i mama, svi smo mu se smijali.
Društvo u djetinjstvu?
U Sarajevu sam se kao dijete družila najviše sa Mašom i Jesenkom, i to prije polaska u školu, s kćerkama Meše Selimovića, dok su stanovali u našoj zgradi, « prvom jugoslovenskom neboderu » kako su još zvali JATov neboder. Maja Huml, sa IV sprata iste zgrade bila mi je takođe prijateljica, starija od mene, ona je mojim lutkama šila haljine, a družila sam se i sa Azrom Čengić iz naše zgrade, koja će kasnije postati glumica u Kamernom teatru. U osnovnoj školi sam imala takođe nekoliko drugarica, u Sarajevu, a u Parizu mi je najbolja prijateljica bila Claire, iz naše škole, kad smo bili mali i tamo boravili. Hajra, koju je moja nena usvojila kao siroče za vrijeme rata, izvodila nas je da se igramo u parku na Kovačima, gdje je bio i mali bazen. Ona je bila starija od nas, pa smo se u stvari igrali puno i s njom, i ona je šila mojim lutkama haljine. Ja to nisam naučila.
Prvi bicikl?
Kad sam napisala knjigu Iz bilježaka Babur Šaha, imala sam tridesetak godina (Svjetlost, Sarajevo), prije toga nisam imala bicikl. Njime sam se vozila samo u Kumboru gdje smo imali kućicu, u Boki (koju sam ja naslijedila i odmah poslije rata, kad je još uvijek bila okupirana od lažnog izbjeglice iz Dubrovnika, kao odličan trgovac, prodala za 2000 eura). Ali kao dijete sam imala rolšue i vozikala se jednom u hodniku kod kuće, i slomila ruku, a iza toga dobila i batine od tate što se vozam u rolšuama po kući.
Prva lopta ?
Ne sjećam se. Al se sjećam da smo na moru gdje smo ostajali, u Lošinju, po više mjeseci ljeti, imali lopte i da smo se igrali u moru. Igrali smo se i sa djecom u dvorištu odbojke.
Šta je bilo najteže u školi?
Tračeraji mojih drugarica, koje su me stalno opanjkavale razrednici u Zmaj Jovinoj, osmogodišnjoj školi, najviše one kojima sam ja pomagala da isprave ocjene. Kasnije sam kod Nietzschea pročitala da se posebno treba čuvati onih kome su učinio neku uslugu. Sama škola nije za mene predstavljala nikakav problem, ništa mi ništa bilo teško, ali sam od škole ipak najviše voljela raspuste. Išla sam paralelno u dvije škole : « običnu » i muzičku, a kasnije i uveče na kurseve raznih stranih jezika.
Učiteljica?
Nada Zulfikarpašić mi je bila učiteljica u osnovnoj, Koturovoj školi. Pitala je jednom đake šta je era. Ja sam jedina znala to u školi, jer nam je to mama objasnila, meni i bratu. Sjećam se da je tražila od nas da pišemo žalbe ako nam se nešto ne sviđa. Sva djeca su ih pisala, svi su se žalili jedni na druge. Njena kćerka je sačuvala te žalbe, čiji dio sam objavila u jednoj od svojih knjiga, posebno u knjizi « Sarajevo moje mladosti », Shura Publikacije, Opatija, 2022. Vrlo su smiješne.
Predjeli Vašeg detinjstva?
Rodila sam se u Sarajevu, ljeti smo boravili najviše u Lošinju, kao djeca jedno vrijeme u Parizu gdje je moj otac radio Državni doktorat, i predavao jugoslovensku književnost na Sorboni, od gradova sam kao dijete i vrlo mlada najviše voljela Veneciju. (Tako sam zamišljala hiljadu i jednu noć.) I danas taj grad je prvi i ne liči ni na jedan drugi. Evo vam moja pjesma posvećena Veneciji, ako je pretjerano, izbrišite :
VENECIJA
Gledaš s prozora
U žuto-sive cigle
Grdobe preko puta i
Misliš na Ponte Rialto
Izlizan od tvojih koraka i
Poljubaca u mraku
Canal Grande
Vaporeti utišani klize
I Trg San Marco
Na kome se talasa
Tvoja mladost
Djevica u školjki
Menueti i capricci
Zvone prijatno u sjećanju ko crkveno zvono na Trgu
Tu blizu
Tizianova Venus
Već stoljećima
Mjerka u zrcalu svoju
Čulnost
Promiču gondole
I pacovi uz kanal što
Mirisom na sudnji dan sjeća
A ipak lijep kao rajski potok
Što tirkizan ističe iz fontane
Zveči uspomena
Na let
Na Plamen
Dok u tebi Akheron i san
Ćuti na rajske vrtove i crkotinu
Hiljadu i jedna noć usidrila se kraj
Kanala Grande
Sa zvonicima i šarenilom jedrenjaka
Razgledala si čarobne škrinje kod prodavca suvenira
Kupila vazu iz Murana i
Uz zvuke Kreizlerove glazbe
Sve je opet naličilo na
Liebesleid
Gondole plove skupa s izmaglicom
Sjenke i glasovi klize
Dok ti glava lješkari na krilu ljubavnika
Šum vesala se primiče
Mračni oblak lica i tijela u lađi
A slast širi krila poput galeba
Sjetila si se Achenbacha i
Lijepog dječaka
Traga žeravog pogleda
Na pijesku Lida šetnje po plićaku
Mora koje više nije tvoje
Pijuckala vino u hladu krošnje
Bagrema
Ili palme
Ko zna
Vesla kao da su pjevušila
U daljini
Iz ruke ljubavnika se
Razlijevala bijela pjena
Pijev kao vapaj kazaljke
Na nevidljivom časovniku
Visconti ti još sasipa neznanu vatru u
Tijelo
Umorno od puta
Od ljeta
I ljetâ
Da li ste pisali ljubavna pisma?
Pisala sam. Cijeli život. Kao djevojčici, pisali su i meni dječaci. Primam i danas slične vrste pisma od nekih čitalaca.
Srećete li danas Vaše prve ljubavi?
Ne baš sviju, čini mi se da sam imala više prvih ljubavi. Većina njih je pomrla. A sa jednom od mojih prvih istinskih ljubavi živim od svoje dvadesete godine.
Vaš nadimak iz škole?
Nina. Pseudonim: Yasna Avesta
Šta ste čuli o Vašim precima?
Da su neki od njih, s mamine strane, odnosno sa strane njene majke Hatidže Hasagić, bili veliki kaligrafi, potom da je moj djed, majčin otac bio advokat, rano umro, liječio ga je brat koji je studirao u Beču i imao ženu koju smo svi zvali Dokturovca (mislila sam da joj je to ime), koja se oblačila i kad sam ja bila mlada, skoro u čarlston haljine, uvijek pomalo ekstravagantno, bila je jako duhovita, imala sobaricu Gertrudu koja joj je ostala vijerna do kraja života …, da je mamina majka naučila sama da čita i piše na tavanu kuće, da je njen otac bio kadija, da su bili vrlo bogati i da su im prvo Austrijanci, agrarnom reformom, oduzeli veliko imanje i šume, a dovršili taj posao komuniti kad su došli na vlast …. Da je očevu majku, skupa sa njenim sestrama školovao njihov otac, koga su zvali aga, koji je imao više dućana na Baščaršiji, i kuće na Logavini, pa su ga zbog tog kamenovali i morao se kriti; znam da se tatina tetka Nafija Sarajlić smatra prvom ženom piscem u Bosni, tj. prvom Bošnjakinjom piscem, a mislim da je jedna od prvih žena koja je pisala na našem slavenskom, bosanskom (srpskohrvatskom) jeziku…, da su bili bogati, da im je Austrija oduzela imanja, i sad postoji šuma po našem imenu kod Fojnice…, da je tatin otac, ili djed ?, bio čovjek koji je najbrže brojio dukate u Sarajevu. …
Preci koje ste sreli?
Samo sam viđala tatine tetke, među njima Nafiju, a i teta Fatu Košarić koja je bila profesorica, i napisala obiman tekst o cijeloj našoj porodici koji je objavljen. Dolazile su kod moje nane, tatine mame, i tad je ona pravila peksimete koje je umotavala u serviete od finog tankog materijala, izvezene njenom rukom, da se peksimeti ne bi ohladili. Išli smo na selo kod tete Nafije, u Semizovac, gdje je imala veliki voćnjak i kuću.
Rodni grad?
Sarajevo. Pisala sam o njemu u svojim knjigama.
Gdje je otišla Vaša prva plata ?
U putovanja i knjige. A prvu, iako malu platu, ali značajnu za mene u to doba, dobila sam kao studentski demonstrator na prvoj, ili drugoj godini fakulteta. Tad sam kod Stipe, u knjižari Svjetlost kupila mnogo knjiga, najviše iz slikarstva.
More?
Oduvijek sam voljela da gledam more, ali i da plivam i skijam na vodi, ali i da se vozim brodom od Rijeke do Lošinja (na brodu sam kad sam imala devet godina, možda i manje čitala Rat i mir). Kao djeca, dakle, išli smo ljeti prvo na Lopud, potom u Dubrovnik, a onda već od moje šeste godine u Mali Lošinj gdje smo boravili kod talijanske porodice Kapeli, Šjore Fani i Šjor Giovani koji su me naučili talijanski, tršćanski dijalekt, kojim su i oni govorili. More je i danas predmet mog divljenja, i tema mojih pjesama. More je mistički symbol i o takvom sam pisala u svojim istraživačkim , esejističkim knjigama. Naučila sam da plivam od dvije, tri godine, otac me je od nekoliko mjeseci nosio na ramenima daleko u dubinu. Tako se nisam bojala vode, poput neke djece, ali sam počela rano da se bojim morskih pasa, naročito zato što nam je Šjor Giovani, koji je bio kapetan, pričao puno o njima. To je moj košmar.
Da ste u prilici, šta bi upitali Bokača?
Zašto je umro. Čitala sam ga u djetinjstvu, tj Dekameron. Danas, kada vlada američki puritanizam u Evropi, sigurno da ni on nije dobro došao. Meni se to kao djetetu jako sviđalo. Nalazila sam da je čudno, senzualno i hrabro napisano.
Šta se krije u Homerovom detinjstvu?
Homerovo djetinjstvo je jedno od onih područja o kojima postoji mnogo spekulacija i malo čvrstih povijesnih dokaza. Budući da nema potvrđenih biografskih podataka, neki smatraju da je bio slijep, što se može vidjeti u tradiciji koja ga opisuje kao slijepog pjesnika. To je vrlo romantičan i romaneskan podatak, koji meni govori da slijepci vide više od tzv. normalnih ljudi sa tzv. zdravim očijim vidom, a po, sufizmu, postoji unutrašnje oko koje je potrebno da bi se spoznao Apsolut, Tajna, Univerzum, onostrano. Mislim da je i Homer kao slijepac posjedovao to duboko, unutrašnje oko kojim je posmatrao ovaj svijet (pričina). Njegovo izravno iskustvo, nadomjestila je mašta bazirana po svoje prilici na istinitim, ili barem djelimično istinitim događajima. Ja sam dijelove iz „Ilijade“ i „Odiseje“ čitala opet kao dijete, gdje me je tada najviše fascinirala Penelopa, žena koja toliko voli da će čekati svoga dragoga i vjerovati u njegov povratak makar imala o tome i iluzije. Kod nas je već tada bio preveden dobar dio tih epova i adaptiran za djecu, da li u biliboteci Lastavica čije sam sve knjige imala jer ih je moj otac dobivao, možda kao jedan od članova uredništva. Mama mi je rekla da su se ta djela prenosila usmenim putem. To je ostalo zabilježeno u moje sjećanje. Ali Homer nije jedna od mojih biblija, tako da mu se rijetko vraćam. Osim kad mi nešto zatreba u vezi sa Odisejom ili drugim temama koje me trenutno opsjedaju. Ono što mi se još dopada u vezi sa Homerovim djetinjstvom, jeste upravo tajna. To što nikad nećemo saznati šta je stvarno bio. I on je dokaz da je važnije djelo nego njegov autor. O čemu je pisao i Andrić. Danas se, međutim, više govori o biografijama pisaca, nego o njihovim djelima. I da bi postao slavan, važnije da imaš interesantnu biografiju, da znaš marketišnški da se prodaš, nego da imaš stvarno značajno djelo. Kao da to više nikoga ne zanima. Da bi uspio, treba da budeš politički korektan i pratiš o čemu najviše papagajišu mediji, koji je to lobi koji je u ovom času najmoćniji, koja je tema u trendu.
Inače nisam ništa više čula o Homorevom djetinjstvu i da li je neko pisao o tome da se tu nešto krilo.
Šta upamtiti od Tolstoja?
Pamtim i pamtiću lično mnogo toga, budući da mi je to jedan od najdražih autora, a posebno volim njegove priče. Babuška mog muža Jelizaveta Kazanjskaja ga se sjećala iz djetinjstva, jer ga je poznavao njen otac, sudija cijele oblasti Kazanj u Rusiji. Tolstoj je jedan od likova iz mog romana Deveti val, ili na francuskom Les contrées des ames errantes. Čitala sam sve njegove knjige, kao i njegove dnevnike, divila se njegovoj humanosti, ali i njegovim paradoksima, razumjela čak njegov prgav karakter. Za Tolstoja je za mnoge probleme savremenog svijeta bila kriva emancipacija žene, ali uprkos tome, on je uspio – ili mu se omaklo kao geniju – da čitalac uvijek bude na strani njegovih junakinja, pa tako i sa svim simpatijama prema Ani Karenjini, a ne prema njenom mužu. Već pomenuta babuška mog muža, Jelizaveta Kazanjskaja, imala je njegova pisma koja su joj pokrali u Sarajevu gdje je pobjegla od Oktobarske revolucije. Tolstoj je bio i aristokrata po porijeklu i aristokrata duhom, bez obzira na sve njegove paradokse. Jedan od najvećih pisaca i danas. Pamtim posebno njegove pripovijetke. Pa i one za djecu koje smo čitali davno.
Skender ili Mak?
Mak. Jer sam se zanimala za zoroastrizam, to jest sve dualističke ili semidualističke religije, pa i za Bogumile. O Maku Dizdaru pisala sam i u francuskoj enciklopediji za književnost, kao i o Isaku Samokovliji, štampano 1989, ili 1990. Njegove pjesme mi se dopadaju sve više s godinama koje prolaze. I sve više ih čitam. Skendera Kulenovića, priznajem manje čitam, tačnije nikako, ne znam zašto.
Aksinja Astahova ili Ana Karenjina?
Kad bismo birali, trebali bismo reći da li više volimo Dostojevskog ili Tolstoja, a ja volim oba autora, i oba lika.
Aksinja je strastvena, emotivna i kompleksna žena. Njena ljubav prema Dmitriju Karamazovu obilježena je stvarnim emocijama, ali i ljubomorom, koliko se sjećam.
Ana je mnogo više romantična, a kao svaka romantična osoba, i ona je nesretna, iako na drugi način od junakinje Dostojevskog. Za nesreću oba lika krivo je prilično društvo, i društvene norme. Dostojevski karakteriše Aksinju kroz njenu unutrašnju borbu, iskrenost i strast. Tolstoj nudi kompleksan portret Ane kroz psihološku analizu, i moralne dileme.
Često sam išla na seminare Milana Kundere kad sam radila doktorat u Parizu. Sjećam se da on nije volio Dostojevskog, ali da je volio Tolstoja kao pisca. Ja ne mislim kao Kundera da je Dostojevski sladunjav autor, ali da bih se opredijelila za jedan od ta dva lika, morala bih biti neko ko morališe. Za mene su oba lika grandiozna, i nesretna. Volim oba. Moral i lekcije iz morala ne stoje u literaturi a mene ne zanimaju ni u životu.
Sofka ili Koštana?
Sofka, jer sam je više puta čitala, a Koštanu samo jednom davno i ne sjećam se više skoro ničega. U stvari mi nije baš bliska ni jedna ni druga.
Tomas Man?
Kao dijete – od desetak godina najviše – čitala sam Buddenbrookove (koje sam našla u tatinoj biblioteci), i pisala o toj knjizi za časove koje nam je tata držao, što sam već pominjala. (Moram naglasiti da sam mnoge klasike pročitala u djetinjstvu jer sam ih nalazila u biblioteci moga oca, bez obzira da li sam ih tada razumijevala do kraja ili ne; nekima se i danas vraćam, nekima se nikad više nisam vratila.) Za sastav o Buddenbrookovim sam dobila odličnu ocjenu, moj otac je bio jako zadovoljan, čak možda i ponosan, iako se tako nije izražavao, i hvalio me i drugima, najviše svojim kolegama koji su bili česti gosti kod nas. Potom mi je najdraža Mannova knjiga postala mnogo kasnije Smrt u Veneciji, jer je tu pokazao bliskost sa stvarnim misticima, gdje je simbol ljepote efeb, mladi dječak kome još nisu još propupali brkovi. Tako i u Smrti u Veneciji Aschebach posmatra dječaka Tadzioa, koji je i tu simbol ljepote, inkarnacija Ljepote, ali koja kod njega vodi do krajnje ekstaze: smrti, dok kod (pravog, sufije) mistika vodi do kratkotrajne smrti, dokidanja sebe, nestajanje u Njemu, Bogu.
No, kao i kod sufije, osjećaj lijepog i ljubavi je i kod Manna bolan, krajnji vid te boli. A kao i kod Thomasa Manna, dakle, posmatranje ljepote vodi ka boli, a ona, bol/strast, nadovezuje se na nemogućnost spajanja, vodeći ka vječnosti. Do Apsoluta. Zato me je najviše zanimala ova knjiga, ali jako volim i film, gdje je estetsko doseglo svoj vrhunac u djelu Viscontija, i erotika prisutnija nego u romanu. Taj film često gledam.
Bernhard?
Volim tog austrijskog pisca i pisala sam i o njemu. Dopada mi se njegov nonkonformizam, njegova mizantropija, njegova kritika austrijskog društva, koja bi se mogla proširiti i prevesti na kritiku svih postojećih društava i vrlo je aktuelna i danas. Odlično je pisao o književnim nagradama, o toj farsi. Osamdesetih, ovaj pisac je bio vrlo u modi u Parizu, sav mondeni Pariz je trčao da gleda njegove predstave. Danas se slabo pominje. Ja ga i danas čitam.
Crnjanski?
Jedan ljubavnik mi je poklonio njegovu knjigu Seobe, davno, koja mi se tada svidjela, ali danas više ne bih mogla da se vraćam takvoj literaturi. Nisam nikad uspjela da pročitam njegov Roman o Londonu.
Voljela sam neke njegove pjesme, sve sam ih zaboravila.
Moj pjesnik je oduvijek bio i ostao Baudelaire. A kao dijete sam voljela jednu Krklecovu pjesmu, koje se i danas sjećam, i mislim da su stihovi duboka i krajnje istinita filozofija: „Guslara sretoh, bio je slijep. Al reče – Sinko, život je lijep. Zbunih se malko. Zar zbilja lijep? -Vidjećeš sinko kad budeš slijep“ .
Gdje Vam je ugodnije, u danima ili u noćima?
Kako kad. Nekad sam najviše voljela noć. Danas volim sumrake.
Zašto se ljudi zaklinju?
Ljudi se zaklinju iz raznih razloga, a zakletve imaju duboke kulturne, socijalne, i psihološke korijene. Zakletva se često koristi da bi se potvrdila istina nečijih riječi ili ozbiljnost nečijih namjera. U pravnim i sudskim postupcima, zakletva može služiti kao jamstvo da će osoba govoriti istinu. Ljudi se zaklinju kako bi dali zavjet ili obećanje. Zakletve često imaju važnu ulogu u ritualima i ceremonijama. One mogu označavati prelaz iz jednog stanja ili statusa u drugi, kao što je slučaj s inicijacijama, vjenčanjima, ili prijemima u određene organizacije.
Ukratko, zaklinjanje je praksa koja kombinira društvene, kulturne, psihološke i duhovne aspekte, pomažući ljudima da potvrde svoje riječi, namjere i obećanja na značajan način.
Po mome, zaklinju se najviše oni koji lažu ili ne vjeruju sebi, a da li time mogu ubijediti drugoga u to da govore istinu ? Ne znam. Ja se rijetko zaklinjem. Osim kad moram na što me tjeraju društvene norme. Zakletva potiče od ranog hrišćanstva, i danas se upotrebljava za vrijeme suđenja, s podignutom rukom i pokazanim dlanom.
A zašto proklinju?
“Bol je i zadovoljstvo, prokletstvo je i blagoslov, noć je i sunce, – idi ili nauči: mudar je i budala” kaže moj omiljeni filozof, Nietzsche.
Proklinju jer nemaju drugog posla. Jer time i blagosiljaju, na svoj perverzan način, slažem se s njemačkim filozofom. Jer žele zlo drugome. Kao da to nešto rješava u njihovoj nesretnoj sudbini. Ali ljudi vole da se svete, to je u njihovoj prirodi, kao i sve ostalo. Teško je pružiti drugi obraz onome koji nas ošamari.
Nietzsche je rekao da nekim ljudima ne treba pružiti ruku nego šapu koja uz to mora da ima i kandže.
Čemu služe milioni zakona i propisa?
Da bi se rušili.
Kome vjerujete?
Umjetnosti, muzici.
Pred čijom slikom ste najduže stajali?
Mladić s rukavicom, Tiziano.
Kurosava ili Bergman?
I jedan i drugi, Kurosawin Mackbeth je nešto fantastično, a jako volim i Bergmana i često gledam njegove filmove kod kuće. Ipak moram za njih biti posebnog raspoloženja, kao i za Kurosawine. To mi je ponekad teško nakon napornog dana u kome sam doživjela možda neke neprijatnosti, da ne kažem prokletstva, mrakove o kojima govore o svojim djelima ova dva genija. Radije ću uronuti u Viscontija, njegovu estetiku, njegovu senzualnost, pa i njegovu dekadenciju. I denuncijaciju tih fenomena.
Volim Japan iako nisam tamo bila, obožavam japansku literaturu, nadasve Mishimu, i Kawabatu. Ali i japansku umjetnost, slikarstvo, poeziju.
Kako danas izgledaju zablude iz Vaše detinjstva?
Nastavila sam nažalost sa zabludama i kasnije, i danas. Može li se to nazvati iluzijama, kao rezultat određene naivnosti, koja opet nije lišena i lucidnosti ? Moj profesor Nedim Filipović je uvijek isticao da naivnost znači čistotu duha.
Začin?
Ne volim kuhati, od svih začina koristim samo Herbe de Provence, i Origan. Ne podnosim jake začine. Zapisala sam u jednom romanu da je kuhinja jedina umjetnost koja završi u WCu. Tu ima i koketerije, jer jako volim dobre restorane, i dobra jela. Nisam nikad naučila dobro kuhati. Vrlo rijetko imam za to inspiraciju. Ali mi se i to desi. Uvijek se naglas nasmijem kad se sjetim Tomaža Šalamuna i Metke Krašovec koji su bili kod mene na večeri u Parizu i jeli moju zeljanicu, vrlo pojednostavljenu varijantu naših slavnih pita. Tad su rekli da nikad nisu pojeli bolju zeljanicu od te.
64?
Igrala sam šah puno kao dijete. Sa bratom. I sa majkom. Možda i sa tatom? Dobili smo rano šah, u djetinjstvu. Ali sam kasnije voljela više da vrijeme trošim u sviranju klavira, u čitanju, pisanju. Kasnije sam otkrila Master Mind, i bila jedno vrijeme opsjednuta time, sve sam matematičare pobjeđivala, s kojima sam igrala. To je isto igra koja traži razmišljanje.
Vaši strahovi?
Da ne izgubim drage osobe.
Čega se stidite?
Tuđeg licemjerja. I zlobe.
Praštate li?
Praštam.
Tražite li da Vam se prašta ?
Tražim.
Čime se ponosite?
To ne spada u moj vokabular. Ja volim ili ne volim, strasno volim ili mi se neke stvari gade.
Ko Vas je razočarao?
Mnogi prijatelji. I ljubavnici.
Koga ste Vi razočarali?
Vjerovatno iste prijatelje koji su i mene razočarali. Možda i druge, ne bavim se tim pitanjima. Nešto prekrižim. Povremeno se sjetim, bez nostalgije.
Čemu uvijek dajete prednost ?
Istini. I poeziji. U svakoj vrsti umjetnosti.
I obraćam se pri tome velikim umovima. Npr. Nietzscheu:
A evo citata i iz Aveste (Yasna, Gathe):
„I tako su se pojavile Dvije Misli, bliznakinje koje su svojim djelovanjem poznate kao dobro i zlo, u mislima, riječima i djelima. Oni koji slijede laž izabraše najgore misli, dok oni koji su odani Istini izabraše najbolju misao. A između ta dva stanja, mudri ne mogu birati; oni osjećaju bol zbog toga.“
Da li ste ikada bili bezbrižni?
Ne znam. Bila sam ispunjena, sanjarila, letjela, voljela, ali to nije bezbrižnost. Nisam takve prirode. Nego više melankolične. A takvi nisu bez brige.
Šta dalje?
Kao i do sada, sve do posljednjeg daha. Pisati. Svirati klavir. Slušati klasičnu muziku, čitati knjige, vraćati se knjigama koje su me obilježile, jer takve se uvijek iznova otkrivaju. I viđati se sa dragim osobama. Putovati u ona dva, tri grada koja sam oduvijek voljela, a to su Venecija i Istanbul, pored Dieppea u koji često odlazim.
|
Razgovarao Enes Halilović |
