.
.
Meč stoljeća
.
Umjesto da napokon posložim svoj život
ja iz noći u noć gledam mečeve Muhameda Alija
i Joea Fraziera, i Georgea Foremana, i Sonnyja Listona.
Petnaest rundi u New Yorku
osam rundi u Kinšasi
četrnaest rundi u Manili.
Mržnja do kraja života
ali uvijek jedan uz drugoga
u svakoj rečenici,
i sad kad je jedan od njih mrtav,
Ali i Frazier.
Udarci zbog kojih prestaju raditi
svi unutarnji organi
samo su manji dio velike životne priče
koja se u veoma nategnutom luku
noćas spaja s mojom.
Čudim se kako sam ih pronašao nakon tolikih godina
sad kad se i sam borim.
Taj se dječak ustajao po noći da bi ih
gledao, zajedno s milijunima drugih,
kako se bore u džungli. Ali i Foreman.
Imao sam tada 7 godina, i naravno da se ničega
iz te bitke ne sjećam, osim svog oca,
uzbuđenja dok me budi u tri ujutro
osjećaja da smo u nečemu zajedno,
njegovih stisnutih zubiju i glave
koja se njiše lijevo desno
u pokušaju da izbjegne krošee
koji dolijeću sa svih strana.
I sada je noć, četiri sata,
i ja gledam ono isto što sam
i tada gledao.
Ali, rekao sam već, tada sam vidio nešto drugo.
I tada sam bio netko drugi.
Što je zajedničko toj dvojici?
Prvi i ne zna za drugog, ne može ga ni zamisliti,
a drugi se samo nejasno sjeća prvog.
Prvi je bio sretan što ga je otac pozvao k sebi
a drugi je vidio očevu smrt
i sad se sprema da zada smrt
jednom životu,
ubije jednog od onih koji su mu prethodili.
.
.
Sub specie aeternitatis
.
U tuđem sam stanu
ispod tuđih plahti i deka,
oko mene ostaci nečijeg života,
koji nije moj.
Čitam što piše na papiriću zalijepljenom na hladnjaku,
gledam fotografiju na zidu
mali Japanac,
ostaci tuđe hrane u smeću
tuđa kupaonica
kutijica za leće, stara četkica za zube
preko malih ljestava prebačen šal…
Sutra će se moji prijatelji vratiti
i ja ću, nakon što sam danima promatrao
naplavine njihova života,
preći u stan drugih prijatelja
koji nisu nigdje otputovali
ali imaju sobu viška
i zovu me svojim djetetom
dok mi pripremaju večeru.
Poslije ležim u krevetu
i gledam u zid
u portret oca mog prijatelja,
koji je umro baš u ovoj postelji
u kojoj bezuspješno pokušavam zaspati.
Otvaram knjigu koja stoji kraj uzglavlja
i gledam fotografije starog Zagreba i ljudi
koji su već odavno mrtvi
ali, eto, našli su se u ovoj sobi
sa mnom
i ocem mog prijatelja.
Pomislim kako su se sigurno
i njima događale ovakve stvari u životu
i kako to više nikome nije važno.
Zatim pokušavam pronaći
nešto umirujuće u toj činjenici.
.
.
Popodne sa sinom
.
Danas sam proveo dan
Sa sinom
Kao nekada
Bili smo na košarci
Pa u kinu
Na kraju sam ga odvezao kući
Parkirao pred zgradu u kojoj sam
Nekad živio
Ali on nije izlazio
Pa smo dugo razgovarali u automobilu
Htio sam ga pitati
Nešto o tome kako izgleda
Taj život
U toj kući
Sada
Ali nisam
.
.
……………………… Everest
.
ništa novo u mojoj sobi
i dalje se redovito
uništavam, noćima
dan jedva preživim
a onda opet, navečer
dovlačim se do ruba
spuštam roletne kad zajutri
kao da ću time nešto promijeniti
uhvatim se nečega pa ne puštam
pustoši me to krnje zadovoljstvo
da li se Mallory 1924. popeo na vrh
o tome mislim ovih dana
knjige, internet
filmovi, fotografije
stotinu scenarija tog posljednjeg dana
prvi na Everestu?
nek se mozak potrudi, koliko god može!
njegovo tijelo.
zajedno s istraživačima pregledavam njegov leš
pregledavam stvari koje su pronašli nakon 75 godina
pismo neke žene koja mu očito nije supruga
sat bez kazaljki
zaštitne sunčane naočale
koje su mu našli u džepu
pa znamo da je bio mrak
kad je pao.
zašto je sa sobom poveo tog neiskusnog momka
neki kažu da je poginuo zbog ljubavi
ni prvi ni zadnji
lijepi se mladić okliznuo i povukao ga u smrt,
sve to usprkos mnoštvu nježnih pisama
koje je s Tibeta poslao supruzi
obećavajući da će njenu fotografiju
ostaviti na vrhu svijeta
zašto nije odustao, zašto se nije vratio
kad je vidio da je prespor
da je prehladno
i da nema više kisika?
zašto se on dovodio do ruba?
od čega je bježao?
tijekom svih tih godina njegovo su tijelo
iskljucale ptice
ušle su u njega kroz zadnjicu
i izvukle mu svu utrobu
truplo je potpuno prazno
ali leđa su savršeno očuvana
vide se i modrice od konopa
kao i pismo te nepoznate žene
koje je bilo skriveno u unutarnjem džepu
i mi sad, nakon tolikih desetljeća
čitamo te rečenice
koga je zapravo volio
suprugu, tu drugu ženu
dečka kojeg je poveo u smrt?
Everest?
svoju djecu?
sve njih?
i je li to važno nakon svih ovih godina?
zamišljam kako se spušta kroz mrak
(mjesec je te noći izišao tek u 1 sat)
potpuno iscrpljen
nakon što se prvi popeo na vrh svijeta
(jer ja eto vjerujem da je bio gore)
i kako pada
stotinama metara klizi niz liticu
zatim proučavam točku
na kojoj su ga pronašli
pokušavam pogoditi otkud je pao
napipati rub
s kojeg je kliznuo
u moju sobu
.
…
Bacač kamena
.
(ili kako završiti pjesmu nakon 25 godina)
Kad ostaviš obitelj
i odeš od kuće,
trebaš jednom preseliti
i svu onu hrpu papira koju si godinama
slagao po ladicama,
za neke bolje dane
kad si im obećavao se vratiti.
Odgađao sam to godinama,
premda svjestan da više nisu u stolu,
ni u ormaru, nego negdje na hrpi u potkrovlju,
a ponešto možda i u smeću.
Možda se netko i iživljavao na njima.
Ali evo me sad,
virim u nekog drugog sebe
premećem po rukama tekstove
o ženama koje više ne volim,
o ljudima koji su u međuvremenu umrli,
o vremenu koje ubija sve čega se dotakne…
A ostavljeni su da ih se završi.
Čitam tu pjesmu
o bacaču kamena,
o tome kako sam se uspeo
na malu uzvisinu pokraj kuće
i gađao kamenjem
u jedan stari šporet bačen
ispod ceste.
Pokušavam dozvati taj osjećaj,
vidjeti tog Bacača
i kamen kako leti,
iz onog u
ovo vrijeme.
Leti ravno prema meni
i prisiljava me
da se
sklonim.
.
.
.
.
