Proza

Jedna priča

 

 

Uzdrhtala srca

 

Devetnaestogodišnja Libena Fafkova bila je dobra katolička devojka koja  sanja o veridbi i venčanju sa Zdenekom. Njeni roditelji to odobravaju, Zdenek i Oto su važne ličnosti, došli su sa specijalnim zadatkom po naređenju premijera Beneša. Boravili su u njihovom stanu nekoliko dana, išli sa njima u crkvu, nose elegantnu odeću, i pored neophodne ozbiljnosti koju zahteva njihov posao obojica su iznenađujuće zabavni. Kad je Zdenek pogleda okruglim, krupnim očima i preko celog lica razvuče osmeh, jednostavno zna da je on taj sa kojim želi da podeli život.

 

Njena starija sestra Rela je bila ta koja je dvadeset sedmog dana maja gologlava projurila svojim kabrioletom Kiršmajerovom ulicom ispred Hajdrihovog automobila dajući znak atentatorima da zapovednik toga dana nema pratnju. Šešir širokog oboda sa velovima od tila stavila je nisko na sedište da se ne vidi. Da ga je stavila na glavu, to bi značilo da zapovednika prati borbeno vozilo.

Cela porodica Fafek bila je upoznata sa operacijom „Antropoid“. I ipak su verovali da za njih postoji budućnost.

 

Nakon izvršenog atentata Zdenek Viskočil se sklonio u njihov stan u Vinohradiju. Razočaranje, bes što se automat zaglavio, vlati trave odnekud se našle u cevi, nakon tolikih priprema baš u ključnom trenutku da zakaže. Kad bi mogao da vrati vreme unatrag, proverio bi još jednom, proverio bi još pet puta, ali ne vredi. Zabrljao je. Sreća da je Kubiš odmah reagovao. Hajdrih je ranjen, samo niko ne zna odgovor na pitanje koliko teško.

 

On je svestan opasnosti koju predstavlja za ukućane i već izjutra narednog dana odlazi na drugo sigurno mesto, do polusrušene kuće u Pankrcu gde Ana Malinova ima stan sa malom kuhinjom i jednom sobom. Tamo ostaje do 1. juna, obećavši da će ponovo doći za dva-tri dana.

Tako će Malinova svedočiti na sudu 4. septembra. U završnom izveštaju Panvica (Izveštaj šefa istražne komisije Heinza Pannvitza o atentatu na Heidricha, iz septembra 1942. godine, pripremljen za Adolfa Hitlera) sačuvane su sve izjave svedoka sa pedantnošću koja isključuje proizvoljna tumačenja.

 

Ona nije znala da je Zdenek jedan od dvojice neposrednih izvršilaca atentata na Hajdriha, znala je samo da radi nešto ilegalno i važno, i da se krije. Nije znala ni njegovo pravo ime. Bila je samo zaljubljena žena koju je iskustvo naučilo da ne sme postavljati mnogo pitanja, nego prihvatati ono što joj se nudi.

 

Nije znala ni da je Gabčik (zovimo ga sada pravim imenom) jednog od tih poslednjih dana maja otišao na sastanak sa Kubišom, Libenom i Reli. Dva mlada para izašla su u kino „Flora” u Orlikovoj ulici na projekciju filma Sveti bodež. Nisu došli zbog filma nego zbog dodatka u filmskom nedeljniku. Na zahtev Gestapoa osoblje bioskopa prikazalo je slike predmeta koji su ostali na mestu atentata. Gledali su svoje stvari: Gabčikov sten automat, kišni mantil ispod kojeg je krio oružje, šešir, Kubiševu kožnu torbu u kojoj je stajala neupotrebljena druga improvizovana bomba napravljena od prerađene tenkovske mine, iskoristio je samo prvu. Sve se desilo suviše brzo. Hajdriha je trebalo da ubije Gabčik, on je bio obezbeđenje, trebalo je da baci bombu na pratnju, no kako pratećeg vozila nije bilo, bacio je bombu prema kolima, ali ona je pala pored bočnog praga automobila. Na sreću, bila je dovoljno jaka da su se delići metala rasprsnuli na sve strane, nekoliko komada je prošlo kroz sedište i završilo u Hajdrihovim leđima. Iako je jedan delić zakačio njegovo čelo, uspeo je da dotrči do bicikla i pobegne jer je Hajdrihov telohranitelj jurio za Gabčikom, sav njegov bes kuljao je u tom pravcu.

 

*

Svetlokosa i nasmejana Libena je bojila dane, a crnokosa Anička sa večitom senkom oko očiju, noći. Sadašnjost se sastojala iz delova. Mnogo različitih delova koje treba uskladiti. Isplanirati svaki detalj, predvideti sve mogućnosti da se može hitro reagovati, i da sve teče glatko kao Vltava.

 

Što se tiče one prave budućnosti u periodu dužem od narednih nekoliko dana, potrebno je verovati da će ona doći. Gabčik je crpeo samopouzdanje iz tog samonametnutog ograničenja na dane. Naredna dva, tri, pet, dve ili tri nedelje najduže. Slapovi Aničkine guste, valovite kose, tamne kao ona noć u koju iskočio 28. novembra prošle godine iz utrobe Halifaksa. (Ispod te kose zadržao bi se celu večnost, da je mogao.) Skupio je snage da skoči jer je bio tako istreniran, da, ali pre nego što se strovalio u ponor prvo je morao sebi da kaže da za njega ne postoji budućnost kao za druge ljude.

 

Prizemljenje je bilo bolno: sneg, led, drveće sa granama toliko krutim i oštrim od leda da mu je jedna rasparala nogu, od pete do polovine lista. Kubiš mu pomaže da korača i izlaze iz šume, gde shvataju da uopšte nisu spušteni u Plzen, u kojem imaju adrese za vezu, nego u Nevižd, istočno od Praga. Pomoć dobijaju od policijskog inspektora Vaclava Krla koji nalazi lekara za Gabčika, a narednih dana im obezbeđuje policijske prijave i radne knjižice na imena Zdenek Viskočil i Oto Strnad.

 

*

Prozor polusrušene ugaone kuće u Magdeburskoj ulici ugrađen je nisko, sasvim uz trotoar, tako da prolaznik na ulici ne mora da zastaje i izaziva sumnju, dovoljno je da se nagne u desno kao da skida osušen list sa nogavice i ubaci presavijeni koverat između dva krila postavljena da uvek stoje malo odškrinuta. Iza zavese poruku o Hajdrihovom kretanju dočekale bi ruke sestara Marije ili Ludmile Kovarnikove, stanarki u suterenu, i predale je Otu koji često dolazi kod njih jer je zaljubljen u mlađu sestru, Mariju. Zapravo je sve i počelo od toga da je Ludmila radila u fabrici kartona sa Anom Malinovom, koja ih je upoznala. Radila, tavorila, sastavljala kraj s krajem, sama s malim detetom, umesto muža samo grob. Kad se pojavio Zdenek, sve je oživelo. Možda je verovala da će ga više vezati uz sebe ako njegov najbolji prijatelj bude u vezi sa sestrom njene prijateljice. Poruke je ostavljao bivši učenik Hajskog, Šafarik, koji je radio kao majstor u Palati Petček. On je načuo da se Hajdrih sprema na sastanak sa Hitlerom u Berlinu odakle će biti raspoređen u Pariz. Zato je akcija morala biti izvedena 27. maja, pre nego što ode iz Praga.

 

Šafarik tih meseci živi u procepu između dva straha: sa jedne strane boji se da će ga Nemci otkriti, a sa druge ne sme da odbije Hajskog koji vrši pritisak na njega. Jednog dana rat će se završiti, mogli bi da ga optuže za opstruiranje, Hajski vodi mrežu otpora, biće na visokom položaju posle rata. I nervira ga učešće tolikih žena. Otvoreno govori Hajskom da će momcima žene doći glave.

 

*

Libena Fafkova i Ana Malinova će saznati jedna za drugu na suđenju Panvic. To će biti i njihov poslednji susret sa Gabčikovim licem. Ako se može reći susret, jer će njegova odsečena glava stajati u velikoj staklenoj posudi sa formalinom, kao i Kubiševa. Nemci su organizovali susrete radi lakšeg ispitivanja. Kad čoveka dovedu u stanje šoka, onda sve ide lakše…

 

 

author-avatar

O autoru Nada Dušanić

Pisac priča, romana i eseja. Objavila je knjige pripovedaka: „Priče u boji“, „Boje tamnih svetlosti“ i „INFLUENCA – priče o dodirima“; romane: „Kuća sa druge strane“, „Spoj srećno pronađen“, „Cena straha“, „Raskid“ i „Plovidba kroz zabranjene teme“; eseje: „Kuća puna slika“ i „Dodiri Virdžinije Vulf“. Osvojila je nagrade: „Ulaznica”, „Šumadijske metafore”, „Stevan Sremac”, kao i prvu nagradu na regionalnom konkursu „Izvan koridora – Vranac” na festivalu Odakle zovem u Podgorici. Zbirka pripovedaka „INFLUENCA – priče o dodirima“ bila je u užem izboru za Andrićevu nagradu, a roman „Cena straha“ u izboru za nagradu „Isidora Sekulić.” Roman „Plovidba kroz zabranjene teme“ dobio je nagradu Knjiga godine Društva književnika Vojvodine za 2024. godinu. Slika ulja na platnu, a motivi su povezani sa temama proznih tekstova. Urednica Edicije Golub Gradske biblioteke Karlo Bijelicki do 2018. godine, kao i manifestacije Letnje večeri za priču.