.
.
Do kada će trajati svijet
.
Do kada će trajati svijet?
Do tada dok nas služi čulo sluha.
Napolju- debela kiša.
Nemam svoj omiljeni dan u nedjelji.
Nemam ni svojih četrdeset dana za bilo šta.
Kiša ne prestaje.
Imam samo ovaj natopljeni svijet.
I kiša povrh njega. Iz ničeg. Pada.
Imam opne unutar uha,
između palca i kažiprsta na ruci.
I, kao 6,6 odsto ženki hominida na planeti,
opne imam i između drugog i trećeg prsta na nozi.
Pamtim pluvijal.
Romorenje kose na površini jezera,
pliskanje golicavih oblutaka pod stopalima u mulju,
plač lamantina, svađe ptica…
Pamtim sve zvuke vode.
Opnama zakržljalim.Osluškujem.
A mogu da prekoračim ogradu balkona.
Jedino u čemu je,u odnosu na svog mužjaka,
ženka hominida nenadmašna –
je plivanje u daljinu.
U tome je nenadmašna i u odnosu na sve
kopnene sisare.
Mogu da skliznem u vodu
I plivam.
U daljinu.
Do kraja svijeta.
.
.
Buđenje
.
Oponaša san. Virka.
Odlaže ustajanje iz postelje.
I zašto bi ustala.
Doći će. Nepozvan!
Čekaće ga. Neće doći!
Ali vrata mu neće otvoriti.
Nikome vrata ne otvara.
Neka ga, neka ćuti i dalje iza okna.
Naslikaće okno na vratima.
Onako isto kao u uglu zida koji vlaži.
Namjestiće stolicu.
I gledaće prolaznike.
Biće zamišljena.
Ni slušalicu neće podizati.
Ostaviće poruku na sekretarici. Tišinu.
Javiće se jednom.
Neće će se javiti.
Ni ona neće odgovoriti.
Nikad ne odgovara na poruke.
Neka ga, neka ćuti i dalje iza okna.
Onog islikanog. I onog drugog koje će islikati.
U uglu zida koji vlaži.
Oponaša san. Virka.
Odlaže ustajanje iz postelje.
.
.
Vjernost
.
Tješim ogledalo.
Znala sam ovo prije njega.
Sve njegove dojave kasne.
Neutješno, tiho poravnava
amalgam kojim sam obložena.
Ispravlja na mom odrazu
nabore tuđih misli o meni
Istrajno u vjernosti.
Uporno i živi i misli
onako kako izgleda.
Jedino ono,
od svih koje poznajem.
.
.
Opis brodovlja
.
Opis brodovlja.
Ne brodovi nego brodovlje.
Lelujava bezvremenost.
Uvijek sam zavidjela pjesnicima
na toj slici svježine što se sprema da se otisne.
O, kako sam im zavidjela na tom motivu.
Pa ako se, uz to, doda crveni kafanski sto i
bijeli šešir
u sjeni.
I usporeni falš napjeva rezolucije pjesničke kamere.
Mislila sam da na pisanje imaju pravo
jedino poete u lukama Portugala
ili Aleksandriji.
Trenutak nabiranja jedara.
Nedešavanje u čistoj potenciji, potpuno postojanje.
Brodovlje.
Arheolozi tvrde da se na stijenama iznad doline u koj sam rođena nalaze mermerni stubovi za koje su
nekada, mnogo davno, vezivali lađe.
Slika brodovlja.
Iz donjeg rakursa, doduše.
Nikad neću pripadati tom sinestetičkom akvarelu.
Bilo bi iznuđeno.
Kao i sve narkotičke vizije izazvane vremenom.
.
.
Tema
.
„Opet pišete ?
Sinopsis dramice ?
O čemu ?
Opet o logici
u kojoj se ne ide dalje od hipoteze ?
Opet o Prokurstovim sabirnim centrima ?
Opet o dijalogu koji je samo sukcesija pitanja bez odgovora?
Opet o omrazi koja zubima se otkida od vazduha ?
Na kom jeziku?“
.
.
Pričaj mi
.
Lezi pokraj mene!
Kao nekad.
Dođi!
Pričaj mi!
Pričaj mi samo!
O Njemu, onom Drugom, koji Te čeka,
pod trijemom negdje, cupkajući s noge na nogu,
iako nije hladno.
Sa katalogom bjelina i zajedničkih bivših života
pod pazuhom.
Pričaj mi!
Pričaj mi samo!
O Njemu, Pouzdanom,
čija Te mudrost učinila buntovnom i britkom.
O Njemu, Predanom,
čija Te brižnost učinila podanikom i čuvarem.
O Njemu, Lakom,
čija Te strast učinila krotkom do bludnosti.
Umoran sam.
Pričaj mi!
Umoran sam od bliskosti, povjerenja i strepnji.
Možda.
Umoran sam.
Lezi pokraj mene!
Kao nekad.
Umoran sam.
Ja, Tvoj Jezik.
.
.
Selim se od stana do stana
.
Selim se od stana do stana.
S grozdom limenih zvončića u ruci.
Nepovjerljivi stanodavci čude se broju knjiga
s kojim i pristižem, i mašini za pranje suđa.
Strankinja bez muža, s djecom.
I niko joj ne dolazi u posjetu.
U iznajmljenim domovoima bojim uglove zidova u boju kajsije i redam po podu ćupove i lišće. Danju.
A noću sanjam tuđe snove.
Bivših stanara.
Nečiju jezu, sram, strahove i nemoć.
Poslije beskrajnog niza seoba i moje kćerke
postaju sve više jurodive.
Na jedan sramežljiv način,
kako to dolikuje
dobro vaspitanim djevojčicama.
.
.
Moja vedrina je moja ambiciozna majka
.
Moja vedrina je moja ambiciozna majka.
Nijema je.
Ne mogu je optužiti
da me njen glas iritirao kod buđenja,
ili da je tokom ovih godina
bila predvidiva intonacija njenih pridika.
Ipak se ne plaši od mene
onako kako se majke, sve više, s vremenom,
plaše svoje djece.
Ja sam rodila svoju majku.
I ona je izbrala da bude moje dijete
i majka i dobra vila pored uzglavlja.
Moja vedrina- dar i kazna.
Nikako da se umori od mene, i ni od sebe same.
Moja vedrina, moja ambiciozna majka.
.
.
Loš dan, kiša
.
Loš dan. Kiša.
Loši dani su stvoreni za donošenje odluka.
– Od predatora iz mora
čovjek neka ne pokušava da se brani.
Treba da bude miran i nepomičan –
govorio je moj otac.
Bio je mornar tri godine.
Putovao je svijetom.
Od Istre do francuske luke Tulon,
niz Sredozemlje,
duž afričke obale,
kroz Suez, u Indiju, Kalkutu,
i nazad u Jadran.
– S predatorima s kopna čovjek ima šanse –
ponavljao je.
Djeda je bio lovac.
I jahač, imao je lipicanere.
I on je putovao svijetom. I bio mudar.
Ja, kćerka i unuka, nemam vozačku licencu.
Ni za more ni za kopno.
Imam njihovu krv.
A ne znam da se orijentiram.
Ako ne pada kiša.
Na kiši sjedim nepomična i mirna.
Nije dobro.
Beskorisna mudrost
I loši dani.
Dobre sam potrošila.
I nije važno ako sam plijen.
Loši dani su dobri.
I kiša. I odluke.
.
Zima
.
Kad vuk izgubi ženku osami se
i četrdeset dana tuguje. Zavija.
Sjećanja imaju protokol.
I hijerhiju.
Ona najbolnija na kraju dolaze.
I zimi. Zbog toga je i bjelina.
O, bjelino!
Sjećanja mi nadolaze u parovima.
Ipak zavijam.
.
.
.
.
.
.
