.
(Mahmud Derviš, Ostatak života, izabrane pesme, Edicija Anagram – prevedena poezija, Kulturni centar Novog Sada, Novi Sad 2015)
.
…..Kada čovjek izgubi snagu i moć da rukom ukloni ili spriječi djela koja mu ugrožavaju život i najelmentarnije životne potrebe, onda on vrlo često posegne za perom i papirom videći u tome svojevrsno rešenje i spas. A tek tada počinju istinski okršaji, borba bez kraja i konca. Borba na više frontova istovremeno. Borba sa sobom ili protiv sebe. Borba sa drugima, za druge, ili protiv drugih. Riječ nam postaje i prijatelj i neprijatelj. Njome branimo i napadamo. Liječimo i ranjavamo. Pamtimo i zaboravljamo, ma koliko to paradoksalno zvučalo.
…..Prevođenjem određenog dijela stvaralaštva Mahmuda Derviša, i uvrštavajući pjesme iz nekoliko njegovih zbirki, Tatjana Botić nam približava još jednog književnika, po usudu i istočnjačkog i zapadnjačkog izraza. Iako je prijevodom njegov pjesnički izraz dosta izgubio, što je uglavnom neminovnost kada su prijevodi u pitanju, emocija i misao preneseni su vjerno. Kroz dati izbor pjesama iz zbirke Lišće masline (1964), preko trinaest ostalih u međuvremenu objavljenih pjesničkih zbirki, do posljednje uvrštene u ovaj izbor, a objavljenje 2008. godine, koja nosi naslov Ne želim da se ova pesma završi, susrećemo se sa jednim sasvim posebnim poetskim svijetom, ispunjenim upečtaljivim slikama iskazanim bogatim i zvučnim jezičkim izrazom.
…..Kažu da smo od zemlje u kojoj smo rođeni, odlazak, napuštanje iste, bilo svojevoljno ili ne, uglavnom se doživljava kao čupanje nekog dijela tijela čija rana ne prestaje da krvari a bol ne jenjava, čija praznina konstantno boli i zjapi, otvorena i nezaštićena. Njegovo pjesništvo prije svega možemo posmatrati kao neku vrstu autopoetskog iskaza i to iz više razloga.
…..Čitajući pjesme uvršetene u izbor Ostatak života stičemo utisak da je svaki Dervišov stih jedna otvorena rana, svaka riječ krvari i cvili zbog prekinutog djetinjstva, otete zemlje, otrgnute porodice, prijatelja, mladosti, života. Glasoviti, naredbodavački, bijesom i uzavrelošću ispunjeni stihovi, istorijskom potkom prožeti svjedoče o torturi i prognanstvu Palestinaca, o neposlatim pismima, neizrečenim riječima, neodsanjanim i neostvarenim snovima, razrušenim domovima…
…..Pjesmom Lična karta (Derviš 2015: 13) Derviš posebno skreće pažnju na sebe, i iako je imao ranije objavljenih ovo je pjesma sa kojom glasovito stupa na pjesničku arapsku scenu. Ona ga čini omiljenim na duge staze u širim i užim krugovima poetskog ali i običnog svijeta. Bijes i stanje mnogih iskazani su stihovima ove pjesme. Ličnom kartom Derviš nastoji potvrditi uveliko osporavani identitet. Izrevoltiran ophođenjem i marginalizovanjem, opovrgavanjem i eliminsanjem spjevao je pjesmu kojom ostavlja lični pečat u poetskom stvaralaštvu Istoka i Zapada:
…
Ja ne mrzim ljude
I nikoga ne napadam
Ali budem li gladan
Jedem meso uzurpatora
Pazi…pazi se… moje gladi
I da se JA ne naljutim!!! (Derviš 2016: 13)
.
…..Ostatakom života predočavaju nam se životni ostaci prognanih, protjeranih, ili u ćošak svog doma satjeranih. Stihovi sabrani u ovom pjesničkom izboru svjedoče i potvrđuju Dervišovu pripadnost „krugu pjesnika otpora“, nemoćnicima pred oružjem koji nastoje razoružati zlo riječima. Njegova poezija duboko je prožeta istorijskim činjenicama, ličnom i kolektivnom tragedijom, univerzalnim poimanjem života i smrti; izrečena jezikom i stilom bliskim gotovo svakome, ali opet konstruisana tako da se prilikom svakog čitanja može poimati i razumjeti na osoban način.
…..U određenim pjesmama i periodu stvarlaštva primjetna je komunikacija Dervišovih stihova sa određenim kur’anskim ili biblijskim ličnostima. To se može posmatrati ili kao poistovjećivanje sa njihovom sudbinom, ili kao prenošenje i predočavanje tragedije koja ih je zadesila, čime ličnom i kolektivnom stradanju daje dimenziju uzvišenosti. Naime, u jednoj od pjesama (Ja sam Josif, oče, Derviš 2015: 47) Mahmud se poistovjećuje sa Josifom (Jusufom, a.s.), preispituje se razgovarajući sa Jakovom, ocem. Očigledan je osjećaj krivice u njemu jer ispašta zbog mržnje svoje braće koji je netermice ispoljavaju i demonstriraju bukvalno i surovo, razlog i uzrok svemu tome ostaje nejasan. Na postavljena pitanja ostaje bez odgovora i u ovom slučaju. Kada je u pitanju ova pjesma, što je uostalom i slučaj sa mnogim drugim, pjesničku sliku sa individualnog možemo prenijeti i na kolektvino – stradanje njegovih sunarodnika i njegove zemlje.
…..Osećaj nepripadanja, nepronalaženja, neznanja ko je i šta, osećaj je koji proganja ovog pjesnika. Derviš istovremeno postavlja i poništava granice, biva centar i margina:
Ovde margina prednjači. Ili centar
Uzmiče. Ni istok nije baš istok
Ni zapad nije baš zapad
Nego je identitet otovren za raznovrsnost
Nema tvrđave ili rovova. (Derviš 2016: 112)
.
biva neko svjestan svog imena i porijekla, i neko ko svo to potiskuje u stranu i zaboravlja:
A nisam ni tamo ni ovde.
Imam dva imena koja se sastaju i razilaze…
Imam dva jezika al’sam zaboravio
Na kom sam jeziku sanjao,
Imam engleski jezik za pisanje
Pokornih reči
I imam jezik na kom nebo
S Jerusalimom razgovara, srebrnog zvuka
Al’mojoj mašti nepokoran. (Derviš 2015: 111-112).
.
Našavši se po ko zna koji put na raskršću Derviš postavlja pitanje:
Odakle da počnem?…gde da završim?
Dok vreme beskrajno otiče
I sve ovo u mojoj tuđini
Prtljag suvog hleba i osećanja
I sveska koja nosi deo mog tereta
I na čijim sam stranicama
Pljunuo na mržnju od koje klonem
Odakle da počnem?“ (Derviš 2016: 7)
.
…..Podnošenje silnog tereta koji dijeli sa tuđinom koju ipak prisvaja (mojoj tuđini) navodi ga na preispitivanja koja priliče nekome ko je na početku svoje životne potrage, smisla, razloga za životom. Navedeni stihovi su iz zbirke Lišće masline objavljene 1964. godine, jedne od njegovih prvih objavljenih zbirki. Trenutno stanje je teško, a bezizlaznost i nepostojanje izgleda da će se to stanje okončati ili promijeniti, budi osjećaj potpune poraženosti jer: odakle početi kad se čovjeku na svakom koraku kraj predočava? kad ni za kakav novi, drugačiji početak nema izgleda? kada za sve što je rečeno i što će se od sutra reći/Neće se svršiti zagrljajem… ili dodirom ruke/Neće vratiti stranca kući…(Derviš 2015: 7)
…..Pitanje egzistencije, osjećaja drugosti, nepovoljnog statusa i položaja izgnanika pod jednim, istim nebeskim tamnim plaštom – pitanje je koje proganja Derviša. Strah, strepnja od toga da niko ne mari za utapanje još jedne duše, još jednog svijeta u svijet umrlih čini da se spjevane riječi prolamaju poput grmljavine. Te riječi razbijaju muk koji noćima vlada, od nje se strepi jer će pokriti još jedno stradanje čovjeka koji pita:
Šta vredi čovek
Bez zemlje
Bez zastave
Bez adrese
Šta vredi čovek? (Derviš 2016: 11)
.
…..Borba i potreba za kolektivnim utapanjem javlja se kao vid spasenja, međutim, nemogućnost ostvarivanja istog dovodi do trenutaka obesmišljavanja svega postojećeg. Riječima pribjegava u nekim od najtežih životnih trenutaka, iako ih posmatra na sljedeći način:
Reči nisu ni izgnanstvo ni otadžbina (…) (Derviš 2015: 93)
.
….. Odnos Mahmuda Derviša prema riječima možda i najbolje oslikava njegovo stanje, njegov osjećaj i poimanje položaja u svijetu. Ta vrsta osjećaja se očigledno prožima kroz njegovu cjelokupnu poetiku čvrsto je uvezujući.
…..Lična tragedija – progonstvo iz zemlje i otimanje doma, ali i kolektivno stradanje, ostavilo je očiglednog traga na stvaralaštvo Mahmuda Derviša. Gotovo svaki njegov stih odjekuje bolom za izgubljenim, otetim i napuštenim. Teme proistekle iz takvog stanja očigledno ga prate tokom cijelog njegovog poetskog stvaranja.
.
.
.
.
