.
.
……Svi su bili tu kad je izdahnula. Djeca i unučad. Ulazili sujedno pojedno u sobu, ljubili joj obraz ili ruku i opraštali se s njom, svako na sebi svojstven način. Neko je plakao, neko je samo šutio i gledao je, a neko je nije mogao ni pogledati tako mrtvu, nego je gledao nešto pored nje. Zid, nogu od kreveta ili lampu. A ona je ležala u svom krevetu, istom onom u kojem je spavala zadnjih pedeset godina, lijepa i dostojanstvena. Samoj sebi se učinila kao uspavana kraljica iz neke bajke dok je ležala tako, kože bijele poput posteljine i iste takve kose rasute po jastuku dok joj je uokvirivala glavu poput krune. Ruke su joj bile spuštene i položene niz tijelo, prsti dugi, bijeli i tanki, nokti skoro nevidljivi. Krevet je bio od onih starinskih, kakvi se više ne prave, od hrastova drveta, s ukrašenim uzglavljem. Posmatrajući tako sa strane, cijeli je prizor djelovao kao jedan sa onih dagerotipija koje su bile popularne početkom prošlog vijeka i koje su sa slikom pokojnika čuvale zadnju uspomenu na njega. Zlatka je jednom gledala emisiju o tome. U podnožju kreveta nalazila se tamnozelena sehara, iscrtanarombovima u različitim bojama, koju je naslijedila od majke.
……Mogla je biti zadovoljna smrću i svime što se odvijalo povodom i nakon nje. Bolest nije dugo trajala i nije prošlo ni mjesec dana od momenta u kojem je pala na postelju dok nije izdahnula. Sve to vrijeme je kod nje bio neko od djece, a i medicinska sestra je dolazila ujutro i navečer. Ona joj se dopala, bila je fina i namještala je jastuk i onda kad niko nije gledao… A mogla je biti zadovoljna i životom, ako ćemo već i o njemu, i svašta je stalo u tih osamdeset godina. I lijepog i ružnog. A na kraju se nekako i jedno i drugo izjednačilo i prestalo međusobno dijeliti. Kao da su događaji izgubili svoj emotivni predznak i ostali važiti samo kao događaji u ukupnosti doživljenog.
……Moglo se reći daje na kraju odgojila dobre ljude, iako nikad nije idealizirala svoju djecu i bila je svjesna njihovih nedostataka. Njen najstariji Mehmed je oduvijek životu pristupao krajnje ozbiljno i ne sjeća se ni da se kao dijete ikad smijao. Šutljiv i povučen, nikad ni njoj ni drugima nije stvarao nikakve probleme, ali se nije ničim ni isticao. Sve je kod njega išlo bez pompe i galame i u tišini je i školu završio, vojsku odslužio, upisao i završio fakultet. U tišini se i oženio istom tako tihom i povučenom ženom, Svjetlanom. Zlatka je znala da se na njih dvoje uvijek može osloniti. Posjećivali su je svake nedjelje i ne sjeća se da su preskočili ijednu zadnjih dvadesetak godina, osim kad je bio rat ili se desilo nešto slične važnosti i spriječilo ih u tome. Prvo oni sa djecom, a onda i njihova djeca sa svojom djecom. Adnan i Nina, oboje zreli, odgovorni i tihi kao i njihovi roditelji, išli su sigurnim i utabanim putem od rođenja i nijedno od njih nije nikada nikome napravilo problem. Ali se isto tako od njih nije moglo nadati nečemu novom i drugačijem.
……Stajali su njih četvero taj dan nad njenim krevetom i djelovali iskreno tužno. Ali niko od njih nije izgubio kontrolu, nikome nisu potekle suze i niko nije zajecao. Jedino su se Svjetlani u jednom trenutku ovlažile oči, jedva primjetno, ali nju nije mogla zavarati, no brzo ih je obrisala, izašavši iz sobe da niko ne primijeti. Njih troje su još malo postajali, a onda su je jedno po jedno poljubili u čelo i izašli. Nije bilo vremena za gubljenje, morala se organizovati sahrana i pobrinuti za sve detalje. Mehmedu je ostavila stan, pod uslovom da preostaloj djeci otplati dio koji ih sljeduje, jer se jedino na njega u vezi toga mogla pouzdati. On će stan najvjerovatnije ostaviti Adnanu ili Nini. Prije Adnanu, Nina ga je već imala, dok je Adnan živio kao podstanar sa ženom i tek rođenim sinom. I neka će ga baš on naslijediti, bilo joj je drago.
……I blizanci su ispali bolji nego što se nadala. Na početku je mislila da će uspjeti ako ih nagovori da završe bilo kakav zanat. Stalno su bježali sa časova i pravili probleme, dobijali ukore i izlazili pred disciplinske komisije. Čak je i milicija saznala za njih prije nego što su proslavili dvanaesti rođendan. Provela je zbog njih mnoge besane noći i popila mnoge apaurine. A onda je Osman poginuo i sve se promijenilo. Kao da je neko uzeo starog Harisa i Tarika i zamijenio ih novima koji su bili fizički identični, ali psihički potpuno drugačiji. Postali su skoro pa uzorna djeca, vladanje se popravilo, a ocjene su postajale sve bolje. Čak su počeli pomagati i u kući. Na kraju je Haris završio historiju i zaposlio se u srednjoj školi, a Tarik medicinu i nakon rata, koji je cijeli proveo radeći u ratnoj bolnici, otišao je u Kanadu i tamo se zaposlio kao ljekar. Haris je imao jedno dijete i dva propala braka i u zadnje vrijeme sve je više pio. Tarik je sa ženom Kanađankom imao kćerku koju je Zlatka vidjela svega nekoliko puta u životu i koju nije skoro uopće poznavala. Alije djevojka bila preslikana Selma i Zlatki bi se duša ozarila samo kad bije vidjela na slici ili ekranu. Nje tada nije bilo, ali je Tarik doletio brzo nakon što su mu javili da je bolesna.
……Stajao je taj dan iznad njenog kreveta dok su mu se suze slijevale niz lice, ali nije ispuštao nikakav zvuk. S godinama je postajao sve sličniji Osmanu i Zlatka je požalila što se nije makar nakratko osvijestila dok je još bila živa i poljubila ga i zagrlila. Nakon što je i on konačno izašao,ušao je Haris, sjeo na njen krevet i glasno zaridao. Zahvaljujući utjecaju alkohola, bilo muje lakše da ispolji emocije i često je pretjerivao u tome. Zlatka je zapazila kako mu je i taj dan lice crveno, kosa prljava, odjeća zapuštena, a sigurno mu je i dah bazdio pa mu je oduzela nekoliko decibela od plača. Nije imao ženu da se brine o njemu, a koja bi ga i htjela takvog. Svako maloje brisao nosjednim rukavom, bilojoj gaje žao. Konačno je ušao njegov sin, obuhvatio ga za ramena i izveo iz sobe, dok je ovaj i dalje plakao. Taj Harisov sin, Dino, bio je Zlatkin najdraži unuk. Studirao je već desetak godina, nikad nije imao stalni posao i živio je od danas do sutra, ali je imao nešto što niko od njih nije imao… Imao je onu iskru u očima i karizmu koja se ne može naučiti, nego se s njom može samo roditi i mogao je da je iskoristi za bilo šta u životu, a on nije odabrao ništa od toga. Na šarmantan je način uspijevao da obesmisli svaki životni plan i koliko se god čovjek ljutio na njega, istovremeno ga je obožavao i osjećao se bespomoćno. S njim se jedino moglo odustati i prihvatiti ga takvog kakav je bio.
……I na kraju Zumra, njena duša i tijelo. Dijete koje je izgubilo oca kad je krenulo u prvi razred i koje je Zlatka odgojila tako što mu se posvetila cijelim svojim bićem. Kao da je htjela da na njoj nadoknadi sve ono što nije dala drugoj djed. Naročito svojoj dragoj Selmi. Tako je Zumri popuštala i gdje je trebala i gdje nije, udovoljavajući svim njenim željama, nedopustivo je razmazivši. Bila je uvijek svjesna toga, ali zbog osjećaja krivice nije mogla drugačije. Tako je Zumra odrasla u ženu koja je morala da dobije sve što je željela, a ukoliko joj to nije uspijevalo, pravila je ispade i melodramatične scene. Odabrala je i zanimanje koje je išlo na ruku takvom temperamentu i postala glumica, nastavivši da glumi i na sceni i izvan nje. Ali nikad nije postala onako dobra kao što je željela i Zlatka je morala priznati, koliko god joj je to teško bilo, da njena Zumra nije ništa više od prosječne glumice. Jedna od mnogih koje su imale naučene vještine, ali nisu imale ono nešto unutrašnje čime bi se istaknule i dotakle ljude. Ono nešto sa čime je Selma bila rođena… Nedostatak talenta i karizme nadoknađivala je viškom ekscentričnosti. Na kraju je bila nesretna i u životu i u ljubavi i nakon niza neuspješnih, ali uvijek burnih i strastvenih veza od kojih je svaku predstavljala kao neponovljivu ljubav, ostala je sama. Zlatka ju je žalila, ali je znala da samoća nije najgore što se nekome može desiti. Gore su bile duševna praznina i labilnost karaktera. A Zumraje imala oboje i za nju se Zlatka najviše bojala i u životu i nakon smrti. Velikim dijelom je sebe okrivljavala za to što je Zumra postala, ali je znala daje to moralo biti i sastavni dio njene ličnosti. Gledala je taj dan kako pravi scenu i baca se na njen krevet, čupa kosu i teatralno se valja po podu. Naricala je kao da je kolju ili kao da nastupa u ulozi svog života na najpoznatijoj svjetskoj pozornici, i nije mogla da ne osjeti sažaljenje prema njoj.
……Kada su je konačno Dino i Adnan odnijeli van, a Zlatka ostala u tišini, odahnula je od olakšanja, iako je to možda neprimjeren izraz jer je već bila izdahnula. Godilo joj je da još tako malo leži u miru svoje sobe. Kroz vrata je dopirao utišan žamor. Sigurno su se prisjećali zadnjih dana s njom ili nekih zajedničkih doživljaja iz prošlosti. Možda su listali i porodične albume i spominjali koje su njene kolače najviše voljeli jesti. Sve se činilo tako predvidivo i uobičajeno, isto u smrti kao i u životu.
……Nisu morali da se bave detaljima sahrane, Zlatka se za sve pobrinula i ostavila im je opširno uputstvo na radnom stolu. Mehmed ga je pronašao, ali to je i očekivala. Još je davno sebi kupila grobno mjesto i spomenik, a podmirila je i sve troškove u pogrebnom društvu. Na papiru je pisalo da bi na osmrtnici pod ožalošćeni trebala stajati imena sve djece uz dodatak ‘i unučad’. Nije potrebno da nabrajaju i njihova imena, to bi bilo stilski nezgrapno. Slika koju je izabrala bila je stara nekoliko godina, sa Adnanovog vjenčanja. Bila je u kostimu golubije sive boje koji se dobro slagao s njenom snježno bijelom kosom. Smijala se, a izraz lica joj je bio spokojan. Nije joj se sviđalo kada se na osmrtnicama stave slike izprošlosti koje nas predstavljaju mnogo mlađim nego što smo bili u trenutku smrti. To jedino ima smisla ako se stavi na osmrtnicu kojom se obilježava deset ili više godina od naše smrti, jer nakon toliko vremena postane svejedno kakvi smo bili kada smo umrli. Od odjeće je izabrala ljetnu haljinu boje trave zato što joj se lijepo slagala sa bjelinom u koju se sva bila pretvorila, a uz nju je odabrala smeđe sandale. Bolje bi joj se slagale jedne zlatne koje je imala, ali se sjetila da je jednom Zumra rekla da joj se sviđaju, a kako su nosile isti broj, pomislila je da bi ih možda željela imati pa ih je ostavila.
……Izdahnulaje tačno u pola pet prošle noći i trajalo je svega nekoliko sekundi nakon smrti. Ali valjda vrijeme tu ne protiče isto kao dok smo živi ili se radi o posve drugoj dimenziji koju nije mogla pojmiti. U tih nekoliko sekundi pred očima joj je prošao cijeli njen život, i ne samo njen, nego još nečiji, koji nije ili nisu bili njeni, ali ih je vidjela tako jasno kao da su se desili njoj. U slikama i fragmentima, baš kao što kažu da se desi i kao da gleda film. Ali nisu to bile samo slike, nego je svaka slika ponovo vratila emociju i ponovo je to preživjela, ali drugačije nego što je to bilo u trenutku u kojem joj se desilo. Događaj više nije bio iskrivljen ili zamagljen njenom predodžbom i emocijama, nego se više pokazao onakvim kakav je stvarno bio. Kao kad se stvari slože nakon nekog vremena ili ih vidimo kao što ih vidi neko drugi.
……Vidjela je paučinu iznad bolničkog kreveta, modru i nijemu glavu djeteta koje je rodila, a onda začula njegov prodoran plač, čula je lavež, psa i osjetila strah u stomaku, vidjela je iskru radosti u očima djeteta nakon što mu je dala poklon, čula je udarac granate i osjetila lupanje srca, osjetila tjeskobu i znoj neprospavane noći, vidjela dijete kako nestaje ispod šina voza, posmatrala sopstvenu krv kako curi niz slivnik lavaboa, vidjela makaze kojim je izrezala haljinu, nakrivljeni šešir na vješalici u hodniku koji je pripadao patuljku kojeg se plašila, vidjela je kamen dok joj pada na nogu i osjetila strahovitu bol, osjetila je kako se bori za dah u vodi, a onda u zatvorenom autu, a onda u kamionu, vidjela je sebe kao djevojčicu u ogledalu dok si vadi mliječni zub, osjetila je poljubac muškarca s crnom kosom i njegov jezik u svojim ustima, vidjela je mrtvaca s praznim očima pored svojih nogu u crvenim patikama, vidjela je sebe kako vodi malu sebe, a onda je osjetila hladno drvo šahovske figure u ruci, osjetila je kako joj se kreda runi pod rukom dok na tabli sriče francuske i latinske i njemačke riječi, a onda se okreće i vidi djecu, a onda se okreće i vidi odrasle ljude, a onda se okreće i vidi djecu, osjetila je okus nareska iz humanitarne pomoći, a onda se soba zatresla od rakije u glavi, vidjela se kako skače sa balkona na tlo i čula je kako joj puca lobanja, a onda je osjetila dječju ruku u svojoj i ljubav koja joj prožima tijelo, osjetila je ljutnju i zavist koje je žare u sredini tijela i ispunjavaju gorčinom, vidjela je vezene stolnjake kako se suše na vjetru, a onda je osjetila krzno crne mačke koja joj se migolji pod rukom, osjetila je kako joj se razdire utroba i kako joj puca tijelo, a mlaka tekućina curi iz nje, vidjela je svoje mrtvo dijete i začula životinjski krik u koji je stala sva bol, osjetila je so suza na jeziku i nečiju kosu pod rukom, vidjela je sebe u bijeloj haljini, lijepu i ironičnu s buketom ljiljana u ruci, osjetila je kako lebdi iznad zemlje na vrhuncu zaljubljenosti, čula je zvuk hiljada stakala kako pucaju u zraku, osjetila je kako joj se želudac penje u grlo dok je avion uzlijetao, vidjela stjuardesin jarko crveni karmin i cipele na petu, uhvatila je kako ribi pogled zgasne dok izdiše na travi, pomirisala bebinu kožu i čula spokojan zvuk disanja djeteta koje spava, prerezala sopstveno zapešće i posmatrala krv kako ističe iz vene, bacila komad zemlje u raku u koju su upravo spustili njenog muža, osjetila kako se nešto očešalo o njenu nogu u moru, potresla se zemlja i zatresle se sve čaše u vitrini, sva utonula u topli dodir pijeska na plaži, vidjela je mrtve oči svoga djeteta na zemlji, začula je urlik od kojeg se ledi krv u žilama, a onda je vidjela dječije nesigurno ispisano mama na papiru, osjetila je potapajuću tugu u kojoj sve nestaje, a onda je vidjela crvenu sjajnu matursku haljinu svoje kćeri, čula je francusku deklinaciju i osjetila kako na skijama kliže niz planinu dok joj snijeg blješti u oči, jelaje rižu s kriškom hljeba kroz koju se vidjelo, a onda je ispod prstiju osjetila rever sakoa koji je šila na mašini, vidjela je svoj dlan sa dvije linije života, a onda je neko na njemu nacrtao pentagram, osjetila je kako je gospođa koja je izašla iz kočije miluje po glavi, a onda je podigla glavu i vidjela njemački avion bombarder, ujela se za jezik i pojurila pred Crnim čovjekom kao strijela, a onda osjetila kako se guši od vrućine i vidjela svoje male ruke bebe kako mašu ispred očiju, zakašljala se, a onda je ispovraćala dušu iz sebe, dok je u sljedećem trenutku osjetila ogromnu sreću, iako je trajala samo tren, vidjela je mikser kako muti šlag, a onda kakao kako se topi u njemu i prelazi u blato i mulj koji joj lijepe noge za tlo…
.
.
………………………………………………………………………………………………………..Odlomak iz romana Linija života
.
.
.
.
.
