Bijahu to jednostavni dani. Živjelo se od soli i od snova. Kose se nisu češljale. Velike plave vedrine tkale su se i preplitale u danima raskošno bistrim, opranima kišom i osušenim sunčevim zrakama. Planirala se jedna zemlja, od sjevera do juga. Moje tijelo je ta zemlja od sjevera do juga u trenutcima kad prepusti se snu i obuzme ga nemogućnost planiranja, mislila je Angela. Toga ljeta skoro ili jedva je diplomirala pravo na maštu. More joj je na koži ostavljalo slane tragove koji su joj stvarali primisli da je slana toliko da od nje sad mogu napraviti juhu i da je konačno pronašla svrhu postojanja, ta mala Robinsonka u duši. Još dok su misli bile nezrele, a bugenvilija rascvjetana. Vjenčat će se u ljeto, maštala je, s ljetom, s vjenčićem u kosi. Bit će ljetna mladenka. Njezine boli upoznat će oni koji budu čitali roman Sušno doba Gabriele Babnik, do tada im preostaje samo raskošna vedrina površina obojanih živim bojama.
Pod istim podnebljem sokovi života bujali su u raznovrsnom bilje. Motar i cvjetovi kapara u različitim bojama, s dahom klonulosti i nagovještajem uvenulosti. Pupovi tih kapara stavljaju se u vodu s kiselinom i nakon nekog vremena jedu, a vrijeme ionako jede sve. Postoje i školjke, kamenčići i komadići pločica i stakla koji se prepoznaju kao gotovo istovjetni. Oni nisu samo komadići, nego u sebi nose komadiće pitanja – jesu li prepoznavanja smislena ili besmislena i slučajna.
U jednoj od, gore spomenutih, svježih vedrina jutra prevrtali su se po krevetu, smijući se kristalnim zvukovima. Potom, na plaži, jedno od njih tamnilo je kao crno vino, drugo kao vino rose, a treće kao tamno pivo. Ne nužno tim redom, prvo od njih, ono koje je poznavalo tajne morskih dubina zvalo se Angela. Rafael, drugo, prijateljevao je sa Suncem, a treće, Donatello, čitalo je djeci okupljenoj u ljetnom kinu poučne i zabavne informacije o veličini i osobinama Mjeseca. A Mjesec je znao biti tako okrugao, pjegav i pitom da bi im se u snatrenjima sasvim mogao pridružiti kao biće. Gdje je nestala ona njegova sposobnost trčanja za djecom u automobilima preskačući kao gumena loptica između stabala u šumama i grobljima? Možda se ta elastičnost izgubi tijekom odrastanja, ili skrije iza nekog stabla… A to su upravo oni trenutci kad bi se tom istom Mjesecu pružila mogućnost da se nađe na papirnim listovima nastalima od, na žalost, drva iz tih tih istih šuma po kojima bi skakutao za djecom. Našao bi se tako u raznim situacijama i mjestima, na nebu kao neka stara lopta koju je netko od djece šutnuo ili – u invalidskim kolicima, a to je onaj trenutak kad prestaje djetinjstvo, ili možda mladost ili mašta.
Preko plavih dana ljeta kao preko listova bilježnice s plavim crtama ova tri mlada bića rado su se opijala vrelinom sunca i hladila svježinom mora, što bi se s približavanjem večeri očitovalo kroz njihov preplanuli ten i sneno umorna lica. Redovito bi jedni drugima upućivali opaske komična karaktera. Primjerice, na pregrijanom parkingu, u još pregrijanijem automobilu: „Otvarajte, ako Boga znate.“ Donatello je Angelu zvao čudnim, arhaičnim nadimkom koji je zvučao nezgrapno i smiješno. Govorio je da svaki put kad je ushićena ode češljati kosu, i da joj za svaku situaciju potencijalnog ushićenja treba kupiti jedan češalj, na što su se svi u glas smijali. Rafael, najmlađi, dizao je svoja stopala u visinu glave i pio morske kapi s njih. Pitao je treba li izreći neku zakletvu kada se prestaje jesti životinje na ovome svijetu i postaje biljojed, na što je Angela odgovorila da mogu osmisliti neku vlastitu, šaljivu, na što bi se moglo zamoliti i ljubaznog čitatelja/ čitateljicu da se pridruži u osmišljavanju, barem misaono… Onako kako se zamoljavaju pošteni nalaznici da vrate izgubljenu stvar, kad već tijekom odrastanja nešto i gubimo, a gubimo uglavnom sposobnosti.
Donatello iz neobjašnjivih razloga nije volio oblike ljudskih stopala i zvuk jedenja jabuka, a nije mu bilo strano zaspati u kinu, tom tipičnom proizvodu ugodne strane konzumerizma. On kao, moguće, najskromniji od njih, zaspati je mogao na svim površinama ravne podloge. Često bi im kao ptićima pripremao obrokle stavljajući na malene komade kruha komadiće avokada i bademe dok ne bi, da se poslužimo njihovim rječnikom, otcvrkutali u novi dan. Donatello je Rafaela u dubokim i tamnim noćnim satima kad vrućina splasne učio pokretati automobil, no vrlo često bi se pokrenule samo suze u Rafaelovim očima. Nije volio da mu se smije veliki Mjesec, žut kao unutrašnjost dinje i ostali stanovnici neba. „Moja najveća želja, dobro ne baš najveća, ali velika je odvoziti čitavu zemlju (onu u obliku tijela raširenih ruku) svojim starim Golfom. Ako se pokvari, samo ga strovalim niz liticu, jednako kao što sam bicikl kojim sam prebiciklirao do Lisabona samo poklonio beskućniku“, rekao je Donatello.Tako su se i ova tri lika neidentificiranih godina vozila, kotrljala kroz noć… Kao što je se kotrljao mjesec, kao što su se kotrljali kotači automobila i ljetni vjenčići, uostalom, život sa svojim mudrostima i mudrolijama. Kornjače nemaju sposobnost kotrljanja. Kao što svi oni iz tijela drugačije isijavaju toplinu, tako nose i drugačije oklope i olupine onoga što ih pokreće i što ne ostavljaju za sobom na plaži punoj drugih.
Kad smo kod tame i crnila, na spomen serije Crno zrcalo Rafael bi ustuknuo zamolivši Angelu da mu ne spominje takva imena kojih se boji i kojima se dani boje u najtamnije noći. Ono što joj je na ekranima bilo Crno zrcalo, to joj je ispod površine mora bila morska trava. Iz dana u dan nosio je sa sobom neku knjigu o dječjim bolestima s germanskog govornog područjima. Tregeri majice koju je nosio tvorili su takav oblik da se činilo da na svojim leđima ima presliku nekog neidentificiranog kukca. Jedino kukci odrastanjem dobivaju sposobnost da budu leptiri. Vjerojatno zbog toga i žive samo jedan dan.
Jedno od njih bijaše kao leptir sa svojom nježnošću, drugo kao kornjača sa svojim oklopom kojim se brani od okrutnosti svijeta, a treće možda ne baš kornjača, nego školjka do koje je teško doprijeti. Zbog svega što nose na sebi i u sebi, ljeto je zbog njih ne samo godišnje doba. Ono kao školjku otvorenu na dlanu nudi cvjetove koje će posjetiti leptiri da bi se njima hranile kornjače.
