Ne o literaturi

…..Enver Kazaz rođen je u Kamenici. Završio je studij na Odsjeku za južnoslavenske književnosti Filozofskog fakulteta u Sarajevu 1985. Pohađao je postdiplomski studij na Filološkom fakultetu u Beogradu, gdje je odbranio magistarski rad pod nazivom: “Poezija Muse Ćazima Ćatića – književno naslijeđe i duh moderne” 1991. Doktorsku disertaciju pod nazivom: “Bošnjački roman XX vijeka” odbranio je na Filozofskom fakultetu u Sarajevu 2000. Radio je u Institutu za književnost u Sarajevu u periodu 1986‒1992. Na Odsjeku za književnosti naroda BiH Filozofskog fakulteta u Sarajevu radi od 1996. Profesor je za područja bosanskohercegovačke i hrvatske književnosti i komparativne južne slavistike. Tokom 2005. godine bio je gostujući profesor na Institutu za zapadnu i južnu slavistiku Univerziteta u Varšavi. Bavi se književnom historijom, književnom kritikom i političkom publicistikom. Bio je glavni urednik u izdavačkoj kući “Zoro”, te pokretač i glavni urednik časopisa “Lica”, kao i član redakcije časopisa “Književna revija” i časopisa “Sarajevske sveske”. Član je P.E.N. centra Bosne i Hercegovine. Učestvovao je na više međunarodnih naučnih skupova kao i u radu niza naučnih skupova organiziranih u BiH. Književnohistorijske studije i eseji prevedeni su mu na nekoliko jezika: engleski, njemački, poljski, mađarski i bugarski i uvršteni u više međunarodnih naučnih zbornika. Uvršten je u “Antologiju bošnjačkog eseja” koju je za izdavačku kuću “Alef” priredio Alija Isaković.

…..Prva riječ koji ste izgovorili?

…..Naravno da je ne znam, osim ako to nije kao i kod svih drugih – mama, koje je kod moje kćerke zvučalo nekako drugačije od druge djece. Bilo je to nešto između tata i mama, ne zato što sam ja neki poseban otac, već je ona posebna kćerka.

…..Vaše prve igračke?

…..Eno ih na ahiretu igračaka, traže neke druge dječije ruke. Danas se takvim igračkama niko ne igra. Bile su od drveta, ručno rađene, naslijeđene od najstarijeg brata. Neke sam pravio i sam od kratona. Svega je tu bilo, kućica, goveda, livada, konjića… I sve od drveta i kratona. Stvarale su svijet koji mi i danas lebdi pred očima.

…..Vaše igre?

…..Niko se danas ne igra tih igara: šigeta, klisa, trule kobile, partizana i Nijemaca. Svijet se iščašio iz središta i preseilo na kompjuterski ekran. Ne bih o igrama, neka ostanu tamo u miru davne mašte, tamo gdje poezija polaže svoja jajašca iz kojih niču svilene bube jezika.

…..Kao dijete želeli ste da postanete?

…..Svašta, ali ne kao ono lekar, pekar, apotekar, već baš svašta. Npr. želio sam biti uzgajivač konja i jahač na trkama, jer sam imao moje ždrijebe kojemu sam dao ime Buruška kosmatuška, po ždrebetu iz jedne divne knjige. S njom sam bio najbrži jahač u kosmosu. Želio sam biti toreador, zbog jednog volića u očevom krdu stoke. I Euzebio, jer sam, kako se kaže, jeo loptu. I Sava Kovačević, da budem partizan, kao neki moji bližnji. O njima sam samo slušao priče, jer su poginuli u ratu, naravno, na pravoj strani, partizanskoj, koji današnje oficijelne vlasti u zemlji u kojoj živim počesto proglašavaju zločinačkom, a ulice i škole imenuju po fašistima. I još svašta, ali nikad vozač, nikad ljekar, nikad za nikad hodža, koji je dolazio u kuću i divanio o nekim zelenim ljudima što sve znaju i niko im ništa ne može. A u djetinjstvu htio sam postati i moj najstariji brat, jer je za moje pojmove bio nezamislivo snažan i pomagao ocu u teškim poslovima. Da, moj najstariji brat. Ne bi bilo loše i da danas postanem on.

…..Prvo slovo koje ste naučili?

…..Ne, zaista se ne sjećam. Ali bih volio das sam naučio prvo napisati broj 17, jer ga je nosio jedan čehoslovački fudbaler sredine terena. One Čehoslovačke koja je bila prvak Evrope. Moraju se stariji sjećati kakav je penal izveo Panjenka. Dok sam ganjao ametrski fudbal, tražio sam da mi na dresu bude taj broj.

…..Šta Vas je rastuživalo?

Majčin umor. Puno je radila na seoskom imanju. Njen umor me je bolio. Bukvalno.

…..Društvo u najranijem djetinjstvu?

…..Bolna priča. Svo moje društvo iz djetinjstva je poginulo ratu. Ono najbliže društvo iz djetinjstva. Iz rodnog sela. To je selo spaljeno 1993. Ne bih o tome, pretužna priča.

…..Prvi bicikl?

…..Nisam ga imao, ali sam sa mojim drugom improvizirao prvi motocikl, od starog, kojeg je njegov otac htio baciti na smetljište. Čuda smo radili na tom motociklu za koji najčešće nismo imali gorivo, pa smo morali moliti komšiju da nam posudi iz svog auta. I jeste, izvlačili smo ga šlaufom iz rezervora njegove lade.

…..Prva lopta?

…..Probušena u trnju. Obična plastična, plava. I plač zbog toga. Ali, prvi fudbal, kožni, onaj smeđe boje, neću zaboraviti. Otac ga je pokušao isjeći sjekirom i tad se povrijedio. Isjeći, jer smo ga ganjali do iznemoglosti, a poslovi na imanju su ostajali neurađeni.

…..Šta Vam beše najteže u školi?

…..Nikad ništa. Sve je bilo prozračno lako, kao kad po tijelu prika planinski lahor za ljetnjih žega.

…..Učiteljica?

…..Moja učiteljica Džemila, zbog koje sam danas ovakav kakav jesam. Otkrila mi je draž čitanja. Milo me gledala, kao das sam njen sin. Poslije, dugo poslije, bili smo ponosni jedno na drugo. Jednom me je i kaznila, jer sam htijući da dokažem kako sam dobro razumio pauze u čitanju iza tačaka bio toliko spor da je pomislila kako nisma naučio čitati. Kad mi je pokazala globus u učionici pomislio sam kako je to laž. Ne može sve oko mene biti tako okruglo, tako loptasto. Ni danas nisam siguran da jest, kad se toga sjetim, da je Zemlja baš tako loptasta.

…..Predeli Vašeg djetinjstva?

…..O, livade, livade, brežuljici. Rođen sam na Nišićkoj visoravni. Ona blješti u suncu, sija pod snijegom, miriše u proljeće. Tamo je sve tako kao da je, kad je stvarano, bilo toliko dobrote da se naprosto prosula u svaki detalj. Zbog te ljepote pomišljao sam da sav horizont, svi ti brežuljci, sve livade nalaze u stomaku nekog dobrog stvora, a sve to isto u mom stomaku, samo umanjeno, malecno, kao moj stomak, I tako unedogled. Moja djetinja kosmogonija po sistemu ruskih babuški, zbog te ljepote predjela.

…..Da li ste pisali ljubavna pisma?

…..Ne pisma, poruke u kori drveta. Poruke na paprinom avionu u razredu. Više čupkanje za kosu, nego pisanje pisama, biješe naše dječije udvaranje.

…..Srećete li danas Vaše prve ljubavi? Gde su, šta rade?

…..Ko se toga ne sjeća, bolje mu je da se odrekne sebe. Znam sve o njoj, samo neću da dijelim s javnošću. Čuvam tu tajnu.

…..Vaš nadimak iz škole?

…..Bilo ih je mnogo: Žuti, zbog kose, Brzi, zbog fudbala, Gazap, jer samo volio jesti. Ali, u mom selu svi su imali nadimke, to je takav običaj. Najgore, uvredljive, davao je moj srednji brat. A on je posebna priča, poseban po svemu, čak i po davanju nadimaka. Svaki njegov nadimak imao je iza sebe priču. Najčešće vrlo smiješnu, nerijetko uvredljivu. Na osnovu toga sklopio sam niz priča o mom selu, onih humornih, ironičnih, naročito autoironičnih. Takve zezancije su čisti odušak, jer kroz njih duša dobije krila i pod oblake odmašta.

…..Da li ste se tukli?

…..A ko se nije tukao u djetinjstvu. Zbog jedne tuče moj me najdraži nastavnik tako išamarao da i danas pamtim. Mnogo kasnije, na jednom takmičenju iz istorije, neću da kažem koje sam mjesto osvojo na onom čuvenom takmičenju Titovim stazama revolucije usred Beograda, bilo mu je krivo što me išamaoro, pa sam se na njegov račun najeo kolača, a bogme i napio kola.

…..Šta ste čuli o Vašim precima?

…..Recimo, to da je moj dedo imao više supruga i najbolje konje na cijelom dunjaluku, a njegove su pčele bile tako pametne da se nikad nisu orojile, tj. da ih matica nije odvela u šumu. O porijeklu Kazaz svašta se pričalo, da su došli iz Turske, Albanije itd. Smiješne priče u nepismenom kraju. Sve se kasnije, osim tog o Dedi Ahmedu pokazalo kao glupa laž. Lik je bio taj Dedo Ahmed. Majka nije pričala o svojim, jer su pobijeni u pokolju na Drini 1942/43.

…..Preci koje ste sreli?

…..O, svi u ili umrli prije mog rođenja, ili ubijeni u ratnom pogromu. Morao sam sve rekonstruirati u mašti.

…..Slika oca?

…..Eno je u uglu sobe, gleda me upravo, šarmer. A mom sjećanju je raskoračen na livadi s kosom u rukama, pokazuje mi taj prastari majstorluk, to viteštvo koje je nestalo s mašinama.

…..Šta bi danas poželjela Vaša majka?

…..Umrla je 1993. Volio bih da poželi da nas dvoje dovršavamo stog sijena na jednoj našoj njivi i da poslije toga zapalimo cigaretu, nasitimo se jedno drugog pričom.

…..Fudbal ili košarka?

…..Igrao oboje. Oni koji znaju šta to znači, mogu nešto naslutiti o talentu. Oni koji su gledali, znaju kako to radim. I danas igram, u pedest i šestoj. Ali, samo košarku, jer je desno koljeno na fudbalo puklo (ligament). I pobjeđujem, tricama, ulazima. Inače, raja s kojom sma igrao zvala me zbog šuta u košarci – Kićo, po Draganu Kićanoviću, a u fudbalu – jeo sam loptu. To znanje mi niko ne treba potvrđivati. Volio bih makar još jednom osjetiti onu lakoću tijela na fudbalskom terenu i loptu s očima, kako se to kaže, kada je provučem kroz protivničku odbranu.

…..Gdje ste obukli uniformu?

…..Uniformu sam, nažalost, obukao u ratu. Vojsku, tj. služenje JNA sam majstorski isfolirao. Ko će gubiti godinu dana života na gluposti. Tako sam mislio kao mladi antimilitarist. Baš kao i danas.

…..Ko Vam je došao na zakletvu?

…..Zakletva u ratu je odvratna, zbog onog: i dati život.

…..Gdje je otišla Vaša prva plata?

…..Tamo gdje treba – u kafanu, na dobru raju.

…..Gdje Vam beše ljepše, u danima ili u noćima?

…..Najljepše dane živim sad. Nikakvo foliranje to nije, ali baš sad. Oni koji me poznaju, znat će zbog koga i zbog čega.

…..Da li ste ikada poželjeli da budete glumac?

…..Bio u djetinjstvu, kada je trebalo, u literarnoj sekciji Osnovne škole Evgenije Spahić Željko. Pratizanu u čijem rađanju su se stopili jedna Ruskinja i jedan Bošnjak, a uživotu ilegalni komunizam i partizanski antifašizam. Poginuo je boreći se na onoj strani koja je oblikovala antifašističku civilizaciju poslije Drugog svjetskog rata. Današnje vlasti su to ime zabranile. Nije im po hodžinskom svjetonazoru. U kraju gdje sam rođen, biti u Željkovo doba komunist značilo je biti u skladu s onim najboljim u svijetu. Ukinuti njegovo ime na školi, znači poništiti u vlastititom kolektivnom identitetu to najbolje i najplementije.

…..Da li ste poželjeli da odete?

…..Da, million puta i milion puta ostao, griješeći svaki put. Danas sam odveć star i ukorijenjen da bi odlazak bio moguć. Otišao bih odvade, jer mi se gadi parolaški patriotizam hulja na vlasti.

…..Odmor?

…..U mladosti, nikad jedno mjesto za ljetovanje, nego više njih. Stalno kretanje je bilo ljetovanje. Danas, planina, planina, planina.

…..Grad?

…..O, Krakov je grad u kojem se ljepota prosula u svaki kutak, a u Parizu svaka ulica je tako civilizacijski duboka da ti se čini kako neprestno po različitim vremenima hodaš. Ta dava grada nosim u očima.

…..Selo?

…..Moje rodno selo, spaljeno u ratu. Tamo, tamo da putujem, rekao bi kao Tin.

…..Planina?

…..Zvijezda je najljepša planina u Bosni. Šumovita sa puno visoravni. Da vjerujem u Boga, bio bih siguran da je tu rođen u obliku dječijih očiju.

…..Pustinja?

…..Ne bih nikad otišao tamo. Ne podnosim ništavilo života.

…..Zašto se ljudi zaklinju?

…..Zato što lažu.

…..A zašto proklinju?

…..Zato što lažu.

…..Čemu služe milioni zakona i propisa?

…..Gušenju slobode,ponjaprije,kroćenju mašte, potom, a onda vlastodršcu da krade ili ubija pokrivajući se njima.

…..Kome vjerujete?

…..Ivanu i osobi Nj.

…..Pred čijom slikom ste najduže stajali?

…..Tikvešinom, onom čamcu čije se dno nazire u beskrajnoj dubini, Nojevoj lađi s nepreglednim dnom.

…..Kurosava ili Bergman?

…..Oba, ne isključuju se.

…..Kako danas izgledaju zablude iz Vaše mladost?

…..Divno, najdivnije, još jednom ih proživijeti, biti poražen.

…..O začinima…

…..Poštojum hranu s malo začina, jer je dobro pravim. Naučio sam od jednog starog barbe na Jelsi da je hrana hranom ako pri njenom spravljanju ispoštuje temeljne ukuse. Pravilo koje se pokazalo tačnim. Hrana bez mnogo začina je majstortsvo, čista poezija.

…..64?

…..Igram to dobro, pobijedio sam jednog majstorskog kandidata.

…..Vaši strahovi?

…..Mnogo ih je i oblikuju me sržno.

…..Šta čekate?

…..Da se darujem bratskom bilju, bez ostatka.

…..Čime se tješite?

…..Dolaskom Nj. u moju samoću.

…..Čega se stidite?

…..Vlastite ishitrenosti. Česta je, prečesta za čovjeka u mojim godinama.

…..Tražite li da Vam se prašta?

…..Samo rijetke, sitne stvari, slučajne greške.