Vlatko Simunović je rođen u Foči, 12. septembra 1965. godine. Djetinjstvo, dječaštvo i mladost proveo je u nikšićkom predgrađu Straševina. Na Filozofskom fakultetu u Nikšiću diplomirao je na Odsjeku za srpskohrvatski jezik i književnost. Novinarstvom i književnom kritikom bavi se od 1995. godine. Autor je knjiga “Zapisi” i “Razgovori”. Aktuelni je član žirija za dodjelu “Njegoševe nagrade” i selektor za crnogorsko govorno područje književne nagrade “Meša Selimović”. Urednik je rubrike Kultura u crnogorskom dnevnom listu “Pobjeda”. Radi u Podgorici.
.
.
Prva riječ koji ste izgovorili?
Ne. Stigla je u trećoj godini.
.
Vaše prve igračke?
Mačevi. Dva plastična mača rezedo boje. I jedan sivi avion sa crvenom zvijezdom na repu. Lopta.
.
Vaše igre?
Igra borbe… Partizani i Njemci. Kao dijete doseljenika morao sam ratovati na strani Njemaca. Brzo sam te koje smo tamo atekli naučio da ništa nije kao na filmu. Bio sam brži i vještiji od ostalih. Vječiti pobjednik.
Igra piljcima… Sedam kamenčića koje dok je osmi u vazduhu jednim pokretom moraš pokupiti sa zemlje… Prvom bacanje pa pokupiš jedan kamenčić. Druo bacanje pa pokupiš dva… I tako redom do završnog bacanja kada kupiš sedam… Izgleda jednostavno, ali probaj to jednom da napraviš…
Fudbal.
.
Kao dijete želeli ste da postanete?
Astronaut.
.
Prvo slovo koje ste naučili?
A.
.
Šta Vas je rastuživalo?
Lagali su me…
Društvo u najranijem djetinjstvu.
Dragan Jelušić – hodajući tamnom stranom prije dvadesetak dana nastradao u Trstu. Ivica Puljiz – veletrgovac industrijskom robom sa Dalekog Istoka. Duda Bošković. Medicinska sestra. Ne znam gdje je danas. Željko Đurović – gradi kuće i zgrade u Švedskoj… Nigdje nikog od njih nemam u svojoj bizini.
.
Prvi bicikl?
Samogradnja. Dio djelova dobio sam od strica Gligora. Za ostatak sam se snalazio po garažama očeva mojih drugara. Pamtim da bicikl nije imao kočnice.
.
Prva lopta?
Narandžasta. Plastična. Jugoplastika. Stadala istog dana. To me je jako ražalostilo.
.
Šta Vam bijaše najteže u školi?
Baš sve sam savladavao sa lakoćom. Uvijek najbolji u razredu.
.
Učitelj?
Radomir Bigović Bigaš. Ljepotan. Vlasnik najnovijih modela FIAT-vih automobila. Ne “tristaća” koje je proizvodila Crvena zastava. Italijanskih auta. U prvom razredu naučio me da igram preferans.
.
Predjeli Vašeg djetinjstva?
Beskrajne livade na imanjima potomaka popa Đoke Mijuškovića uz čiju smo zapadnu granicu sagradili našu prvu kuću… Vrbaci uz rijeku Mrkošnicu. Ledina na kojoj smo igrali fudbal. Bagremi.
.
Da li ste pisali ljubavna pisma?
Ne.
.
Srećete li danas Vaše prve ljubavi? Gdje su, šta rade?
Ne. Prva je izgubljena zauvijek iz mog života jedne teške tragedije koja je zadesila njenu familiju. Druga živi negdje uz more i ima šest lijepih sinova. Treća i četvrta su odavno na nekom mjestu boljem od ovoga na kom sam ja i svi mi danas… Nije nam se dalo.
.
Vaš nadimak iz škole?
Žuti.
.
Da li ste se tukli?
Vrlo rado.
.
Šta ste čuli o Vašim precima?
S očeve strane stara smo loza… Kod nas u Crnoj Gori kaže se – stari narod. Hrabri i ponosni gorštaci. Kod doseljavanja današnji stanovnici Pive tu su nas zatekli… Prvi u pisanom rodoslovu je nekakav Radivoje, Zadavili su ga Turci u Travniku. Kao ljudi sa granice stalno smo se tukli. Pljačkali smo i pljačkali su nas. Negdje u 17. vijeku zamalo su nas istrijebili Rudinjani (pleme iz centralne Crne Gore). Loza je nastavljena zahvaljujući ženi koja je se sa dva malodobna sina u vrijeme pohare zadesila u rodu. Prađed Gligor je posljednji uskok u lozi… Zanat je platio glavom. Njega i njegovu ženu uhvatili su i žive odrli Austrijanci iz karaule na Lebršniku.
.
Preci koje ste sreli?
Đed po ocu Dimitrije otišao je iz Pive nakon što ostao siroče. Vratio se sa dovoljno novaca da kupi jedno od najboljih imanja u tom dijelu Crne Gore sagradi kamenu zgradu mlina sa stupom. Mudar, vrijedan, ćutljiv. Atletski građen. U materijalnom smislu, zbrinuo sve svoje sinove i unuke.
Baba po majci Savica… Sive oči i crna marama. Udovica koja je podizala o “preslici i desnici ruci” tri kćeri i tri sina. Kćerka Vasa Krstovoga Markovića s Dobre Vode. Taj je na vijest da je u Pljevljima izgubio i posljednjeg sina uzeo gusle u krilo i pjevao “Ženidbu Maksima Crnojevića”.
.
Slika oca?
Junak iz latinoameričke proze. Sjedi besposlen i zajebava ljude. Lucidan. Obrazovan. Neprilagođen. Nema živoga stvora koji može reći da je u njegovim očima ugledao strah. I danas je sa svojih 82 godine duhom vitalan kao dvadesetogodišnjak…
.
Fudbal ili košarka?
Bio sam odličan fudbalski golman. Idol mi je bio golman Vardara Dragan Mutibarić. Onda me osvojila košarka. E tu sam bio baš dobar. Na momente genijalan…
.
Gdje ste obukli uniformu?
Beograd. Kasarna na Banjici. Godina 1987… Pješadija. Često sam se tukao i opijao… Štitilo me nekoliko visokorangiranih oficira u komandi Armije koji su bili prijateli moga oca. Sreo tamo neke dobre ljude… Duško Nedić. Agim Bljakaj. Serđo Dokoza. Ivica Sporiš. Sašo Dimovski…
.
Ko Vam je došao na zakletvu?
Otac i majka.
.
Gdje je otišla Vaša prva plata?
Propio sam je…
.
Gdje Vam biješe ljepše, u danima ili u noćima?
Noćni sam čovjek.
.
Da li ste ikada poželjeli da budete glumac?
Ne.
.
Da li ste poželjeli da odete?
Da. Maroko.
.
Vaša ljeta?
Boka Kotorska. Muo. Donja Lastva. Bijela. Toliko mora stane u mali okvir od prozora… To me obnavlja.
.
Grad?
Kad zimi sanjam naše tople gradove, sanjam Perast.
.
Selo?
Stubica. Selo na granici Crne Gore i BiH. Tu je rođen moj đed. Danas je opustjelo…
.
Planina?
Vojnik… S vrha Nikšić vidim kao na dlanu.
.
Zašto se ljudi zaklinju?
Jer lažu.
.
A zašto proklinju?
Jer su ih slagali.
.
Čemu služe milioni zakona i propisa?
Da porobe ljude i da ološ lakše gospodari.
.
Kome vjerujete?
Nikome.
.
Pred čijom slikom ste najduže stajali?
Pred slikom Žarka Vojičića, godine 1988. Žarko je Nikšićanin. Neshvaćeni genije. Već je mrtav. Da je bilo gdje drugo rođen bio bi slavljen.
.
Kurosava ili Bergman?
Bergman. Zato što izdaju smatram čovjeku imanentnim svojstvom. Za razliku od vjernosti.
.
Kako danas izgledaju zablude iz Vaše mladost?
Kao viteške igre. Da mogu vratiti vrijeme, sve bih ih na isti način odigrao.
.
Začin?
Kurkuma.
.
64?
Isuviše predvidljiva igra… Ne volim šah.
.
Vaši strahovi?
Da mogu zasramiti grobove svojih starih.
.
Šta čekate?
Vaskrsenje mrtvih. I život budućega vijeka.
.
Čime se utješiti?
Vrijeme nosi utjehu. Vremenu treba dati vremena.
.
Čega se stidite?
Strah me da o tome mislim. Da počnem, umro bih od sramote.
.
Praštate li?
Ne.
.
Tražite li da Vam se prašta?
Ne.
.
Čime se ponosite?
Imam lijepo i dobro dijete.
.
Ko Vas je razočarao?
Niko. Ne vjerujem ljudima.
.
Koga ste Vi razočarali?
Strah me da jesam sve kojima je do mene istinski bilo stalo… Ćute i trpe.
.
Čemu uvijek dajete prednost?
Sitnicama koje novac znače.
.
Šta ste naučili od Vaših potomaka?
Ignorancija je majka mudrosti.
.
Šta posvećujete supruzi?
Sve moje.
.
Da li ste ikada bili bezbrižni?
Ne.
.
Šta dalje?
Borba… Na strani partizana.
.
.
Razgovarao Enes Halilović
.
.
.
.
.
