.
.
.
jesen.
.
noć nastanjuje kuću i sobu, a moja kosa raste, moji nokti
rastu. koža se ljušti, nevidljivi dijelovi mene raspršuju se
posvuda u prostor, na stol, na parket, na mačku. starenje
prodire i kroz mrak, njegovo je prisustvo nezaustavljivo i
stalno. sunce je na izlasku, sunce je na zalasku. jučer je sa
mnom, ovdje, sjedila moja hrabrost. danas, na ravnodnevicu,
kao da je nikad nije niti bilo. danas je tražim posvuda. ispod
tavanskih greda, u podrumu i bunaru. u kutiji s tabletama.
pitam ladicu s noževima, zavirujem glavom u šporet. nema
je na nezaštićenim pružnim prijelazima, ni na krovovima
zgrada. nema na sredini mosta gdje je rijeka najdublja.
širom otvaram prozore, posljednji lijep dan u godini, ulica
se sužava i širi, približava i udaljava. dozivam hrabrost:
dođi. a u kuću se, kao napušteni pas, pitomo uvlači miris
pečenog povrća s periferije i zvuk revnog udaranja sjekire
o tupa hrastova i bukova trupla.
.
.
bog.
.
s ove strane vrata živi moje tijelo u propadanju. poteklo od
dva, od šest, od bezbroj tijela unedogled, čuva me od svijeta
kao što kapsula čuva svoj prah. ja ga zauzvrat hranim, kupam,
oblačim, češljam, pripremam za izlaske, pripremam za spavanje.
kad mu kažem sjedi, moje tijelo sjedne. kad mu kažem lezi,
moje tijelo se izvrne na leđa, ispruži noge i čeka da nam se oči
prilagode novom rasporedu strana svijeta. moje tijelo čini što
ja hoću. vodim ga u šetnje, stavljam ga u vagone željezničkih
kompozicija, sprječavam od potonuća kad na površini mora ljeti
glumimo mrtvace. subotom, moje tijelo i ja izvrćemo šoljice s
kavom kroteći mahnitost sudbine u nepravilnim oblicima taloga.
uzgajam svoje tijelo kao biljku. ponekad ga zaboravim zaliti i
oplijeviti. tijelo pamti, tijelo zaboravlja. noću tijelo spava u
isključivosti postojanja dnevnog i noćnog svijeta. kad se ujutro
probudi, sjedne na rub postelje, stavi u ruke raščupanu glavu
i pita me: jesi li ti taj bog o kojem svi toliko raspravljaju?
.
.
.
rupa.
.
probudila se rupa u džepu kaputa kroz koju su propadali
predmeti. probudila, kažem, jer kako drugačije objasniti
pronalazak svih izgubljenih, godinama traženih, stvari.
ključevi, novčići, rasuti bomboni, zgužvane ceduljice, zatočeni
u mraku između svilene podstave i grubog vunenog tkanja.
zdravstvena knjižica. jedna olovka. tri izlizane autobusne
karte i dvije ulaznice za kino. sustav formiran bez pristanka,
obitelj bez privole. godinama zarobljeni, odsječeni od svijeta,
istekli rokovi trajanja, riječi, slova, brojevi, znakovi, propušteni
životi u kazalištima, kino dvoranama, gradskim autobusima,
domovima zdravlja, bolnicama. rupa mi, probuđena, kaže:
zašij me. rupa otmičar, rupa tamničar. kažem rupi: nije te
bilo, odjednom, evo te. pojavila si se niotkuda. uzet ću iz tebe
sve svoje stvari, a u tebe istresti svu prtljagu iz svojih usta, kad
već zjapiš tako prazna i tako bezobrazno šutiš, rupo u džepu,
rupo u kaputu, rupo u džepu kaputa u ormaru. u toj namjeri,
provlačim konac kroz iglu i vidim: rupa se od stida smanjila.
.
.
.
nesanica.
.
noću puca rasušeni ormar iz kojeg izlaze duše posječenih šumskih
stvorenja režući ustajali kućin san gust kao puding. ne vidim ih, ali
osjećam – svaki put kad ormar zaškripi, u mrak sobe oslobodi se
tisuću malih života. u starom kraju govorilo se da to smrt dolazi po
onoga tko se prvi ogleda u zrcalu nakon posljednje obiteljske smrti
i tako umiranje, prije ili kasnije, sustigne svakog člana obitelji. pucanje
se čuje zimi, u noćima jakog vjetra, i od njega nitko ne spava. vjetar
isuši svaku dasku i istjera sva bića iz pokućstva koja se sakriju po
kutovima kuće i čekaju domaćina u kojem će se nastaniti. pred jutro,
kad crkvena zvona zovu na zornicu, baba ustaje iz škripavog kreveta,
raspaljuje vatru u peći i moli krunicu za spas ukućana. ljeti ormari
miruju i sobe ispunjava grobna tišina danju proparana lavežom psa
ili zvukom rijetkog automobila koji prođe cestom pokraj kuće. noću,
baba tihim glasom kazuje priče o nerazjašnjenim utapanjima djece
iz kraja i tako liječi nesanicu. oči joj sjaje u mraku dok priča o smrti i
tumači da riječno dno nije tamo, duboko, već počinje na mjestu gdje
se voda spaja s kopnom, u plitkom pojasu korita, gdje mala djeca uče
plivati, a odrasli hlade torbe s hranom i povremeno odlaze na pišanje.
.
.
.
previše grada oko mene.
.
nikad više grada oko mene nego u silvestarsko poslijepodne,
dok čekam zeleno na semaforu prema bolnici, nespremna da
primim sve te ulice koje naviru odasvud, slijeva i zdesna i sa
svih strana svijeta. prolaze kroz mene kao da sam upravo stigla
s one strane, pritišću mi pluća, masiraju krvna zrnca. previše
grada je to odjednom, strujnih kablova, vodovodnih cijevi. o
kad bi se samo moglo pobjeći. kad bi se barem otvorila zemlja
i pojela me pred ovim nadiranjem sivog, betona, pješačkih
prelaza, tog mjesta, tog takozvanog grada. umjesto toga, otvara
se glava i prima sva kucanja satova, sva zijevanja mačaka, sve
kućne svađe, dječje bolesti, artroze, sva kopulacijska dahtanja.
na receptore mi se lovi poskakivanje jaja u plehnatoj zdjelici s
nečijeg šporeta, za kremastu salatu u predstojećoj najluđoj noći.
u prednjem režnju mi se svađaju pas i papagaj, erupcija vulkana
u gvatemali, prodavač voća i dostavljač na motoru u burkini
faso iz novina na kiosku s prodavačicom pokvarenih zuba. nikad
više grada nego sad, dok u džepu kaputa vlažnim dlanom gnječim
papirnatu maramicu. želim poletjeti kao tonkica-palonkica, frrrr,
brzo zaželim želju i još više ubrzam korak, na putu prema bolnici,
u silvestarsko poslijepodne u gradu koji me pritišće kao vojnička
čizma glavu neprijatelja, moje tijelo je kaca za kiseli kupus.
.
.
.
.
.
