Pad
.
Sa 25. sprata Offenbach-Cruiser banke
padao je Michael Koscher.
Otvorenih usta, posmatrali smo njegov pad
Slobodnim stilom
kako ga je cinično okarakterisao
reporter lokalne televizije.
Sa kisjelinom u želucu
pomagao sam njegovoj izbezumljenoj kćerci
koja je, sa lepkom u ruci,
skupljala prosuti mozak, sa pločnika,
očajnički pokušavajući da ga opet sastavi.
Ponudio sam, ljubazno, dio koji je hvalio
ali je ona, takođe ljubazno, odbila.
.
.
Ispovjest
Prestao sam da primam injekcije za rast!
Izgleda da mi nema spasa
i da ću vječno ostati patuljak
(za glavu viši od argentinske doge).
Predsjednički kandidati, svakodnevno,
dolaze u moju kuću, padaju na koljena
da bi se rukovali sa mnom, govore
mogu biti pjesnik ili slikar,
oni će mi obezbijediti papir i bojice.
U amaterskom pozorištu (rade samo Šekspira…)
konstatovali su da im moje usluge nijesu potrebne.
Sada, evo, sjedim u čekaonici
ko zna, već, kakve asocijacije,
ponižen i uvrijeđen,
za nekoliko minuta biću očajan
kao da nikada neću doći na red da sanjam
film o Snežani
u kome se, bez neke prevelike magije,
ja,
krastava žaba,
pretvaram u princa.
.
.
Polazak u Italiju
.
Poslije majčine smrti
noćima nijesam mogao spavati.
Kao da se sve poremetilo
i dugo osporavana nit
koja spaja krv i dah
bljesnula je tamom, mnogo puta,
kao odgovor na prenemaganje istorije.
Shvatajući vjeru kao video igru,
fasciklu prepunu osjećaja
da više nema nikoga
stavio sam na dno torbe
i napustio Crnu Goru.
Obala kojoj smo se približavali
bila je načičkana slobodom.
Ali mi kao da nijesmo
govorili isti jezik!
.
.
Sjećanje II
.
Na osamnaesti rođendan
pokušao sam da ubijem brata
koji je prešao u drugu religiju!
I dan danas zažalim što mije pobjegao.
Ali, opet, kada ga neko pomene
ja kažem: moj brat.
Ne znam, čudo su, valjda, te navike.
Našim putem prolaze trgovci.
Zastanu, piju vode i puše duvan
i svaki mu nosi moju poruku:
Vrati se rođeni – laka je bratska ruka.
.
.
Ko je zapravo bio Dane Balkanac
.
Da bi uživao u životu moraš biti siromašan,
govorio mi je Dane odbijajući ipak moj prijedlog
da se zamijenimo.
Sa njemu svojstvenom oštroumnošću
procijenio je da je Sloboda pogubna za meine,
ali put koji vodi do kazamata
ja sam, već, bio zaboravio…
Tih dana nijesam htio povjerovati da je ubica!
Bio mi je prijatelj i molio sam se za njega,
od Boga sam tražio vazdušnu podršku
možda zbog toga
što mi je obećao da će me, kad-tad, naučiti
da skačem sa padobranom…
Kada bi smo se sreli oblačili smo uniforme,
postajali pukovnici, generali,
bio mi je idol, onako,
bili smo tim, ja i Dane, sve dok nije
ubijen u Frankfurtu…
Ne mogu sa sigurnošću tvrditi da znam odgovor
na pitanje:
Ko je zapravo bio Dane Balkanac, ali…
…nijesam imao pasoš i nijesam mogao otići
na sahranu, a otišao bih i pješke, i stigao,
makar na četrdesnicu, na pola godine,
da kucnem, ako ga ima, na taj njegov grob
i kažem:
„Izađi! Vrijeme je da skačemo sa padobranom“…
.
.
Put za Istanbul
.
Na dugi put, za Istanbul,
krenuh da kupim Evropi
ludačku košulju!
Kroz balkanske zemlje
Sačekivahu me drumski razbojnici,
prostitutke sa istoka i prosjaci,
unezvijereni i obezvijali,
ali niti jednom ne zastadoh…
Nekada sam sanjao
da ću joj ići za vjenčanicu
a sada, na Kapali čaršiji,
biram indijska platna, rastegljiva,
sa kožnim kaiševima i teškim tokama.
U Stambolu, na Bosforu,
sa kesom dukata u grudima
cjenkam se kao da sam preprodavac,
samo da ne saznaju
da je to za moju djevojku,
za moju ludu suđenicu…
Poneku košulju pogledam i za sebe!
.
.
Bacanje noža
.
Svoj život posvetio sam bacanju noža!
To mi je bila jedina zabava, profesija, želja…
Kako god bih ga bacio sječivo se zabadalo.
Dosta rano sam shvatio da sam rođen samo za to!
U drvo, većinom, ponekada u ljudsko meso…
Kolekcionari iz bezizlazne Unije nudili su
Veliki novac za moj Nož,
ali nikada nijesam ni pomislio da ga prodam.
On je dio mene
a sebe ne mogu prodavati paušalno.
Sve ponude odbio sam kategorički!
Ja i moj nož lutamo svijetom.
Kupujem mu korice, kožne, teksas,
od zmijskih košuljica, oblačim ga
po posljednjoj modi. On to zna
i uzvraća mi nevjerovatnom preciznošću…
Ja i moj Nož lutamo svijetom
i tražimo cilj vrijedan žrtvovanja.
Cilj i dan kada ćemo postati
neraskidiva cjelina.
.
.
Prim. autora
.
Neprovjereni glasovi iz obamrle domovine
javljaju da je moja nevjernica postala
ogorčeni nacionalista, gode joj, kažu dušmani,
ove nove, popularne, kasapske pjesme.
Javno se ne izjašnjava
ali jasno čujem njeno opravdanje:
“Šta ti sada hoćeš, pa, rat je bio
ne tako davno…”
Razmišljaj slobodno,
plastična ružo, nije zabranjeno!
“Mesara Evropa” otvorena je non-stop,
a i Internet nikako da se ugasi!
Na sajtu
www. mrtvi u prošlom milenijumu.eu.com
nedostaje moja i tvoja fotografija.
.
.
Metafora
.
Gledao sam film o lovu na ljude.
Kao i u pjesmi gdje svaki stih ima poruku,
vidio sam da svaki metak kada počne da se pravi
već ima svoj cilj.
Nekada je žrtva ptica, dok neko spusti nišan i niže,
s tim što ptica kada je pogođena može,
odbačena udarom, poljubiti nebo
a pogođen čovjek može, blatnjavim poljupcem,
cjelivati samo zemlju.
Velika je razlika između neba i zemlje!
Lovci obično kažu da je pjesnicima oružje stih,
ali stih nema zrno,
ne može povrijediti jetru, pluća…
Loše je to poređenje!
Ako ikada počnem da se branim
slomiću pero i zapaliti papir.
Iseliće pjesma iz mene.
Naspram tebe stajaće
naoružan čovjek.
Tvoj istomišljenik.
.
.
.
.
