…..I garež i snijeg koji treba doći i magla u zraku osjećali su se. Već treći put se budi te noći, kao da je neko ispod njega zgužvao čaršaf. Ponovo je izašao na proplanak iznad kuće šepajući i gledao dugo prema natuštenim planinama. Tamo je sigurno već snijeg.
…..Drveno selo spuštalo se ispod njega niz kosinu sve do Drine. Ovdje je zima nalijegala kasno, trebalo je nekoliko sedmica da se hladnoća s brda spusti na rijeku koja je još uvijek isijavala toplotu. Bilo je dana ljetos kad je stajao na drvenom doku na dnu sela, osjećajući kao da je negdje na moru.
…..Neke stvari neće izaći na dobro, čim se budi toliko ove noći, predosjeća. Iza posljednjih gudura koje se nisu vidjele u mraku, kilometrima odatle, svjetla u jednom gradu sada guši snijeg koji počinje padati. Pravo je čudo da je tako svijetao grad, kao presavijena niska, bačen i ostavljen među tim planinama, u najvećoj tmini Evrope. Nekada se i on kretao tim gradom, sada su te prazne ulice zvonile njegovim odsustvom, kilometrima udaljene od mjesta gdje stoji.
…..Do jutra će zapasti snijeg i ovdje, u njegovom selu, na njegovoj najjužnijoj čuki, i neće se moći nikuda izlaziti iz kuće. Prošlo je i deset godina otkako je počelo njegovo udaljavanje od svijeta, čim je prešao četrdesetu. Najprije je na jednom festivalu rekao da je njegova želja kupiti dvije koze i povući se na vikendicu. Kolege pjesnici ga nisu ozbiljno shvatili. Onda se vratio na djedovo imanje, kupio kokoši, obukao prsluk i gumene čizme, iz daljine se moglo vidjeti kako gaza i ureduje po svojoj avliji.
…..Nije mu se svidjelo kako su ga pozdravljali mještani, nikom nije bilo jasno šta tu radi naš najpoznatiji pjesnik . To nije bio kraj njegovog puta koji se nastavljao sve dalje, kako je ulazio u pedesete. Prošlo je već dvije godine otkad je prodao djedovo imanje i otišao još dalje prema planinama, još dalje od grada. Sada mu je trebalo tri sata vožnje vijugavim cestama da izbije na posljednje brdo iznad naseljene kotline. Bio se baš ustoličio na ovoj čuki ponad rijeke.
…..Sve ga je manje interesovao grad, sve je manje znao ljudi po lokalima. Prvih nekoliko godina preoblačio se i odlazio šetati ulicama u noćnim satima, kad nikoga nema, sada je i to prestao. Možda sam taj prošli, govorio je, bio ja, a možda i nisam. Slušao je samog sebe nedavno na emisiji koja je bila snimljena prije petnaest godina, i glas i akcent su mu tada bili drugačiji. Sve češće ga je u gušilo u prsima, kao da neko u hambar baci vreću punu zobi i digne se prašina, a još od sinoć nešto mu govori da neke stvari neće izaći na dobro, čim spusti glavu na jastuk. Bio je ostao sam u selu, svi su se u septembru razišli prema gradovima. Otpustio je i svoju ženu, otišla je u grad u posjet svome ocu, najviše je volio da se o stoci brine sam i da nikog ne opterećuje.
…..Odavno je dao intervju u kojem je najavio da više neće objavljivati, da odlazi iz grada, da nikog ne optužuje nizašto i da moli za razumijevanje, ali nije ga prestao, sve otada, kao skrama, pratiti onaj osjećaj u grlu da je njemu u rodnom gradu neko nešto oteo. Noćas je krstario svojom avlijom i sve je bilo na svom mjestu. Nije se čula rika stoke u štalama, uznemirene guske su se davno smirile. Uz Drinu je i dalje bilo najtoplije i magla je bila umočena u masnu rijeku kao pantljičara.
…..Noga ga je morila krvnički dok se penjao uz kosinu, a svi su mislili da je ostao nedirnut lani kad su mu doktori odsjekli pocrnjeli prst koji se nije mogao spasiti. Niko neće ostati ravnodušan što je krajnja konsekvenca života da kreneš trunuti od prsta naviše. Dok je bio u bolnici, nijedan stari prijatelj iz rodnog grada nije ga zvao, ali bilo mu je svejedno, niko nije ni znao da je bolestan. Njegov pas koji umije hodati na zadnjim nogama, dvije krave i konj, magarac, nekoliko ovaca i dva šilježeta, orao, sin koji ga je redovno obilazio, seljaci koji su mu pomagali u radu, bijaše mu dovoljno društvo.
…..A prije je bio drugi čovjek. Tek nakon rata pokušavao je stići život, kao da će ga onda čekati sto godina mira. Tridesetogodišnji, osjećao je devedeset i pete da ima nekoliko godina u kojima će biti na vrhuncu snage i da može sve stići. Tako je i bilo, slali su ga čak u Havanu i bio je jednu noć umislio da ustvari potiče sa Kariba, da se nikad neće vratiti. Teško je podnosio festivalske bine, bio je natreskan, toliko da su mu prinosili lavor da se ispovraća prije čitanja. Jednu noć zahtijevao je od Giljerma, ličnog vozača koji mu je bio dodijeljen, da ga ne vozi na zvanični party zatvaranja festivala, pa ga je taj debeljuškasti vozač odvezao u bar uz plažu u kojem je noću svirao, ne znajući šta da radi s njim.
…..Kad se zabava zahuktala, Giljermo je izašao na binu i sasvim ga prenerazio, počevši sa svojim bendom svirati trubu. Koliko je pao u sevdah, pjesnik je ustao iza stola, zavio nogavice, izašao iz lokala i zagazio u noćno more, tako da su ga morali spašavati. Poslije četrdesete se tako brzo sve prelomilo, tad je prvi put osjetio taj zamor. Neke prijatelje koji su ušli u parlament i akademiju nije mogao više da gleda. Ni oni njega nisu više zvali, kao da više ne znaju šta bi ga pitali. Čuo je da su na nekoj sjedjeljci na kojoj se okupilo staro društvo pominjali da sada uzgaja odlične ovnove, vitoroge, ali i da ima svog orla.
…..Sve češće ga je pohodio, kao i večeras, onaj osjećaj da će uskoro nešto krenuti po zlu. Tačno se sjeća momenta u kojem je njegov izostanak jeknuo gradom, kao da se pronio glas da se on više neće vraćati tamo više nikad. Odzvanjala je njime snažna želja da mnogi osjete da više nije tu i da ga više nikad neće biti. Prije skoro pola stoljeća, kad je ovakav predosjećaj morio njegova djeda, pao je snijeg visok preko dva metra, a komšija Smajo ih je u zoru izbudio, krava je krenula da se teli, nikud nisu mogli po pomoć, izvlačili su zapetljano tele dugo, tako da mu je nešto popucalo u plećki. – Djed koji okreće glavu i plače da ga niko ne vidi, planine snijega koje su zarobile selo kao da ga više nikad neće osloboditi, olizano tele koje nikako ne može da se posadi na noge, jedno je od prvih njegovih djetinjih sjećanja.
…..Činilo mu se noćas da snijeg ipak neće do jutra i vratio se u krevet da ponovo proba zaspati. Onda je sklopio oči i u trenu počeo sanjati da neko ureduje za njegovim sudoperom u susjednoj prostoriji i kad je otvorio oči začuo je da neko zaista lupa u kuhinji. Selo je bilo ispražnjeno, bande su krstarile ovim krajem i možda s ovim trenutkom počinje njegova agonija. Nije džaba bio spokojan sve ove godine, sada to vrijeme dolazi na naplatu. Dokopao se letve i krenuo polako prema vratima. Čim je prešao prag, svjetla su se naglo popalila i Giljermo sa svojom grupom ukaza se nasred njegove kuhinje i odjednom zasviraše Besame mucho.
…..Dvojica costenosa igrali su klikera pored trpezarijskog stola, a violinist i cimbalist u pauzama okušavali su jedan drugog u ćizi blizi. Izgleda da je bila stigla cijela šarena delegacija. Vidjevši sve to, pjesnik je samo podigao ruke i ciknuo. Njegovo srce je već dugo bilo zaključano za sve: i za sreću i za nesreću, a sada mu je sva bol svijeta obuzela ključne kosti i došlo je vrijeme da duša procuri na suze.
…..Svih ovih godina trebalo mu je samo da neko iz naroda njegovog pozvoni na vrata i upita ga za zdravlje, o tome je bio ispjevao tri zbirke pjesama koje nije objavio, niko u njegovom rodnom gradu nije znao da se trebaju okupiti i doći po njega, sada su umjesto njh došli ovi ljudi, interesujući se za njegove nožne prste. Niko mu sada nije bio bliži od ovih ljudi i armano Giljermo mu je samo prišao i nakon toliko godina primio ga na svoje grudi.
…..Jučer je cijeli dan u sebi zazivao da se vrati bar žena, ali to su osjetili samo neki ljudi na Karibima. Bio je jedan od najtužnijih ljudi koje je upoznao, kao da mu je ove jeseni bilo dodijeljeno da nosi crninu za samim sobom. Kad su zajednički konačno zapjevali, poslije dvadeset godina, obznanilo se da će sutra biti jasno ono o čemu bude mislio prekosutra.
…..Pjesnik nije vjerovao da postoji Bog, ali je te noći osjetio da iznad ove priče stoluje neki DJ koji je dobro izmiksao situacije. Fešta je trajala cijele noći a dronovi koji su se spuštali lagano niz brdo snimili su kako je u zamračenom selu gorjela jedna kuća sve do zore, kao da veselju nema kraja.
.
.
.
.
.
