.
Probuđena
.
Osjećao sam u svakom damaru,
Njene granice su se razmicale – u snovima. Gradovi koji
Pod zemljom spavaju. Prapratna i njeni stanovnici.
Šta bi sa njima? Gdje se staniše?
Negdje u tebi, svakako!
Ponekad mi se učini da sam je izmislio.
A hodao sam njome, osjećajući je tijelom, gledajući
Očima.
Kraljevi njeni, pojaviše se na konjima u jednom času, sa
Kopljima i mačevima, sa krunama na glavama. Iz zemlje
Iskočiše, ptice poletješe za njima. Mnoga jata prelijepih
Ptica. Za njima narod i sveštenici, stvori se procesija,
(sa idolom na čelu!), koja se u mimohodu kretala.
Najednom, pretvoriše se u zvijezde,
Obretoše na nebu. Prevalisa se
Kupala u svjetlosti. Gledali su je iz nebeskih visina.
Ukazaše se putevi iz tame, kojima su hodali oni
Što nekada bijahu na njoj.
Oživješe slova u kamenu i znaci koje su ostavili,
Prepiši ih! – čujem nečiji glas. I počeh da prepisujem.
Oživljavale su : bitke, riječi izrečene
U otsudnim časovima. Molitve izgovorene
U neko vrijeme, pod prevalitanskim nebom.
Otvoriše se nekropole. Progovoriše mrtvi.
Tad shvatih da sam je probudio iz hiljadugodišnjeg
Sna. Da sam je rasanio, da je ponovo živa.
Vaspostavi se kraljevstvo otprve, u knjigu stade.
Snovi onih što nekada ovdje prebivahu,
Stvarnost postadoše.
Počeh da iscrtavam
Njene granice.
Potekoše presahle rijeke, i izvori,
Jedan je kao gejzir nasred nje
Izvirao. Bila je to njena snaga životvorna, kojom se
Hranila u beznađima. Reče izvor:
Ja nijesam nikada presahnuo i neću, dok je ove
Zemlje, iz čijih pradubina crpim kapi
Za vašu i moju žeđ.
Zažubri jezik, mrtav odavno. Razumjeh
Njeno postojanje. Oživješe riječi davno izgovorene.
Mrtvi progledaše i podmladiše se.
Tada shvatih, da ona u svojim dubinama čuva
Magmu koja daje snagu, njoj i nama.
Kada se zagledamo u njenu istoriju, shvatimo
Koliko je bilo iskušenja. Uvijek ih je pobijedila,
Uzdigla se iz padova i klonuća, nastavljajući da ide
Svojim putem.
Po jednoj legendi koja živi od davnina, ona
U nejdrima čuva tajnu. I Tajna je
Čuva.
Ako bi bila otkrivna, toga časa bi nestala.
Ona od naših umiranja živi. Zato je vječna.
Shvatih napokon da sam je u sebi probudio.
Da sam je nosio od rođenja.
Lučindan, 31. oktobar 2015.
.
.
Mel(pomen)i
.
Ti, uvijek potrebna, Mel(pomen)o. Slijedio sam te kroz
Sjećanja i snove. Kroz gradove kojih odavno nema,
Koji usnuli pod zemljom čekaju da ih probudimo
Iz hiljadugodišnjeg sna.
Učinila si da vidim Sofokla na Budvanskoj
Plaži, kako broji zrna pijeska i razgovara s talasima.
Da čujem vječne riječi.
Boginjo Pjesništva, Muzo sjećanja. Ti što si me vodila
Kroz hramove bez bogova i svetilišta bez svjetlosti.
Putevima kojima se nekada išlo.
Ovom divnom zemljom Prevalisom. Zemljom mojom
I tvojom. Satkanom od bola i ljubavi. Koju osjećam
U krvi, snu i riječima koje izgovaram.
Otvarala si mi kapije vremena i stoljeća. Grobnice u
Kojima spavaju usnule ljepotice, koje su slušale pjesmu
Cvrčaka, istu pjesmu koju mi danas slušamo.
I gledale Mjesec nad Prevalisom, ovaj Mjesec.
Silazili smo među izumrle narode, koji o sebi ne
Ostaviše traga. Po razvalinama smo šetali, osluškivali
govor vjčenosti. Prepoznavali i razumijevali jezike
I čuli glasove koje drugi nijesu čuli.
Uvodila si me u legende i mitove. Slušali smo kako
Vječnost iz njih pulsira nemjerljivom snagom. Tada
Osjetismo smo kako se u nama Prevalisa umnožava.
Prolazili smo kroz Dokleu, grad – sjećanje. O,
Divna Mel(pomen)o, to je tvoje carstvo. Ti, kraljice
Zaboravljene Doklee. Osluškivali glasove mrtvih.
Mnoge glasove. I veličanstvene horove. Čuli
Besjede izgnanog retora Dionisija i njegova
Nadvikivanja s morem, dok je šetao ovim žalima.
Uvijek zavodljivi i nedoljivi glas Teute, kraljice
Raspusne i divlje.
Sve smo čuli!
Mnoga iskušenja pratila su nas na ovom putu.
Opasni i strmi predjeli, satkani od sjećanja.
Klizavi i nesigurni. I sjene, mnoge sjene. Sablasti
I priviđenja. Ali, ti si bila sigurna svjetiljka
Koju sam mogao slijediti. S nadom da će me
Dovesti tamo gdje sam krenuo.
Priznajem, kad – kad mi je zadrhtalo srce, i
Ruka, na ovom putu. Ali ti bi uvijek, u
Časovima klonuća, vratila samopouzdanje koje me,
Povremeno napuštalo.
I vratili smo se, evo, napokon, iz
Predjela sjećanja, gdje caruje Tama.
S biserima koje možemo staviti pred ljude.
I darovati ih, kao utjehu da je sve je tu
I da ništa nije prošlo.
U prošlosti smo našli svu budućnost –
Najbolji znak da putovanje nije bilo uzaludno.
10.-11. april 1999.
.
.
Mijelame
Bila sam najljepša, ime mi je bilo Mijelame.
Ogrlica, koju sada držiš u ruci, krasila je moj
Labuđi vrat. A poklonio mi ju je moj ljubljeni,
Mladi knez naroda Labeata.
Ogledala sam lice u vodi ovoga jezera.
Zvijezde su bile ljubomorne na moju ljepotu.
Ove iste zvijezde, koje sada tebe gledaju, dok
Ogrlicu držiš u prašnjavoj ruci.
Možda je po koja od onda pala, neka
Promijenila putanju.
Mijelame! Mijelame! Dozivali su me mladići
Sa ovih brda. U snovima sam čula
Njihove glasove: Mijelame! Mijelame!…
Čula sam ih sa obala jezera. Kao što ih
Čuješ ti sada, dok stresaš zemlju s ogrlice.
Otresi prašinu, taloženu stoljećima, zamisli
Vrat koji je krasila ta ogrlica. I grudi, bujne
Grudi koje je doticala. Bila sam plemenita
Roda, kćerka zapovjednika i starješine
Naroda Labeata.
Isti onaj vjetar, koji je raznosio moje kose i
Raspinjao grudi, i sada šumi, ti ga čuješ,
Dok stresaš prašinu s moje ogrlice. Isti je
Vjetar, sada i onda. A pitaš li se: gdje su
Moje kose koje je mrsio, raznosio na sve
Strane, i gurdi koje je izdašno milovao.
Pitaš li se: gdje su?
Potraži moje oči na dnu jezera. Gledaj,
Makar na trenutak. Shvatićeš koliko je
Sve trošno i prolazno.
Znam šta misliš, dok skidaš
Pažljivo zrnca prašine. Pitaš se: gdje su oči one
Prelijepe žene? Mijelame koja je zanosila
Mladiće. Kamenje se topilo od njenog pogleda.
A ova brda za njom su se okretala.
Već ih zamišljaš, ah, moje oči
Boje ovog jezera što je od mojih
Suza nastalo.
Da, ovo jezero je stvoreno iz mojih očiju.
Od suza koje sam isplakalo. Vidiš li koliko je
Suza se iz njih izlilo. I sada plaču, moje oči.
Pogledaj, eno dva izvora, dva gejzira
Iz njih izviru. Budi oprezan, od mojih suza
Nepresušnih, jezero stalno raste. Možeš se
Utopiti. Pazi se, prevelike su dubine.
Slučaj je htio da sam izašla iz zemje. Ne ja, već
Moja ogrlica. Tvoja misao me probudila,
Ponovo sam živa.
I još nešto ću ti reći. Vidim, gubiš strpljenje,
Skinuo si prašinu. Hoćeš da odeš,
Misliš: kako će te to otkriće proslaviti. Upmati:
Trošna je i ništavna slava. Zadivljeni mojom
Ljepotom, stanovnici ovih predjela dajući ovom
Mjestu moje ime, ovjekovječiše me.
Gorim od žudnje da čujem glasove
Onih mladića.
Ti, što kopaš po prošlosti, imaš moje ime
I ogrlicu. To je dovoljno. Ostalo možeš
Da zamišljaš i da budeš srećan.
Da li srećan?…. To ne smijem da ti kažem.
Sam vidi, sam prosudi. Imaš ogrlicu…
A moje tijelo, moje oči i moje lice? A
Moju kosu, ni vjetar više ne osjeća? A
Moje oči? Ne traži moje oči! Bojim se,
Nećeš ih naći.
Gledaj u jezero i uživaj koliko možeš.
Nikada se neće povratiti ovaj dan. Ni onaj
Jučerašnji, ni prekjučerašnji, neće se vratiti…
To ti kažem ja, Mijelame. Tako bi da me ponovo
Zovu oni mladići.
Možda zovu, ali ih ne čujem.
.
.
Medaur
.
Ja sam Medaur, zaštitnik Rizona.
Poznat po dva zavjetna natpisa iz dalekog Lamebeza
U Sjevernoj Africi.
Rizonanji me poštovahu kao zajedničkog
Lara. Bio sam osnivač i heros, sada nepostojećeg
Grada. Rado sam lebdio nad
Ovom razvalinom. Nad bedemima kojih
Više nema. Ali moj duh je tu, sveprisutan.
Stanovnici Rizona su me zamišljali kao konjanika
Koji obuzdava konja u galopu i vitla kopljem na
Sve strane. Poslije su me upoređivali sa konjanikom
Starih Tračana. I sada ponekad
Razigram krilatog pegaza, napravim krug nad
Zalivom. Ne ljuti me što me niko ne vidi. Znam
Da sam nevidljivi konjanik koji će jednom
Biti vidljiv.
Zauzimao sam istaknuto mjesto u hijerahiji bogova.
Nekada! Hvala pjesniku koji me ovjekovječi
Kroz dva zapisa, na kojima je preživjelo moje ime.
Da njih nije sigurno se ne bih
Oglašavao. Ovako, oni mi otvaraju vrata, za izlazak
Iz tame.
Gdje su moji sveštenici kojima sam dao
Moć: da mogu izvesti duše iz tijela, dok ono
Odmara, slobodno lutati prostorima i ponovo se
Vratiti u svoje prebivalište. Ponekad susretnem njihove
Sjene koje su uzele obličje ptica. U jatima i pojedinačno,
Lete nad ovim brdima, a onda bježe od mene, kao da nijesam
Njihov zaštitnik.
Pjesnicima dajem prednost. Posebno onom što
Napisa dvije pjesme o meni. Da bih
Se ponovo ostvario, navešću stihove,
U kojima živim.
Neka je slava i hvala pjesnicima.
.
***
I
O, Ti, koji obitavaš u Eacidskim zidinama Risinija
Tvrđave u Dalmaciji, zajednički laru našega naroda,
Medaure, koji si svet kako u otadžbini tako i ovdje,
Molim te da ove skromne darove primiš kao svoje, Ti
Koji si velik u svojoj pojavi, Ti pod kojim se,
Obuzdan tvojom ljevicom, konj propinje u vazduh,
Dok tvoja duga ruka podignuta pored uva sije smrt.
Takvog te, kao već određeni konzul, u ovom sjedištu
Smjestio Tvoj rob koji ti odaje poštu, poznat
Ratnom gradivu, i Tebi Cezare Marko,
Uvijek istaknut u prvom bojnom redu.
.
II
.
Pošto je primio konzulat…
Živu sliku očinskog duha
Kako sa obuzdanog konja baca koplje
Tebi, Medaure, posvećuje tvoje Meduarije.
.
.
Sofokle u Butui
.
Divan je ovo grad, Butua. Tako se izgovara na jeziku
Njegovih stanovnika. Možda ću ga upotrijebiti u nekoj
Budućoj tragediji. Nešto zrači iz njegovog imena. A
Ove plaže, ah ove plaže. Toliko mi prijaju. I pijesak, more
I talasi. Kao da se prvi put susrećem s morem,
Ostvarujem se kroz njega. Kroz svako zrno pijeska. U svakom
Sam talasu. Osjećam dolaženje i odlaženje, dok kroz
Predvečerje koračam, zadovoljan što mi se stope ostaju
Ovim žalom.
Trajaću ovdje, kao što trajem u beskonačnom moru. Ova
Žala su kao ogledala koja umnožavaju moj lik.
Stigao sam ovamo na odmor, zvanično je moj dolazak tako
Objavljen, a u stvari, ja u ove krajeve dolazim zbog drugačijih
Razloga. Državna blagajna u Atini, čiji sam glavni rizničar,
Otanjala je, treba probuditi naše emporije. Butua je
Jedna od važnijih u ovom dijelu Hronskog mora,
Treba podsticati trgovinu. Umjesto da mislim o pjesničkim
Djelima, moram se baviti državnim poslovima. Laskalo
Mi je to u mladosti. Danas, na sve gledam drugačije.
Hej, more! Talasu koji donosiš
Sve u svojim kapljicama, osjećam kako se u tebi sav
Razlivam. Sjutra imam sastanak sa starješinama grada.
Moram na to misliti, prije svega.
Važni poslovi su u pitanju.
A onda ću o tebi razmišljati, more, I o tebi, talasu, i o vama,
Talasi, o oblacima koji u predvečerje promiču nad
Gradom i ovim predjelima.
Gle, naše lađe, ukotvljene u luci. Svuda smo stigli.
To raduje.
Moja domovina je mnogo prostranija od one koja je
Ucrtana u granice Grčke. Moja domovina je beskrjana.
Osjećam sebe u mnogim zemljama i narodima.
Helen sam i Ilir, Peonac, Tribal i Autarijat. Kelt sam.
Pegazi i Medi bliski su mi, koliko Tračani
i Epirci.
U katalogu sam svih naroda. Otkuda ovakva misao u
Meni, večeras, na ovom pustom žalu? Svakakve misli
Me opsijedaju. Narodi od početka svijeta.
Htio bih da sastavim katalog njihovih sudbina.
Da poređam narode i njihova imena, od početka
Svijeta. One koji žive u uspomeni i one
Što su odavno mrtvi, od kojih osta samo ime.
Zašto me opsijedaju narodi? I ovaj pijesak. Tragovi
U njemu, tragovi su mnogi koji su licem zemlje
Ostavili oni koji su prošli. A prošlo je nebrojeno
Mnoštvo i ja bih da se utopim u njihove tragove.
Da čitam iz knjige vječnosti.
Putevima
Kojima su prolazili narodi, plemena i jezici, da krenem,
I da se ne zaustavim, da putujem do kraja zemnog
Života. Da vidim groblja, oslušnem mrtve, napišem
Veliku tragediju, koju bi činili veličanstveni horovi
Izumrlih naroda koji se vječno oglašavaju. I, sada,
Dok hodam ovim žalom i udišem more, čujem
Mnoge glasove, u talasima dolaze. Čujem more
Koje nema obala, koje veličanstveno govori,
Beskrajno se oglašava.
Kako je gorda i stasita ova Ilirka. Hoda graciozno
I dostojanstveno, ovako ne znaju da hodaju žene u Atini.
Nosi krčag na glavi, napunjen vodom sa nekog izvora.
Neprilično je, stranac sam i neznanac, al’ moram se
Osvrnuti.
Da li će neko jednom prepoznati moje stope u ovom
Pijesku? Da li će znati da sam ovuda prošao ja,
Sofokle, tragičar i rizničar? More otkriva i pokriva,
More radnik neumorni. Odnosi i vraća. Sjutra,
Ako u toku noći nadođe plima, neće biti ovih stopa.
Ali, vjerujem da ovo isto more, koje će ih izbrisati,
Jednom će otkriti trag koji sam ovdje ostavio.
Tragovi se ne mogu izbrisati. Sve se ponovo ukazuje
I obnavlja. Riječi, fakta, osmijeh, dovoljan je da se
Udvoji i umnoži i ponovo javi. Ne vjerujem u kraj.
Svaki kraj je početak. Dovoljan razloga za takvo vjerovanje je
More, talasi i pijesk, koji uzimam
Pune šake su mi pijeska.
Već je sumrak, uskoro će noć, moram na počinak,
A prije toga na sastanak s povjerljivim ljudima, Helenima
Koji su ovdje na službi i predstavnicima
Domaćeg stanovništva, koje radi za nas, uz
Nagrade.
Sjutra je novi dan.
Sjutra mojih stopa neće biti. Ali…Nema zaborava.
Mrtvi ne mogu biti mrtvi, dok je jedna
Jedina misao na njih prisutna među živima. Sve je
Život, u stalnom gibanju i uznošenju, u nadolaženju
I vraćanju. Volio bih da još mogu ovako, ali
Stvarnost uskraćuje prostor krilima mašte.
Moram se pripremati za sjutrašnji sastanak.
Atinska blagajna se polako,a li sigurno prazni.
Nedolično možda za jednog pjesnika, ali je tako.
Zbogom, More!…
I još samo da kažem:
Na mjestu sbakog grada upisana je njegova sudbina.
Vanvremeni časovnici otkucavaju trajanje.
Čujem ih!
……………………………………………………..
.
.
.
.
