.
.
Moj pogled na zid u kancelariji Foruma slovenskih kultura koja se nalazila na Mestnom trgu u Ljubljani, gdje sam došla radi jednog sastanka, zaustavio se na toj jednoj fotografiji. Od pregršta njih koliko ih je visilo na zidu ja sam neprestano zurila samo u jednu fotografiju. Trebalo mi je više vremena da se sjetim zašto su mi crkva koju vidim na fotografiji i predio oko nje tako poznati, kao da dolaze iz moje neposredne blizine. Crkva je većim dijelom bila zahvaćena u noćnom mraku, iz čije su se pozadine nazirali tamnoplavi talasi okolnog jezera. Iznad talasa ucrtavao se jedan iskrivljeni red tamnih brda, a preko njega drugi, veći i takođe iskrivljeni red brda nešto svijetlije boje, zaogrnut zagasito narandžastim tragovima zalaska sunca. Oko crkve, takođe u noćnom mraku, fotografijom su bile zahvaćene i konture drveća u dvorištu. Svježi odbljesci svjetlosti narandžaste boje prelivali su se u njenom podnožju. Ovako fotografisani momenat u životu jednog sakralnog objekta upućivao je na zagonetnost.
Najednom sam se sjetila. Ohrid. Makedonija. Pa, da.
Tog ljeta sam boravila u Ohridu, gdje bih povremeno odlazila u ribarsko selo Kaneo do crkve Svetog Jovana Bogoslova. To je upravo ta crkva sa fotografije. Ona leži na stijeni iznad jezera. Da, sjećam se dobro. Puteljkom u njenoj bašti koji je bio ograđen kamenom spustila bih se do stijene. Ponekad bih tako sjedjela dugo na rubu stijene, pustivši noge da mi lagano padaju na dolje, prema vodi jezera, u kojoj su stajali neravnomjerno raspoređeni sitni ribarski čamci. Jednom rukom bih mazila lišće obližnjeg žbuna, slušajući gdje pjevuši tajnu pjesan vjetra koji mi miluje kosu i obraze. Gledala bih u okolna brda, zatim zatvorila oči i samo ćutala.
Na zemljištu ispred crkve, gdje je elegantno raslo po koje zimzeleno drvo, sjećam se dobro, nalazio se jedan usamljeni grob, koji je mamio moj pogled. Iznad groba stajala je ogromna ploča u znaku krsta. Iza groba raslo je drvo čije je razlistalo lišće zelenilo pogled na plavkasto jezero i sivo nebo. Po riječima utisnutim po površini krsta, saznala sam da se radi o grobu sveštenika koji je umro 1925. godine.
Tog avgusta kad sam odlazila iz Ohrida bila je noć. Moj posljednji pogled na crkvu Svetog Jovana Bogoslova bio je sa uzvišenja u njenoj neposrednoj blizini. Zvuci tišine stapali su se s ehom nadolazećeg mraka, praveći odraz na graničnoj liniji naspram, koja je razdvajala jezero od neba. Iz crkve je dopirala neobična svjetlost za koju mi se činilo da je nikad neću zaboraviti.
Ponovo sam se nakon par mjeseci susrela sa istom crkvom i njenom svjetlošću. Ali na drugom mjestu i u drugo vrijeme. Nakon prepoznavanja, osjećaj je bio isti kao i ranije. Tišina, spokoj, zatvorene oči i dugo ćutanje. Nedostajao je vjetar. I jezero. Ohridsko.
.
.
.
.
.
