.
.
Od prve poetske zbirke do danas, dogodile su se ogromne promjene u društvenim, naročito u tehnološkim okolnostima. Koliko su sve te promjene uticale na Vašu poetiku?
.
Mislim da je možda i najvažniji „posao“ književnosti reflektirati vrijeme u kojemu ona nastaje kroz individualnu, autorsku prizmu, pa si time bitno olakšavam odgovor na ovo pitanje, uvjeren da sam se i sâm mijenjao onoliko koliko su to okolnosti uvjetovale. Naravno da se to odnosi i na „hrvatski književni kontekst“, koji nije mogao zaobići sve globalne i lokalne potrese unatrag četvrt stoljeća. Meni osobno najtužniji dio priče jest odustajanje od poetičkih ambicija i pristajanje na imperative fiktivne komercijalnosti. Kažem fiktivne, jer gotovo da je nemoguće aktivirati prostor za pravu komercijalnu književnost, sa svim njenim zamkama i ograničenjima, kakva su itekako vidljiva i na tzv. „pravim“, artikuliranim tržištima.
.
.
Mogu li se te spomenute situacije upoređivati i iz ugla dok ste bili urednik vrlo uticajnog „Quoruma“ (1985-1989), ili se registrovati uticaj časopsine produkcije i njezine uloga u tom vremenu i kakav je tragove ostavio taj uticaj u savremenom smislu s masovnom pojavom portala, blogova i sl?
.
U časopisnoj produkciji, ni na najbanalnijoj razini, nije moguće uspoređivati dvije spomenute situacije. Tiskani časopisi prije trideset godina bili su važno mjesto artikulacije književnih ideja, afirmacije novih poetika i književnih generacija. Danas su oni bitno prorijeđeni, na javnoj sceni neprimjetni i potpuno nevažni. Igraju neku ulogu još samo u zatvorenim, getoiziranim skupinama. Ako, pak, pogledamo što se preseljenjem dijela sadržaja na alternativne medije dogodilo u tom „tehnološkom smislu“, onda situacija, nažalost, ne postaje nimalo bolja. Sadržaji na internetu često su potpuno neselektivni, često nema nikakvoga vidljivog uredničkog angažmana, konceptualno ne uspijevaju nametnuti literarne sadržaje kao dio nužnoga kulturnog standarda, profesionalna razina često je izrazito niska. Ako te prostore pogledamo, recimo, u svjetlu jedne odumiruće discipline kao što je književna kritika, onda vrlo brzo shvatimo da se ni takvi sadržaji ne uspijevaju afirmirati, pa ni bitnije kvalitativno profilirati, iako se medij čini idealnim upravo za njih.
.
.
Postoji odavno ta velika zapitanost, koja čini se kulminira s počektom XXI stoljeća o mogućim ishodištima, ulozi i uticaju književnosti. Mogu se čuti čak i iskazi da danas u ovom smislu „sve navodi na ćutanje“. Što nam onda govori hiperprodukcija i poplava velike količine komercijalne literature?
.
Mislim da je ta produkcija „komercijalne književnosti“ (ako već pristajemo na taj oksimoron ) u prostoru fiktivnih tržišta jedna potpuno shizofrena projekcija, proizašla ponajprije iz provincijalne frustracije da u čizmama od sedam milja moramo stići standarde zapadnoga kapitalizma, koji je taj isti Zapad dobrano načeo, a nas je pojeo za predjelo, pretvarajući nas u smiješne mrvice globalno sve siromašnije trpeze. Mislim pri tom na najveći dio stanovništva ove suicidalne planete, ne na onaj mizerni postotak bogatih, koji su to postali upravo produbljivanjem bijede i nesreće svih drugih.
.
.
Poezija postoji da bi se određivala i neprekidno prevrednovala nasuprot onome što joj prijeti i što je opstruira. S obzirom na dramatična zbivanja na Balkanu, sa ratom u središtu kako se književnost danas reflektira prema tim graničnim linijama nacionalnih ideologija, agresivnih medijskih i političkih uticaja?
.
Mislim da i tu možemo govoriti samo o pojedinačnim slučajevima, nikako o nekom dominantnom trendu. Postoje pisci koji se opiru, koji ne pristaju na ultimatume, niti političkih ( danas posve klauniziranih) stuktura niti financijskih središta. No, tzv. mainstream književnost, a to je najveći dio produkcije, lišene svake poetičke potrage, u konačnici svake literarne ambicije, uglavnom se vrlo „pažljivo“odnosi prema centrima stvarne ili fiktivne moći, računajući najčešće na nešto crkavice, jer od književnosti se ionako ne može živjeti…
.
.
Prisutni ste u hrvatskoj i jugoslovenskoj književnost od osamdesetih, pa onda i ovaj savremeni kontekst. Događaji od početka devedesetih do danas stvorili su u toj produkciji čitav spektar autora, tematskih obzora i stilova. Što nam kao osnivač etablirane izdavačke kuće „Meandar Media“ možete reći o tome?
.
Osamdesete su bile neko drugo vrijeme, literarno ( i ne samo literarno ) vrlo potentne, dinamične, nervozne. Ideje su prštale na sve strane, ne dopuštajući vihoru loših politika ovladavanje prostorom književnosti i kulture, iako su one uvijek imale„svoje dečke“, razne akademike i druge nacionalne veličine… Od devedesetih naovamo teško je usustaviti neke modele, iako je u Hrvatskoj npr. bilo pokušaja stvaranja književnih koncepata, koji se nikada nisu uspijevali do kraja formirati, ponuditi moguće odgovore na pitanja koja su postavljali… Tako je bilo npr. s „eventualistima“, sa „stvarnosnom književnošću“ itd. Netko bi se mogao zapitati zašto ne spominjem FAK, Festival A književnosti, no tu nije bila riječ o literanom konceptu, nego o pokušaju estradne afirmacije književnosti, u samim počecima, uz snažnu medijsku podršku, vrlo uspješno.
.
.
Prepoznati ste kao autor koji sarađuje sa piscima i izdavačima širom Balkana… Šta je u fokusu te saradnje?
–
Mislim, prije svega, da je to moj pokušaj afirmacije onoga što profesionalno radim u jednome malom, ali zahvalnom kulturnom prostoru. Nema tu nikakvih velikih interesa, nego jedino svijest da nam je svaki čovjek kojemu u ruke dospije neko naše izdanje dragocjen. S druge strane, ja kontinuirano pokušavam održavati neku pozitivnu tenziju između književnih ex-yu prostora, jer mi se čini da je ona bila vrlo produktivna u nekim drugim vremenima, a da i danas raspolaže s mnogo, često potiskivanih, potencijala.
.
.
Tokom ratnih godina na prostoru bivše SFRJ takođe su postojali logori i masovne grobnice. Vukovar je bio grad smrti i ratnih strahota. Kako si to lično doživio, i što bi bio tvoj poetski sažetak kao odgovor na ono često postavljano Adornovo pitanje o poeziji nakon Aušvica?
.
Od početka tih ratova ja sam bio zabezeknut divljaštvom i brutalnošću donedavnih dobrih „susjeda“. U Vukovaru je ubijen moj veliki i dragi prijatelj, pjesnik Rene Matoušek. U Dubrovniku su ubijeni Milan Milišić i Pavo Urban. Rat je odnio živote mnogih znanaca i prijatelja. Netko ih je žrtvovao da bi ostvario svoje ideje i upisao se u sumnjivu fikciju koju po inerciji nazivamo poviješću. Kakva je uloga književnosti u tome? Rekao sam već da ona reflektira vrijeme, no u takvim ga situacijama često reflektira lažno, misleći da mora služiti nekoj od tzv. velikih ideja ili da ne smije dirati u „svetinje“, u „nedodirljivo“. Umjetnost općenito, pa tako i književnost, što se mene tiče, ne poznaje „svetinje“, „velike ideje“ i druge politički podmetnute mamce. Ona, naime, gotovo ništa ne mora. Mora jedino postavljati bitna pitanja i pokušati ponuditi moguće odgovore, odgovore iza kojih stoji odgovoran autor. Mislim da sam razumio tu Adornovu tezu, no i književnost i stvarnost pokazale su da Auschwitz nije, nažalost, bio krajnja točka ljudske bijede, beščašća i zločinačkih potencijala koji očito čuče u najtamnijim predjelima čovjekove naravi. Meni se čini da je književnost to vrlo brzo shvatila, i da to potvrđuju velika djela druge polovine dvadesetog stoljeća, od Becketta do Georgesa Pereca i Thomasa Bernharda, do Danila Kiša i Paula Celana.
.
.
I Rebeka Solnit je pisala da je “knjiga srce koje kuca samo u grudima drugog”, misleći pri tom na uticaje i kontekst čitanja. Često se ima utisak da danas ima više onih koji pišu ili se kakogod bave knjigama negoli samih čitalaca. Šta se naporedo sa svim ostalim promijenilo danas u artikulaciji onoga što knjiga čini za dušu?
.
Promijenila se, prije svega, pozicija knjige u društvenom kontekstu, pa i uže, u prostoru same kulture. Moćni marketinški mehanizmi uspjeli su nametnuti unosnije oblike posredovanja, često na mizernoj razini, ali kada je riječ o financijskim interesima, ništa se ne smije ispriječiti na putu do realizacije, pa čak ni slabašna biljčica koju još uvijek zovemo knjigom, a koju su, kao„zahtjevan medij“, istisnuli banalni, mediokritetski oblici posredovanja, pogodniji za pasivnu konzumaciju, bez suvišnih pitanja.
.
.
Šta je u tom kontekstu tvoja lična istorija čitanja?
.
Oh, nimalo jednostavno pitanje. Imao sam sreće da je otac, kada sam bio dijete, u kuću donosio knjige, što je u usredini u kojoj sam tada živio i tada bio eksces, barem, pa sam zahvaljujući tome, zavirujući kriomice i u „zabranjena mjesta“, preko književnosti proširivao svoje vidike, svoj pogled u svijet. No, u vrijeme mojega djetinjstva to je bila jedna od rijetkih mogućnosti. Bilo je to vrijeme bez televizije ili, nešto kasnije, s vrlo kratkim televizijskim programom. Bio sam, uz to, pasionirani čitatelj stripova i roto-romana. Lun, kralj ponoći bio je vrlo poticajan tekst preko kojega sam dospio do Georgesa Simenona, Arthura Conana Doylea i Agathe Christie, kasnije i do Le Carréaitd. Formiran na takvoj literature i sâm sam se šokirao svojim iznenadnim zanimanjem za avangardnu književnost, koja se pojavila dolaskom na studij na zagrebačkom Filozofskom fakultetu. Poslije je sve išlo po nekoj unutarnjoj logici koju nisam ni pokušavao analizirati…
.
.
Šta se novo dogodilo u književnom i kulturnom životu ulaskom Hrvatske u Evropsku uniju, posebno kada su u pitanju položaj pisaca, knjige i izdavačke djelatnosti?
.
O promjeni bih mogao govoriti tek kada bi ona bila pozitivna. Samim ulaskom u Europsku uniju nije se dogodilo baš ništa u tom smjeru. Štoviše, zbog višegodišnje ekonomske krize i neslavnog niza vlada koje su neprestano reducirale budžete za kulturu i zanemarivale značaj nečega što smo znali pod nazivom„ kulturna politika“, književnost i kultura općenito pale su na najniže grane otkad ja pamtim situaciju u kulturi zemlje u kojoj živim. U takvoj konstelaciji o položaju pisca, knjige i izdavačke djelatnosti moguće je govoriti isključivo u distopijskoj sferi.
.
.
………Razgovarao Ljubeta Labović
.
.
.
.
.
