Tačka

Na prijemu

Vješamo sebe o čiviluke u garderobi,
a naši kaputi odlaze u salon,
na gozbu na koju smo pozvani
po spisku sastavljenom u Kabinetu.
Rukavi naših kaputa kucaju se
kristalnim čašama, dopola napunjenim
nekom bljedunjavom sluzi i beznađem,
i klimaju prazninom iznad kragni,
tamo gdje bi trebalo da budu naše glave.
Kad na sve strane prospu dovoljno
razvodnjenih osmijeha, prazni kaputi
vraćaju se u garderobu i sa čiviluka
uzimaju ono što bi trebalo da budu
naša tijela, mašu prazninom rukava,
klimaju praznim okovratnicima,
i odlaze u noć kojoj pripadaju.
Tek kad nam zvijezde vrate mrvice
života u utrnula tijela, naši kaputi,
daleko od svjetlosti svečanog salona,
postaju ono što jesu: bezvrijedne krpe,
potrebne samo za to da sakriju sramotu
i da nas zaštite od studeni koja se
neprimjetno uvlači u već sleđena srca.

.
U posljednjem času

Na vijest o smrti Novice Tadića
Tiho, na prstima, oko nas
premrežava samoću. Ne lupajte
u lonce i talambase, ne tjerajte je,
prkosnicu. Jer, kada svi odu,
ona će jedina ostati uz nas.
S nama će biti i u Posljednjem času.

Apoteza tačke

Tački jest mjesto
kraj desnog koljena
Onog Koji stvori Riječ.

Jer, pod oreolom,
od Riječi samo je
Tačka savršenija.

Tačka jest Klica,
ona jest Trajanje
i jeste Sudnji Dan.

I zato, kažem ti,
zaista ti kažem,
bez dvoumljenja:

Tački jest mjesto
kraj desnog koljena
Onog Koji stvori Riječ.

Dva ogledala

Stanu ponekad dva ogledala
jedno pred drugo
i dugo se gledaju.

Lijevo ogledalo gleda desno
i sebe u dubini,
a desno gleda lijevo
i svoj odraz u njemu.

Čovjek bi rekao da sve je prazno –
da prazno je lijevo
i da prazno je desno ogledalo.

I tek kad se pomiri s tom mišlju,
pažljiv posmatrač nazre
česticu čiste svjetlosti
u tačku prometnutu,
koja čas u desnom,
čas u lijevom ogledalu
traži sigurno utočište.

.
Čekajući početak književne večeri

Zatvorene u sebe,
riječi kaplju iz tišine
u bezdan misli koja blijedi.

Za koji trenutak
u prepunoj dvorani
treba da počne književno veče.

Šta ako se riječi uzjogune
i ostanu u svojoj tišini,
zatvorene u tačku koja nema dna?

.
Sizif na proputovanju

Noćas svratio Sizif
u pjesnikovu radnu sobu;
provirio kroz prozor tek onako
i nešto ga privuklo da uđe.

Zuri u hladnu peć u uglu,
razgleda otvorene knjige na stolu,
dugo pogled prikiva za
kao krvna plazma čistu
bjelinu hartije pred pjesnikom.

Na njegova pleća
odjednom se svali
nepodnošljiv teret
još neuhvaćene misli.

Guraj ti, pjesniče, svoju tačku
po tom nesavladivom polju,
a ja odoh za svojim poslićem –
reče sa smiješkom na licu Sizif
i bez pozdrava krenu
put strmog kamenjara.

.
Dug put

Krenuli smo na dug put, u dalek kraj se zaputili.
Ponijeli sve što je moglo da stane u srce,
napunili oči zavičajnim pejzažima.
Tabane potkovali tragovima kojima smo
prvim nesigurnim koracima krenuli u svijet,
u susret dosuđenim zamkama i vatri.

Pošli smo ne birajući među sobom vođu,
jer vodila nas je želja da stignemo do cilja.

Posrtali i padali, ustajali i padali.
Gordo išli preko mravinjaka, kroz zvjerinjake,
bosonogi gazili trnje i zmijska legla.

Doručkovali zoru, ručali znoj, večerali umor.
Snagu iz zemlje crpili, čelo oblakom brisali,
krijepili se plavetnilom iz izvora kraj puta.

Davali usput prosjacima posljednja zrnca nade,
slijepima pomagali da zaobiđu urvine,
sakatima da se popnu na ljuljaške iluzija.

I nismo zastajkivali, jer – dug je put do sebe.

Marina Cvetajeva i ja

Sreli se danas na Jutjubu
Marina Cvetajeva i ja.

Ona mlađa od proljeća
koje me zapljuskuje kroz prozor,
ja stariji od njenog pogleda.

Ne piši pjesmu o meni,
ja sam pjesma, kaže Marina,
i ja odlučim da ostavim olovku
čim napišem stih koji čitaš.

Skrivanje

Kada osjetiš potrebu
da se sakriješ
od cijelog svijeta,
a ne znaš gdje bi.
napiši pjesmu
i zavuci se kradom
među njene stihove.

Prognitelji te tamo
neće tražiti,
a biće ti toplo
u tjeskobi kojoj pripadaš.