Prije par dana ujagmio sam slobodnog vremena sa namjerom da cijelo prijepodne provedem u čitanju. Kad već počnem sa radom, isključujem mobilni telefon. Posegnem, dohvatim telefon, u ruci se oglasi poziv. Kad god me preduhitri i zazvoni, odgovaram:
“Jesi li u Skopju?” malo sam se dvoumio, a onda prepoznah glas mog poznanika, sopstvenika stada od oko 300 ovaca.
“Jesam, šta ima!?” svakako mu nešto treba. Ako nije ništa hitno, skratiću razgovor.
“Odmah dođi!” nije mi ostavio vremena da smislim neki izgovor o zauzetosti. “Na moj zimsko bačilo, znaš, tamo iznad puta prema B.”
Zbogom moje prijepodnevno čitanje. Tih dvadesetak kilometara magistralnog puta i onda nepun kilometar dobrog makadama do bačila, prošao sam za manje od pola sata. Na crnoj, kišom orošenoj ledini, pred zatvorenim vratima zimskog tora zidanog od blok cigli, pokrivenog krovom od slame i bukovih grana, vidno usplahireni, sačekali su me moj poznanik i dva čobana. Iz tora je odjekivao bjesomučni lavež cjelog čopora pasa.
“Vuk! Vuk je unutra! Nanjušio je ovce u toru, popeo se na krov i propao kroz jednu rupu. Izgleda da je odmah shvatio da više ne može da iziđe, jer su čobani zatekli u uglu, pravo ispod rupe u krovu kroz koju je propao. Zamisli, toliko se uplašio da ni jednu ovcu nije ni pipnuo. Od ljetos se spremam da popravim krov, a vidi sad ispade da je bolje što nisam…”
Kroz oprezno otškrinuta vrata hitro se provukosmo u tor. Pedesetak ovaca zbilo se u najtamnijem ćošku mračne prostorije. U suprotnom uglu, na svjetlu kišnog jutarnjeg neba, ugledah ga: iskeženih zuba, nakostriješen, čvrsto ukrućenih prednjih nogu, kao ukopan u zemljani pod tora, vuk! Oko njega, na pet-šest koraka, obruč uskomešanih ovčarskih pasa. Čim smo ušli zalajaše još žešće. Povremeno, po neki pas bi munjevito bi se ustremio kao da će nasrnuti na vuka. I još brže bi ustuknuo, naježen od straha, škljocajući zubima, dok je iz razjapljenih čeljusti prskala bijela pjena!
“Zatekli smo ga tu. Bio se pritajio, umalo nam je šmugnuo kroz noge kad smo otvorili vrata. Nije ni jednu ovcu zaklao. Gleda samo kako da spasi živu glavu. Vidi se da je mlad, živi mu se!” Jakih, dugih nogu i krupnih šapa, još ne sasvim odrastao, vuk je vjerovatno imao oko deset mjeseci; krzno mu još nije bilo ni jednom promijenjeno. Tek što je izrastao do svoje pune visine, žilav, snažnog vrata nagalašeno širokog čela, čvrste atletske konstitucije, nosio u sebi je potencijal da se za godinu-dvije, kad dostigne punu snagu, razvije u prekrasnog i izuzetno krupnog predstavnika svoje rase!
“Što bi nam ovaj jade zadavao da nam sada nije dopao šaka! Već dogodine ništa mu ne bi mogli naši psi. Vidi kako ga se već sada plaše! Sreća naša, neće dočekati da još ojača. Odmah smo javili ovčarima da dovedu pse. Pogledaj, skupilo se 14 pasa. I evo već cijeli sat ni jedan ne smije da udari na njega! Sad čekamo da stigne ‘Belići’, on je na gornjim livadama, sa janjadima. Samo gledaj šta će biti kad dođe ‘Belići’!”
Povremeno, u kratkim predasima izmedju stalnih nasrtaja pasa, mladi vuk bi bacio brz pogled prema otvoru na krovu. Odatle je dolazila mutna ali sve jasnijan svjetlost, a sa njom i svi oni mirisi i prizori spasa i slobode koje je vuk osjetio, iskusio i upamtio u svom kratkom životu. Predložio sam mom poznaniku da vuku damo šansu: bilo bi fer da mi iziđeno, za sobom širom otvorimo vrata i ostavimo psima i vuku da sami riješe pitanje: oni – svoje časti; on – svog života! Ako se vuk probije, neka živi – rekao sam mu! Ako ne uspije, svi će hvaliti tvoje pse i pričati o njihovom podvigu u dugim zimskim nocima, još godinama! – pokušao sam ga nagovoriti, podstaći mu viteštvo!
Ali, znao sam da u toj situaciji niko od učesnika i ne pomislja na nikakvo viteštvo, još manje na to da bude fer. Prijedlog je ostao ne samo potpuno neshvacen, engo nije zaslužio ni jednu jedinu riječ obješnjenja; dovoljno rječit bio je pogled podsmješljive nevjerice da mi je takva besmislica mogla pasti na pamet! Antička tragedija preuzela je vlast i cijelo zbivanje podvrgla zakonima svoje poetike! Nema bjegstva od prokletstva! Kada usud počne djelovati, nema sile koja bi ga promijenila ili zaustavila!
Plameni zelenog fosfor iz smjelih vučjih očiju i dalje su držali na rastojanju uskovitlani živi obruč bjesomučnih zapjenjenih pasa. Svaki od 14 pasa bio je i stariji i krupniji od ovog mladog vuka. I opet, ni jedan se nije odvažio da pridje na dohvat njegovih iskeženih sniježno bijelih očnjaka.Da sam se samo sjetio da u ovu dramu unesem princip Deus ex machina! Da sam, recimo, pojurio i širom otvorio vrata tora, i koristeći svoj autoritet i zbunjenost mog prijatelja i dvojice mladih čobana, zadržao ih otvorena dovoljno dugo da vuku, privučenom dnevnim svjetlom i otvorenim prolazom, pružim šansu za poslednji juriš prema slobodi!
Da sam se sjetio toga, možda sam mogao pokušati. Ali nisam se sjetio. Kao opčinjen gledao sam tu dramu, oprhvan osjećanjem neumitnosti. Učinilo mi se kao da se neka tanka nevidljiva opna, koja nas pokriva dok god naš život teče mirno i ustaljeno, odjednom prokinula, kao da se u tom maglovitom kišnom jutru i pod našim nogama procijepio nekakav krov, kao onaj krov od slame i bukovih grana, i kao da smo kroz taj otvor svi propali – i ovaj mladi vuk, i psi pomahnitali od bijesa i straha, i zbite u klupko stišane ovce, i moj poznanik, i oba čobana, i ja. I kao da niko od nas ne može i više nikada neće moći izići iz tog začarnog tora.
Iznebuha u tor uđe ovčar sa ‘Belićijem’. Samo trenutak, ali zaista jedva koliko sijev magnovenja, nastupi, ili jos tačnije – pade teška tišina, strašnija nego kad nag glavom prasne grom! – kada “Belići” zastade, skamenjen dok mu se oči privikoše na polumrak u toru; ugledavši vuka. odmah zatim, iz mjesta poleti kao hitnut kamen ili kao zamahnuta oštrica sjekire, i svom snagom gruhnu pravo u vuka. Za njima, gotovo istovremeno, nasrnuše svi psi. Divlje režanje, skičanje, kratak hropac. Mladi vuk je ležap na hladnom zemljanom podu tora, doslovno rastrgnut; dva psa su lizala duboke krvave rane na grudima i vratu, treći prednju šapu, četvrti slabinu.
Dok sam vozio nazad, znao sam da od planirnog čitanja nece biti ništa. Ni od jutarnjeg, ni od večernjeg. Ni od današnjeg, ni od sutrašnjeg. Parkirao sam u travu kraj ceste i izišao iz auta. Pogledah u nebo. Kada se gusti niski oblaci za trenutak malo rastvoriše, učini mi se da se to nad gradom u dolini, i čak, nad cijelim svijetom, provalila rupa u nebeskom krovu, i da za nikoga od nas nema izlaza iz ovog začaranog tora koji zovemo svijet.