Adin Ljuca

Zemlja u cipelama

.

.

.

Urbi et orbi

.
…………………………………………….Petru Kabešu

.
Ako ne pripadaš mjestu i svijetu
imaš mogućnost da u skladištu biblioteke
čistiš knjige od prašine na trećem spratu ispod zemlje
ili u opservatoriju, daleko od urbanih područja
pratiš ponašanje vremena – dok te i otud
ne otjeraju.

Na trećem najljepšem vidikovcu na svijetu
ispitivao si smjer i brzinu vjetra,
nosivost riječi, klasificirao oblake.
Dok me okrepljuje škrto prvojanuarsko sunce
na vrhu Milešovke, zgražam se nad nama,
potrošačkom civilizacijom koju ćemo uskoro potrošiti,
jer škrtim nazivamo i ono što je primjereno,
ono u čemu nema rasipništva.

Propovjedaonice su da se propovijeda
ali ako ne pripadaš mjestu i svijetu
znaš tačno na čemu si: dole nebo, gore magla
i ti između njih ispunjavaš rubrike o prevrtljivosti vremena,
prepuštajući se zakrivljenostima grafema,
čarima izazovnih oblina, asimetrijama istine…

.

.

Utorak, posljednji dan maja

.

Tek na povratku s groblja u grad
primjetio sam da su mi cipele
pune zemlje iz rake.

Imao sam osjećaj da oca vraćam kući.

.

.

Helike, u zimu 373. pne.

.

Morao sam izaći pred svoje sugrađane na agoru
i reći im što mislim:
Ljudi, sravnit će nas sa zemljom i onda potopiti!
Niko neće preživjeti.
Pokrenite se dok nije kasno!
Gmizavci i insekti napuštaju svoja staništa …

Govorio sam, vapio, zapomagao:
Otvorite oči,
i slijepi miševi
bježe
i morske sirene
bježe
i kućni ljubimci …

Ali moj glas kao da ne dopire do njih.
I ptice već traže spas na nebu
a oni i dalje ništa ne poduzimaju.

Dan je vedar
a želuci puni nakon ručka.
Preklinjem ih na sav glas:
Pokrenite se, ljudi!
Jedni u mene tupo zure
i čačkaju zube.
Druge uzrujavam,
dok me poznanici gledaju
sa saosjećanjem…

.

.

Ipak se ne okreće

.

Tamo gdje bi kao ožiljci morali biti
tragovi nema ih, ali otisak stopala
na finoj praškastoj površini jasno je vidljiv
jer čovjek ostavlja trag kad hoće:
dovoljno je nekoliko filmskih rekvizita,
kulisa i sklonost ljudskih bića da vjeruju
u ono što vide, i u ono što ne vide.
Zastava se vijori na vjetru kojeg nema.
Kad Armstrong skakuće po Mjesecu,
to je mala laž za čovjeka ali velika
za čovječanstvo.

.

.

Tito govori svojim narodima

.

Danas se više ne zna da li ekvator i meridijani
guše globus ili ga drže da se ne raspadne.
Ali jednom bilo je drugačije: što su više
istok i zapad stezali obruč, čvršće smo stajali
jedni uz druge, kao duge na buretu. Bilo je to
davno ali tad smo bili bliže slobodi no sad.

Ma koliko da upirete pogled u daljinu ne vidite dalje
od svijetle prošlosti. Umjesto pijavica liječe vas
krvopije i sad, razrogačenih očiju, sljepačkog pogleda,
ne znate ni kuda bi, ni kako. A ja vam opet kažem:
svako i ponaosob mora da sruši svoj most da bi
preko njega prešao.

.

.

.

.

.


Adin Ljuca

Rođen 1966. u Zenici. Studirao komparativnu književnost i bibliotekarstvo u Sarajevu, a zatim i u Pragu, gdje od 1992. godine živi i radi kao bibliotekar. Uz pisanje i prevođenje, bavi se proučavanjem kulturne historije češko-bosanskih odnosa.

Sva prava zadržana © 2016-2017 Eckermann ISSN 2466-3220 (Online)