Eckermann pita

Ne volim oglodane stihove

Božidar Vasiljević, rođen 1951. u Jasenovu. Objavio je dvadeset dve knjige proze, poezije i poezije za decu. Objavljivao u svim relevantnim časopisima, prevođen na strane jezike, zastupljen u antologijama za decu i odrasle na srpskom, švedskom i ruskom jeziku. Živeo i radio u Kragujevcu, Svilajncu, Despotovcu, Senjskom Rudniku, Parizu, Kran-Montani, Luganu, Arosi, Lucernu, Huru i Ćupriji. Živi u Beogradu.

 

Šta je to reč?

Sredstvo za nerazumevanje. Reč je pretrpana značenjima. Recimo reč fukara, turcizam koji političari u skupštini koriste da  bi nekog ponizili, a  osnovno značenje te reči je sirotinja koja u miru služi za prezanje u jaram, a kao hrana topovima u ratu.

 

Šta je to poezija?

Posle izjave Branka Miljkovića da će je svi pisati, poezija je devojka koju niko ozbiljno ne shvata.

 

Vaše ime?  

Ja sam Božidar koji se zove Dragiša, u matičnim knjigama mesne kancelarije u Jasenovu ja sam Božidar, po crvkenim knjigama sam Dragiša. Zato sveštenik nije mogao da me nađe u crkvenim knjigama, tražio je Božidara, a ne Dragišu.

 

Prva reč koju ste izgovorili?  

Znam samo da sam u školu pošao kao učitelj. Maternji mi je srpski, a pošao sam u pripremni razred sa Vlasima koji nisu znali srpski. To je učinilo da poverujem da sam pametniji od druge dece.

 


Vaše prve igračke?

Igrao sam se taluskama. Prvo sam morao da okrunim kukuruz i budem koristan, tek onda sam slagao kule od taluski.

 

Vaše igre?

Trčanje za stokom, pre polaska u školu.

 

Kao dete željeli ste da postanete?

Pilot. Da bih mogao da vidim kako izgleda svet gledan sa visine.

 

Prvo slovo koje ste naučili?  

Znao sam da pišem i čitam, pre polaska u školu.  Dodekalion je moj mistični broj za koji sam doznao čuvajući svinje sa svojom komšinicom.

 

Šta Vas je rastuživalo?  

Majka je otišla kada sam imao dve godine. Uludo su me uveravali da je otišla na neko bolje mesto. Ni sada ne verujem da je smrt bolje mesto.

 

Otac?

Živeo do smrti u Parizu, pred smrt je pozvao i čuo se sa četvorogodišnjim unukom. Bio je to njihov poslednji razgovor.

 

Društvo u detinjstvu?    

Novica Medić, zvani Meda. Naučio me je da pasem. Pasli smo kiseljak kada smo išli u brdo. Tako smo tolili žeđ.

 

Prvi bicikl?

Trkački bicikl  Radničkog iz Kragujevca, zvali su me Anketil po tadašnjem šampionu sveta.

 

Prva lopta?

Krpenjača.

 

Šta je bilo najteže u školi?  

Dosada. Učiti ono što već znaš.

 

Učitelj?  

Ljuba Baraković, došao odnekud iz Bosne. Svirao sam zvonca u njegovom horu.

 

Predeli Vašeg detinjstva?  

Puni divljih svinja, srna, fazana, zečeva.

 

Da li ste pisali ljubavna pisma?  

Pisao i dobijao. Dobijao sam svakodnevno pisma od devojke iz Kamnika. To mi je dizalo ugled među  gimnazijalcima. Duge ljubičaste koverte kakvih kod nas u Svilajncu nije bilo.


Srećete li danas Vaše prve ljubavi?

Desi mi se da dok vozim kroz zavičaj ugledam neku pogrbljenu staricu. Možda ne prepoznajem svoju nekadašnju ljubav.

 

Vaš nadimak iz škole?

Saraga su me zvali u selu. Po dedi koji je bio suv i neuhranjen kao saraga, nesposoban za vojsku. U gimnaziji sam postao Greg, po nekom engleskom fudbaleru. I danas me mnogi znaju jedino po nadimku.

 

Šta ste čuli o Vašim precima?  

Mog pradedu Petra nisu prepoznali kada se vratio sa Solunskog fronta. Deca su bežala od njega, bio je kost i koža.

 

Preci koje ste sreli?  

Prababa Kata je bila moj oslonac, do pete godine.

 

Rodni grad?

Rođen sam u selu. Bilo je to selo sa kućama od ćerpiča. U tim malim kućama od pleve i blata živele su mnogočlane porodice. Po nekoliko generacija. Sada tih kuća nema, umesto njih su višespratnice, ali uglavnom prazne. Narod se rasuo po svetu.

 

Gde je otišla Vaša prva plata?

Prvu novčanu  nagradu za poeziju popio sam sa ciganima u hotelu Evropa u Svilajncu. Moji drugovi i sada kažu da su Cigani i ne prija im da im kažem da su Romi.

 

More?  

Preplivao sam reke i jezera. Ali more je previše veliko.

 

Da ste u prilici, šta bi upitali Nastasijevića?

Što je toliko škrt na rečima. Ne volim te oglodane stihove.

 

Šta upamtiti od Birislava Radovića?

Mnogo toga. Sećam se kada je govorio u Narodnoj biblioteci Srbije o svom prevođenju Sen Džon Persa. Mala posećenost. Studenti su sedeli za šankom u obližnjem baru.

Bio je perfekcionista.

 

Skender ili Mak?

Morao sam da znam Stojanku majku  Knešpoljku.

 

Popa ili Pavlović?

Šekspir i Vitmen.

 

Danijel Dragojević ili Slavko Mihalić?  

Bitnici.

 

Beket ili Jonesko?

Obojica i Sioran. Unamuno mi je bio drug u gimnazijskim danima.

 

Sofka ili Koštana?

Koštana.

 

Gdje Vam je ugodnije, u danima ili u noćima?

U noćima u kolibici pokrivenoj slamom. Čuvao sam vinograd i slušao zrikavce.

 

Zašto se ljudi zaklinju? A zašto proklinju?

Verovatno što nešto kriju. Iz nemoći.

 

Čemu služe milioni zakona i propisa?

Da vi vam pokazali koliko ste sitni.

 

Kome verujete?

Suncu.

 

Pred čijom slikom ste najduže stajali?

Pred slikama Salvadora Dalija.

 

Kurosava ili Bergman?

Vim Venders.

 

Jasenovo?

Među Vlasima u Jasenovu sam Srbin, Među Srbima u Troponju sam Vlah. U Parizu Jugosloven. Svuda stranac.

 

Kako danas izgledaju zablude iz Vaše detinjstva?

Kažu da mračim, da sam cinik. Koristim vijuge, koliko je moguće.

 

Začin?

Volim začinjenu hranu. Danas su marketi puni raznih začina. U detinjstvu, uglavnom oni koje smo gajili u bašti.

 

64?

Bio sam prvak Despotovca. Bili smo strašna samouka ekipa.

 

Vaši strahovi?

Dokle da se plašim? Osim Bede. Nemogućnosti da se diše čist vazduh.

 

Čega se stidite?

Stidim se što ne znam albanski, a Albanac zna srpski, ne znam mađarski, a Mađar zna Srpski.

 

Praštate li?

Nisam u toj meri moćan.

 

Tražite li da Vam se prašta?

Trudim se da ne moraju da mi praštaju.

 

Šta je najlakše u životu?

Najlakše je da ga proćerdate živeći po diktatu.

 

Šta je najteže?

Ići kroz beskrajnu bljuzgu.

 

Čime se ponosite?

Ponosan na svoje godine. Čudim se kako sam uopšte stigao dovde.

 

Ko Vas je razočarao?  

Nije ih malo.

 

Koga ste Vi razočarali?

Svoje bližnje. Malo toga sam im dao.

 

Čemu uvek dajete prednost?

Svima koji u saobraćaju imaju prvenstvo. Voleo bih kad bi ljudi bili takvi i van saobraćaja na putu.

 


Da li ste ikada bili bezbrižni?

Svaki put kada udahnem jutarnju svežinu.

 

Šta dalje?

Kuda dalje? Doterao sam cara do duvara.

 

 

 

Razgovarao Enes Halilović

 

 

 

author-avatar

O autoru Božidar Vasiljević

(1951, Jasenovo), objavio je dvadeset dve knjige proze, poezije i poezije za decu. Objavljivao u svim relevantnim časopisima, prevođen na strane jezike, zastupljen u antologijama za decu i odrasle na srpskom, švedskom i ruskom jeziku. Živeo i radio u Kragujevcu, Svilajncu, Despotovcu, Senjskom Rudniku, Parizu, Kran-Montani, Luganu, Arosi, Lucernu, Huru i Ćupriji. Živi u Beogradu.