Blog
Zapisi uz prozu
Zoran Živković: Četiri smrti i jedno vaskrsenje Fjodora Mihajloviča
Fabulista, tvorac ili otkrivač drugih svetova, lučonoša, onaj koji otkriva nevidljivo, paralelne svetove, kosmose, fabule koje mi stvaramo svojim mislima i osećanjima. Pisac, tvorac, koji čitaocu omogućava da i on bude tvorac, da otkriva svoje svetove i svoje kosmose.
Park
Fjodor Mihajlovič – čovek koji je postavio više pitanja nego što je dao odgovora, naznačio je, pokazao moguće odgovore (plural).
F.M. – književnik, umetnik, tvorac i psiholog, tragač i terapeut u isto vreme, poslužio je kao sredstvo, kažiprst, da pisac da svoj pogled na svet. Nedefinisan, otvoren, mnogoznačan, kreativan, multipotentan. Svetovi, ne svet, kao potencijal i mogućnost, gde je svaka osoba – sve i nikada ista.
Stvarnost i fikcija – šta je istinitije? Mašta može svašta. No, stvarnost je često neverovatnija od bilo koje mašte, ali i mašta stvarnija od bilo koje stvarnosti.
Starac, ključa r nevidljivih kapija, postavlja Trojnicima (u stvari neograničenom broju stanja jednog čoveka) tri mogućnosti:
- Dug život, nekreativan.
- Srednje dug sa srednjom kreativnošću (prosečan život, što većina ljudi želi).
- Kratak, ali kreativan.
Odgovor „jednog od F. Mihajloviča“ ostaje otvoren, što omogućava dalja grananja, beskrajni niz mogućnosti proisteklih iz jedne.
Svaka priča, fabula, svet je za sebe. Svaki čitalac stvara svoj svet, postaje koautor ove knjige. Svesno ili ne, prekoračujemo granice, otkrivamo sebe i svetove koji su u nama. Stvoreni, stvaramo i otkrivamo – onoliko koliko želimo, koliko možemo, koliko smo radoznali, kreativni i slobodni.
Pisac je otvorio puteve koji su pred nama i u nama. Kojim ćemo poći – naša je odluka.
Vagon restoran
Koliko stvarnosti, koliko kosmosa?
Književni junaci imaju svoj život, nezavisno od pisca, čoveka koji ih je stvorio. Roditelj stvori, rodi dete, a ovo ima svoj život.
Pisac voli svoje junake, opravdava ih i tumači, ali oni, kao i deca, imaju svoju vizuru, svoja nezadovoljstva, svoj doživljaj, svoj život. Junaci žive svoj život i stvaraju realnost, istinitiju od fabule.
Koliko čitalaca, toliko mogućnosti, različitih stvarnosti, kosmosa.
U ovoj priči pisac, kao u krimi romanima (asocijacija na Agatu Kristi), iz naizgled banalne, jasne situacije, razgovorom otkriva istinu, na prvi pogled nevidljivu.
Očigledno dobar poznavalac dela F. Mihajloviča, autor, koristeći njegove junake, daje svoju sliku njihovih fiktivnih života, koji postaju istinita, živa bića sa svojim motivima i pogledom na život.
Nezadovoljni svojim „roditeljem“, od koga su očekivali drugačiji život, svete mu se koristeći poznavanje njegovih bolesti i karaktera. Uzajamno nerazumevanje, tako često kod roditelja i dece, izraženo je mržnjom junaka prema piscu.
I ovde autor demonstrira svoje poznavanje dela i lika F. Mihajloviča da nam da svoje viđenje ljudskih odnosa izazvanih nezadovoljstvom istih.
Književni junaci imaju svoj život i karaktere. Njih je odredio, tačnije naznačio pisac, ali stvarnim ih čini čitalac, koji ih određuje svojim životom, pogledom i osećanjem.
Psihijatrijska ordinacija
„Laku noć… mili Fjodore Mihajloviču…“
kaže doktorka koja stavlja tačku na život Fjodora Mihajloviča, koji može jedino ostati živ – svojom smrću.
Prodao je dušu svoju Stjelovskom (đavolu) da bi mogao pisati, jer u modernom vremenu Fjodor iz 19. veka ne može biti čitan u 21. veku.
Sada nisu potrebni ni krv ni meso njegovo, njegova nadarenost za pisanje, njegova sećanja, njegov složeni karakter, pun protivrečnosti i paradoksa. Sada je život književni detalj. Ljudi su neskloni čitanju gde nema mesta za teologiju, sumorna mudrovanja, mudrost.
Za postavljanje pitanja, za konfrontaciju, izražavanje osećanja, doživljaje, imaginaciju, kreativnost. Gde nema prostora za čitalačko stvaranje i upitanost.
Upoznavanje sebe, svakog čitaoca ponaosob, kroz pitanja – zadatak koji je postavio pisac.
Knjiga Fjodora iz 21. veka treba biti kratka (što samo po sebi nije loše, dokaz je ova knjiga), da sadrži samo akciju (čitaj: zabavu), bez diskurzija. Gde knjiga postaje roba.
Kao svaka roba, ona mora donositi profit. Knjiga postaje BREND. Fjodor Mihajlovič to nije, Dostojevski to verovatno jeste.
Veliki trgovac kupuje veliki brend, ne sadržaj, koji će prodati na razne načine, koristeći sve marketinške zakonitosti koje, po svojoj prirodi, nisu humane, već profiterske.
Doktorka gleda Fjodora na kauču (slično Frojdu ili Rembrantu), zamrznutog u jednom trenutku njegovog života.
U 39. godini, posle robije i izgnanstva, da bi mogao dalje pisati, trebalo je da se odrekne sebe – pa i svog dela.
Zdrušno brani svoju faustovsku odluku, dok ne dolazi do istine koju mu doktorka, tj. on sam, osvetljava.
„Moram umreti da bih živeo. Živimo kroz delo, kreaciju, ne rezultat određen novcem, položajem, moći.“
U odbranu neodbranjivog kaže: „Potpuno je svejedno da li sam prirodnog ili veštačkog porekla.“
Pisac ove knjige postavlja, kroz autora koga dobro poznaje, fundamentalno pitanje današnjice:
Da li je zaista svejedno kakvog smo porekla? Prirodnog ili veštačkog?
Da li je svejedno kako smo nastali? Vođenjem ljubavi svojih roditelja, užitkom, ili radom više od 200 stručnjaka?
Trenutkom ili vremenom?
Istinom ili prividom?
Da li vreme postoji? Tren je večnost, a večnost tren.
Treća smrt Fjodora Mihajloviča.
Tursko kupatilo
Vaskrsenje. Rađanje. Katarza.
Autor i čitalac, Z. Z., poznavalac književnosti, njenih formi, pisaca i njihovih junaka, završava ovu divnu, inspirativnu i upitnu knjigu fantastikom i razrešenjem, kao u krimi priči, otkrivajući ime ubice. U ovom slučaju – neprijatelja čoveka i civilizacije, koga je sam čovek stvorio, nesvestan opasnosti koja mu preti od sopstvenog čeda. Očeubice.
Fantastika, prisutna u više ili manje vidljivom obliku, i priča, fabula, prvorazredna su sredstva izražavanja pravog pisca – u ovom slučaju Z. Z. Razrešava i završava ovu knjigu jasnom porukom o pobedniku sukoba, rata koji se vodi između čoveka, njegove biti – kreativnosti, izražavanja svojih emocija, individualnosti – i veštačke inteligencije.
Veštačka inteligencija, plod čovekove genijalnosti, lagano se otima i postaje sve više svoja. Preti svom tvorcu, čoveku. Preti da uruši i osvoji čoveka i civilizaciju.
Pisati dobru knjigu bez udela fantazije i priče (u ovom slučaju krimi priče) je teško, ali ne i nemoguće.
Belinski kaže: „Fantastici je mesto u ludnici, ne u književnosti.“
Z. Z. ne misli tako. Koristi fantaziju, kako opisom mesta radnje (tursko kupatilo, neprovidno, ispunjeno oblakom pare), tako i izabranim sagovornicima – biografom (bestelesnim glasom, koji se kasnije identifikuje kao veštačka inteligencija) i Fjodorom Mihajlovičem, oličenjem čoveka nesavršenog, umetnika, stvaraoca, bolnog kockara.
Veštačka inteligencija vlada faktima, događajima, ne zaboravlja ništa, na osnovu čega stvara nova fakta. Ali to čini bez krvi i mesa, bez osećanja, samo proširujući postojeće činjenice, bez mogućnosti kreacije, stvaranja nečeg novog i originalnog, bez mogućnosti da pita, a još manje da pitanje bude inspiracija za nove ljude i nove kosmose.
Težak i opasan protivnik, kome je u ovom romanu suprotstavljen ČOVEK, Fjodor Mihajlovič, zajedno sa svim svojim junacima i čitaocima.
On će završiti na svom ostrvu, jednom u arhipelagu koji će večno opstati kao svet slobode i imaginacije.
Tačno je da će većinom ovladati neprijatelj koga nismo svesni. Z. Z. nas upozorava na svoj umetnički, fantastični, fabulozni način.
Ali dao nam je i izbor. U svojoj prvoj priči Park, ključar daje tri mogućnosti. Izaberite.
Svet slobode, kreacije, ili…