Modra zora

Kuća

Kuća je sada hladna

Nema u njoj ljudi,

Nema ni starog stola, ni kredenca,

Ničeg što joj je davalo toplinu.

U velikoj sobi je krevet okrenut na drugu stranu,

Pa kad spavaš na desnom boku, nemaš više onaj stari pogled na zvjezdano nebo.

Ne vidi se ni žuti mjesec,

Ni razgranato jabukovo drvo,

Ni procvala trešnja.

Izgleda ti kao da si negdje drugdje,

Na nekom mjestu koje te samo malo podsjeća na nešto što si vidio ranije,

Možda u snu,

Ili u filmu.

Onda se stisneš i skupiš u krevetu,

Kao u klupko,

Povučeš jorgan prema gore,

I pokriješ se do grla.

A ljeto je,

I u sobi je toplo,

Ali ti se smrzavaš.

Merde

Na otoku Ugljanu

Ima jedan kameni zid iz kojeg strše bršljeni.

U ulici kojoj svaku stopu znam,

A koju nisam vidio decenijama.

Ali kamen mi je svjedok.

Ostavio sam tamo trag,

Crvenim flomasterom piše “Merde”

Jedina riječ francuskog koju me naučila.

Četiri i petnaest

Negdje u svijetu je možda upravo sada četiri sata i petnaest minuta

Vrijeme se kao što je opštepoznato uvijek i nezaustavljivo kreće naprijed

Ali (Uvijek postoji ali. Nije opštepoznato) u tih šezdeset sekundi

U tom razvremenu

Izmedju 4 i 15:00 i 4 i 15:59

Vrijeme stoji

Potpuno nepomično

Kao Dalai Lama u dubokoj meditaciji

Kao Nelsonov spomenik na Trafalgar Square-u

Kao stadion Diego Armano Maradona u Napulju u nedelju uveče

Svakoga dana

U četiri i petnaest

Vrijeme se zaustavi i sačeka

Dribling odozgo

I neku precizniju referentnu tačku

Neostvarene ljubavi

Ostale su samo neostvarene ljubavi

Neke stvarne a neke izmišljene

U smiraj vrućeg, ljetnog dana

Dok sjenke plešu po zidu

Na zalasku jedne epohe

i dolasku nove

Nešto kao što su bili

Karl-Heinz Rummenigge i Enco Scifo

U ljeto osamdeset šeste

Trenuci mira

Neprocjenjivi trenuci mira u autobusu na relaciji

Torrevija – Alicante

Blago sunce ulazi kroz dupla stakla prozora,

Noge ležerno ispružene preko susjednog sjedala.

Putuješ i razmišljaš

O izgubljenoj ljubavi

I svim tvojim bendovima koji su se odavno raspali,

Doživjeli neslavan kraj,

Kao što ga svi dožive kad-tad.

I Džonija je pregazilo vrijeme,

Tako kažu,

Ili ga je možda ipak on pregazio

Dok je vrijeme još bilo malo.

Popodnevna smjena

Popodnevna smjena je imala svoje čari,

Ustajanje oko devet,

Bez budilnika,

Prazan stan,

Ponekad samo Dido i ja,

Kad on nije bio negdje u gradu ili u bašti.

Lagano razbuđivanje uz Azru,

Pa onda do penzionerskog po krompirušu.

Na kiosku kod Muzičke kupim Sportske,

Nikada Sport.

Te novine se nisu mogle čitati,

Papir je bio loš a slova masna,

Kao da je neko već doručkovao nad pobjedom Crvene Zvezde te nedelje.

Dok čekam na krompirusu, čitam o Zajecovom prelasku u Panathinaikos,

I o još jednoj pobjedi Jesenica,

U prvoj Jugoslovenskoj hokejaškoj ligi koja se uglavnom sastojala od Slovenačkih klubova i Medveščaka.

Andrej Vidmar je bio igračina.

Popodnevna smjena je imala svoje čari,

O tome će vam jednom pričati oni stari.

Pored puta

Ostali smo pored puta

Prijatelj i ja

Sumrak pada

Neko nam je uzeo vrijeme

Na to nismo računali

Za to se nismo spremali

To nije pisalo u pravilu službe

Ili možda nismo revnosno čitali to štivo?

Kako god bilo

Neko nam je izgleda maznuo vrijeme

I sad nema nazad

U onu modru zoru

Punu obećanja