Crvenom po sebi

Prvu objavljenu pjesničku zbirku Izudin Ašćerić smjelo otvara Rilkeovom rečenicom: Go to the limits of your longing. Embody me. Ova rečenica nije samo moto zbirke Sirovo perje, ona je njen temeljni ton, tiha komanda upućena iznutra. U tim stihovima nema prostora za kalkulaciju: to je poziv na predaju, ali ne onu uzvišenu, pjesnički dotjeranu, već onu koja dolazi iz dubine, peče iznutra i dešava se bez publike. Čitajući Ašćerićevu zbirku, nisam mislila o poeziji, mislila sam o ogoljenosti. O onim trenucima kada čovjek više ne pokušava da se zaštiti ni od sebe.

Naslov zbirke zvuči kao da već sam unaprijed upozorava da ovo neće biti lagano. Sirovo perje je spoj nečeg krhkog i nečeg bolnog, nečeg što treba da leti i nečeg što još krvari. Tako je i sa stihovima unutra. Ne trude se da budu savršeni. Ne pokušavaju da impresioniraju. Oni se javljaju kao što dolazi nesanica, bez najave, bez pravila… U ovoj zbirci nema uglađenosti, ni reda. Sve je rasparano po rubovima, ali upravo u toj nepravilnosti osjeća se najviše prisustva unutarnjeg glasa i autentičnosti. Ašćerić ne glumi da zna odgovore. On samo bilježi impulse koji su sirovi, nesloženi, ali iskreni. I upravo zbog toga te pjesme djeluju stvarno. Ne dotjerano stvarno, već stvarno u onom smislu u kojem ti je neko blizak rekao nešto teško u prolazu, pa nije stigao ni da objasni.

U središtu zbirke stoje dvije pjesme koje djeluju kao ogledala jedna drugoj: Prvi komšija Bretonov i Drugi komšija Bretonov. Dvije strane istog uma, dva lica istog umora. Nema jasne granice između njih – kao ni između sna i jave, identiteta i sumnje. Sve je pomalo u pokretu, pomalo zamagljeno.

U pjesmi Prvi komšija Bretonov, misli djeluju kao bujica. Slika u kojoj „kora zemlje“ nosi kosu govori o gubitku tla pod nogama, ali još više o tome koliko smo krhki kad pokušavamo da ostanemo sabrani. Stih o čovjeku koji četkicom prelazi crvenom preko sebe može biti i stvaranje i samopovreda – u zbirci se to nikad ne razdvaja jasno. Kao ni u životu. Drugi komšija Bretonov donosi druge boje – crvenu, crnu, bijelu. Kontrasti su snažniji, ali i pitanje jasnije: kako zagrliti nekoga da bi postao on, i onda – kako se oprostiti? Pjesnik tu ne nudi utjehu. Samo priznaje: ni san ni java nisu pobijedile. To je možda najpoštenije što neko može reći.

Zbirka Sirovo perje ne pretendira na ljepotu. Ne igra na estetiku. U tome je njena snaga. To je poezija koja se ne maskira. Nije ni mistična ni zatvorena – ali jeste zahtjevna, jer traži da vjeruješ upravo u njenoj nesavršenosti.

Ašćerićeva poezija je više zapis nego pjesma, više osjećaj nego forma. Sirovo perje nije knjiga koju zatvoriš s mišlju da si nešto „pročitao“. Više je to iskustvo koje ti se podvuče pod kožu. Zato ovu zbirku treba samo slušati onako kako slušamo nekoga ko nam tiho priznaje da mu je teško i da ne zna drugačije.