Proza

Četvrto dijete iz četvrtog braka

           .

.

            

            Moj djed Avdo bio je četvrto dijete iz četvrtog braka. Njegov otac Ferhat, moj pradjed, živio je sto trinaest godina. Bio je zaptija nad čaušima, što je bila neka vrsta šefa žandara za turskog vakta. Pradjed se u Olovo doselio odnekud iz Sandžaka. Ustvari, prebjegao je. Jedni tvrde da je pobjegao od krvne osvete. Moguće je da je u službi ili van službe, iz nužde ili opake naravi nekog ubio. Moguće. Drugi opet kažu da je, kako je kopnilo Tursko carstvo, bježao iz graničnih krajeva iz  kojih su kršćani protjerivali „Turke“ i usput prisvajali njihovu imovinu. I to je moguće. Jedino što imaju zajedničko ove dvije sasvim različite priče je strah – pradjed je pred nekim ili nečim pobjegao u Bosnu.

            Moj djed Avdo, četvrto dijete iz četvrtog braka, rodio se 1906. godine u Olovu. O njegovom  djetinjstvu i mladosti ama baš ništa ne znam. Krajem dvadesetih se oženio. Djedovu ženu, moju nenu, zvali smo majka. Energično je odbijala izraze kao nena ili stara majka. Uostalom, nisu joj ni pristajali. Bila je iz dobrostojeće familije, razmažena i emancipovana ljepotica. Kao djevojka s maglajskim folklornim društvom nastupala je u Olovu. Djedu je trenutačno zavrtila mozak. Ali i on se njoj svidio: upravo se bio vratio s odsluženja vojnog roka iz Beograda gdje je bio u kraljevoj gardi. A zna se kakvi su se momci slali u kraljevu gardu. Ubrzo su se vjenčali. Tridesete im se rodio prvi sin, trideset i druge – drugi, moj otac, četrdesete – treći. Djed je imao han u kojem su se dva jagnjeta dnevno okretala na ražnju, što znači da mu je posao išao od ruke. Nakon šestoaprilskog bombardiranja Beograda, nabrzinu i budzašto prodao je han i kuću i iz Olova prebjegao za tazbinom u Maglaj. Što je malo dalje od istočne Bosne. Malo ali dovoljno. A ko zna šta se za Drugog rata događalo u istočnoj Bosni – zna da je uradio dobro.

            Moj djed je bio handžija, kafedžija i konobar. A umjeće posluživanja lako se prenosi iz mjesta u mjesto. S ušteđevinom i uz pomoć tazbine u Maglaju se brzo snašo, kupio kuću, otvorio kafanu. U maglajskoj zavjetrini je predeverao Drugi svjetski rat. Služio je svoje nove sugrađane, okupatore i domaće izdajnike a lijekove i hranu redovno slao u partizane. I informacije. Balkanske kafane su uvijek radile na principu ispovjedaonice. A rade i danas. Djed je umro prije nego što sam krenuo u školu, njegove priče ne pamtim. Na žalost! Jer ko bi to mogao znati više priča od jednog balkanskog handžije i kafedžije?! Nema tog njujorškog psihologa kojem se ispovijedilo više ljudi nego nekome ko je proveo život iza šanka balkanske kafane.

            Otac mi je pričao da je jednom bio kod djeda u kafani kad se pojavio šef gradske policije. A ko je za okupacije radio kao šef kolaborantske policije vjerovatno nije nikad u životu imao nekakvih moralnih dilema. Nešto je naručio i počeo se žaliti kako mora preko mosta u čaršiju do apoteke po nekakve lijekove. Djed mu je rekao: „Samo ti sjedi, i popij s mirom. Poslat ćemo mi malog.“ Zovnuo je oca, dali su mu recept i mali je otišao. Kad je bio na sredini mosta, začuo je avion. Skamenio se od straha. Na suprotnom kraju mosta, od čaršije, stajala su dva njemačka vojnika. Vidjeli su da se dijete ukočilo od straha a bilo im je jasno da će saveznički avion gađati baš most. Drugog cilja u gradu nije ni moglo biti. Pritrčali su ocu, zgrabili ga svaki ispod jedne miške i tako dotrčali na drugi kraj mosta. Bacili se na zemlju i štitili ga svojim tijelima. Strašna zemlja! Kod nas nikad nije bilo lako shvatiti ko koga i zbog čega ubija ili spašava. Kod nas se nikad nije znalo ni ko pije ni ko plaća. A opet se uvijek sve znalo. Nekad se događalo da je djed morao s posla otići ranije kući. Ključeve od kafane ostavljao je gostima. Sami sebi su sipali i plaćali. Posljednji bi zaključao kafanu i odnio djedu ključeve. Nena koja mi je to ispričala, zaključila je: „Nikad se nije dogodilo da neko nije platio!“

            Djed je pomagao partizanima. Kad je napokon došlo oslobođenje i partizani ušli u grad, na trgu na čaršiji oko logorske vatre se igralo kolo. U kolu je naravno bila i nena. Ko nije doživio završetak makar jednog svjetskog rata ne može ni zamisliti o kakvoj sreći je riječ. Iz lica im je isijavala radost i obasjavao ih je plamen. Plamen od knjiga koje su gorjele. Bili su to udžbenici izbačeni kroz školski prozor. Tih ratnih godina udžbenici su izlazili s portretom poglavnika Ante Pavelića na prvoj strani. Ali bilo kako bilo, knjigama je mjesto u bibliotekama i školama a ne u vatri, upravo da bi se moglo upoređivati i ispitivati kakav uticaj na školski program ima portret s prve strane.

            Moj djed Avdo, četvrto dijete iz četvrtog braka, imao je tri brata a nije imao nijedne sestre. Polubraće je imao još više ali nije imao nijedne polusestre. Za vrijeme rata nena je rodila četvrtog, a nakon rata i petog sina. Djed je bio očajan. Rekao joj je: „Dosta je više. Kad bi ih rodila i stotinu – bilo bi sve samo muško!“ Djed je htio kćerku što je čista anomalija za te dijelove Balkana gdje se kćerkama roditelji do danas obraćaju sa sine. „Kad nam se rodio prvi unuk“, pričala mi je nena, „Avdo je rekao: Ništa drugo nismo mogli ni očekivati!“ Već se bio pomirio sa sudbinom kad se dogodilo čudo: rodila mu se unuka, prva curica u njegovoj lozi nakon valjda stotinu godina. Djed se dotjerao. Otišao u novoizgrađeni gradski hotel. I ko je tad htio popiti i pojesti – mogao je šta je htio jer je djed dva dana i dvije noći sve redom čašćavao. Dok je djed bio živ njegovu unuku niko nije smio poprijeko pogledati.

            Djedove priče ne pamtim, bio sam isuviše mlad ali pamtim nekoliko slika. Na primjer, kako u prugastoj pidžami istrčava na verandu i dovikuje za nenom: „Tifo, Tifo… nemoj zaboraviti džigericu za mačka.“ Ili kako je, opet u prugastoj pidžami, ležao ispod jorgana sa cvjetnim dezenom, i kako se, kad sam ušao, pridigao i ispod jastuka vadio bombone. Ne pamtim mnogo toga. Kakav je djed bio vidjelo se i po neni koja ga je nadživjela dvadeset i pet godina. Nena se ponašala kao da je bila kakva princeza ili grofica. A tako su se prema njoj ponašala i sva petorica sinova. Tako ih je djed naučio. Ujutro bi joj neko iznio ležaljku u baštu. A onda su joj po čitav dan prenosili ležaljku sa sunca u hlad ili iz hlada na sunce. I samo što bi našli odgovarajuće mjesto sunce bi se pomjerilo.

            Moj djed Avdo, četvrto dijete iz četvrtog braka, poticao je iz loze koja se iz generacije u generaciju pomjerala iz mjesta u mjesto, da se više ne zna ni odakle ni kuda su krenuli. Došli su sa istoka i kao da su  išli za suncem. Ali ma koliko išli uvijek bi ih usput uhvatila noć.

.

.

.

.

.

author-avatar

O autoru Adin Ljuca

(Zenica, 1966). Studirao je komparativnu književnost i bibliotekarstvo u Sarajevu. Od 1992. do 2021. živio je u Pragu, Republika Češka, gdje je magistrirao i radio kao bibliotekar (Slavenska biblioteka i Historijski fond Narodne tehničke biblioteke). Od 2021. godine živi u državi New York, SAD. Uz pisanje i prevođenja, bavi se i kulturnom historijom češko-južnoslavenskih odnosa. Od 2016. vodi Samizdat (www.samizdat.nu), radionicu za pravljenje bibliofilskih izdanja.

Оставите одговор

Ваша адреса е-поште неће бити објављена. Неопходна поља су означена *