.
.
Obiteljska tragedija
.
.
Lica:
OTAC: Vrlo osjećajna osoba srednje dobi, proćelav i krupnije građe, obučen u svakidašnju, uobičajenu odjeću.
MAJKA: Sredovječna domaćica, obučena u odjeću koja se pristoji domaćici.
SIN: Dvanaestogodišnjak, slab i iscrpljen od teške bolesti i pojavljuje se na sceni kao sablast, obučena u bijelu podugačku spavaču košulju.
SVEĆENIK: Srednjovječni čovjek, vrlo uredan i skladno obučen u svećeničku odoru.
SUSJEDA MARIĆKA: Prikaz srednjovječne nalickane gospođe koja je snob po profesiji i po prirodi.
.
.
NAPOMENE:
Kazališne daske nalikuju unutrašnjosti kuće zapravo kuhinje u kojoj se odvija sva radnja. Postavljen je kredenc, stol, stolac, peć i druge kućne potrepštine. Na stolu je boca vina i čaša. Atmosfera je osvjetljena blagim svijetlom, ali dovoljno jakim da se mogu raspoznati svi likovi. U trenucima se scena zamrači i svijetlom nalik mjesečini se osvjetljava pojedine likove koji vode svoje monologe.
Odmah na početku scene, nalazi se MAJKA koja spravlja večeru i to vrlo veselo i razdragano, kao da se ništa ne događa i pjevuši neku pjesmicu. Nato ulazi OTAC i majka ubrzo prestaje pjevušiti i sve utihne. OTAC sjedne za stol, nasloni se rukama na dasku stola i teškom mukom uzdahne.
.
.
.
MAJKA: (vrlo nježno) Jesi gladan? Hoćeš pojesti štogod?
OTAC: ( Odmahne glavom).
MAJKA: (Spušta ruku na njegovo rame i podraga ga po kosi) Moraš nešto jesti. Već dva dana ne jedeš kako treba. Nije ti to dobro, oboljet ćeš.
OTAC: Ne mogu jesti, to je! Cijelo vrijeme me nešto drži u želucu i kolje. (Dugi uzdah) Nemam apetita.
MAJKA: (Pritišćući njegovu glavu na svoje grudi) O nevoljo moja, znam da ti je teško, ali razboljet ćeš se ako ništa ne pojedeš. Hajde imam kašice, to voliš.
OTAC: (Srdito je odmakne od sebe) Ti stvarno ništa ne razumiješ!? Ne mogu jesti, ne još dok me ne prođe ova drhtavica. (Prikriva lice i briše suze)
MAJKA: Moralo je tako biti. Nismo mogli ništa učiniti.
OTAC: (Okrene se prema njoj suznih očiju) Mene duša boli otkako ga nema. Ne osjećam ništa otkako je otišao, a ti samo govoriš o hrani i želiš me šopati.(Vrlo histerički) Ne želim jesti! Ne mogu jesti. Svaku puta kad sjednem za ovaj stol, sjetim se njega i srce mi stisne neka nevidljiva šaka.
MAJKA: (Opet dolazi do njega i grli ga. On i dalje plače u njenom naručju) Ja ti samo dobro želim, kao što sam i željela za našeg sina. Puno si za njega učinio, ali eto bili smo nemoćni. Nismo mu mogli pomoći.
OTAC: (Podiže glavu prema svijetlu i istrgne se iz ženina naručja) Upravo me i to boli, strahovito boli. Gledao sam ga kako umire, a nisam mogao ništa. Trpio je strahovite boli, a ja sam samo stajao i gledao kako pati i baca se od muke. Bio sam nesposoban!! (Udara glavom u stol)
MAJKA: (Brže-bolje pohita k njemu i sjedne mu na koljena) Nemoj tako mužu. Ni jedne suze ga neće vratiti. Trudili smo se koliko smo mogli, ali nije išlo. Sjeti se pravednoga Joba, koji je izgubio sve. Nije tugovao, jer je znao da je sve kod Gospodina. Bog dao, Bog uzeo.
OTAC: (Zbaci je s koljena i digne se sa stolca) Ti si ga već preboljela! Kako samo možeš pričati o tamo nekom luđaku. Bog dao, Bog uzeo!? To je tvoj odgovor na sve? Kako samo možeš tako reći? Bio je tvoj sin! Bio je dio tebe!
MAJKA: (Pridiže se s poda) Što bi htio od mene čovječe božji!? Voljela sam ga više nego što misliš, a što sad mogu; moram se pomiriti s gubitkom. Tu se ništa ne može.
OTAC: Voljela si ga? (Pojačava ton) Voljela si ga!!? Voljela!!!?
MAJKA: Da jesam svim srcem i dušom.
OTAC: Ako si ga voljela, zašto onda govoriš u perfektu? (Ponovi) Voljela sam ga? Ako nešto osjećaš prema njemu, onda ga još i sada voliš. Ti si ga već pokopala prije dva mjeseca, dok je muka i počela. Ti si ga već otpravila na drugi svijet, prije nego što je bilo potrebno. Zla si ti žena, zla! Dobro su i govorili da se te ne ženim. Rekli su da se samo držiš biblijskih citata i ničeg drugog; da si ohola i prgava.(Potiho ispusti) Nisi ni za što. Ali ja sam bio budala i poslušao svoje srce kao i obično. Eto tako mi i treba. Bog me kaznio.
(Otac sjeda za stol i natače čašu vina. Majka za to vrijeme prilazi štednjaku i zagleda se u muža)
MAJKA: Misliš da ja ništa ne osjećam prema njemu? On je dio mene; i ja sam sudjelovala u stvaranju njegova života; i ja sam mu udahnula dah života u nosnice. Misliš da sam ja od drveta i da ne osjećam ništa. Znaš li samo kako me zabocka u duši kada sjednem za ovaj stol. Odmah vidim svoje malo dijete kako se igra u mojem krilu. Ja sam mu dala život i nažalost ja sam ga i oduzela. Bog nije htio da moje mladunče živi.
OTAC: (Otpija gutljaj) Nemoj Boga miješati u te stvari! Nije on kriv što živimo u takvom glupom društvu s takvim debilnim zakonima gdje sve moraš platiti pa i lijekove. On je stvorio čist svijet, ali mi smo ga onečistili i kontaminirali svojim postojanjem. Nije Bog kriv što je ljudska priroda tako izopačena. Tamo onoj susjedi Marićki za njezinog drogeraša od kojeg nikakve koristi više u društvu, daju zabadava dozice droge da bi se lakše odvikavao, a tu moraš imati debeli novčanik ako želiš kupiti lijekove.
OTAC: Nije Bog kriv što su ljudi izmislili debilne zakone; nije On kriv što smo takvi licemjeri. Zato ne miješaj Boga više u te stvari molim te!
MAJKA: Bilo bi bolje da odeš malo odspavati. Bit će ti bolje.
OTAC: (Ignoriravši njene riječi uz gutljaje vina nastavlja svoje monologe, kreveljeći se) Jednom drogerašu daju zabadava drogu, a mojem sinu koji je trpio boli i muke, dok mu je bolest razdirala tijelo, nitko ništa zabadava nije dao!
(Razbija čašu o pod. Majka ustukne i primakne se dalje prema unutrašnjosti pozornice)
OTAC: Jebem ti ja takve zakone i takav svijet u kojem pravedni ne mogu dobiti ono što ih pripada, u kojem majke pokapaju svoju djecu, u kojem očevi nose ljesove svojeg podmlatka! Gdje su ti zakoni da zabrane smrt!? Želio bih vidjeti samo jednog pametnog čovjeka koji priča o licemjernim zakonima. Što on zna o njima? Ništa! On zna samo koristit rupe u zakonu! Ni jedan zakon nije univerzalan. Da su zakoni univerzalni, onda ne bi bilo ni smrti.
OTAC: Svejedno ne mogu zamisliti kako ljudi mogu biti tako ogavni. Marićkin sin, drogeraš je iz čiste dosade i zabave u vene upucao dozu. Je li to bolest pitam te lijepo; je li njemu potreban pomoć? (Okrene se prema ženi.)
(Žena samo šuti. Otac dalje nastavlja, natačući vino u čašu)
OTAC: On je uzeo prah jer se htio zabaviti, jer je htio vidjeti zvijezde izbliza. On je zvao svaku pošast bolesti i trošio pare da se truje. A sada je na liječenju i svi ga žale i neprestano je u novinama kao kakva zvijezda. Ko da koga zanima što on napreduje u izlječenju. Koga je briga uopće za tog malog. Moga sina nitko ne žali, a nije sam odabrao bolest, koja mu je ubila krv. Moj sin nije u novinama; mojem sinu nisu se udstojili ni najbliži od naše rodbine naštampati posljednji pozdrav. Moj sin nije htio biti bolestan i nije zvao smrt u goste. A Marićkin sin je vukao vraga za rep i šmrkao prah i puštao ga u vene. Moj sin je umro jer se za njega zakvačila bolest. On nije imao izbora; on nije mogao reći NE! ja neću tu bolest, dok je Marićkin mali rekao daj da probam kako udara taj prah u mozak.
OTAC: On ima spržene moždane i nikada više neće biti čovjek, a ipak mu šalju paketiće skupe droge u malim dozama, koje mu doktorica daje dva puta na tjedan. On je svjesno odabrao i na se navukao nesreću i sada se na njega troše pare, a za mojeg sina nitko nije dao ni lipe. Moj sin je imao zdrave moždane i dobru dušu pa ga ni sam Bog nije poštedio. Zašto mu nije pomogao? Zašto više voli drogeraša one kurve koja je zanosila sa tko zna kim!? Da se mene pita, sve bi njih u jamu i žive zakopali pa nek onda tamo trunu, možda bi tamo bilo kakve koristi od njih; možda bi njihova tijela plodila zemlju kao gnojivo, ako se već nisu osušila!
MAJKA (Ražesti se): Možda bi ti mogao prestati! Slušaj se kako govoriš!’
OTAC: Što!? Zar ne govorim istinu? To su istinite činjenice!
MAJKA: DA te netko čuje, zatvorili bi te! Tako se ne govori. Pusti tu vražju Marićku i njeno kopile. Nek mu samo šalju pakete. Snaći će ih pravda.
OTAC: Kada molim te lijepo i gdje? Ako sada nešto ne poduzmemo onda će biti prekasno. Mnogi od tih mladića kojima je droga spržila mozak, nisu više ni za kakvu korist državi i društvu. Oni su samo na teret društvu. To su oni. S njima se ljudi upuštaju u velik rizik. Tko garantira da opet neće početi? Moje dijete je bilo čisto i umrlo jer mu nitko nije htio priteći u pomoć, a mi nismo imali novaca, dok drugu djecu koja su svjesno smrt u vene upucavala, liječe i još k tome i osnivaju udruge za pomoć. Reci mi molim te? Gdje je tu dozlaboga pravda? Gdje?
MAJKA: Bilo bi bolje da malo odspavaš. Molim te mužu. Umiri se i otiđi malo odspavati. Vidjet ćeš, bit će ti bolje.
OTAC: Dok je on umirao ja sam stajao pored njega i plakao. Nisam bio ni od kakve koristi. Gdje je veća pokora i grijeh kada roditelj ne može pomoći vlastitom djetetu. Bespomoćnost je najgora noćna mora, bespomoćnost je mrak.
MAJKA: Dobro. Što hoćeš od mene, da idem tamo držati prosvjede što nam je sin umro. Pomiri se s time da živimo u svijetu nepoštenja i svijetu izvrnutih teza. Pomiri se jednostavno s tim. Oh! Dosta mi je tvojih gluposti. Idem ti postaviti postelju. Dođi leći za pet minuta. (I siđe s pozornice)
(Svijetlo na pozornici utihne i blagi snop svijetla nalik mjesečini osvijetli Oca. On i dalje blijed sijedi pri boci s vinom i vodi monolog)
OTAC: Ah! Moja žena ništa ne razumije. Toliko se trudim oko nje, ali ne vrijedi. Umro mi je sin, dok sam bespomoćno gledao kako stenje od boli i muke. Mislio sam da će mu se utroba rasporiti, koliko se nadimao. Morao sam ga vezati za krevet da se ne ozlijedi zbog lamatanja rukama i nogama. Bio je kao malo živinče i otimao se rukama smrti, ali ona je nemilosrdno grabila njegov mali život i otela mi ga iz naručja. Ukrala mi ga je zauvijek. (Pridiže se sa stolice i pogled upućuje u nebo, dok dalje govori i radi spore kretnje)
OTAC: Moja žena ne razumije ništa. Moja žena je kao drvo, kruta i drvena u osjećajima. Ja sam osjećao svaku njegovu bol, svaku mišicu i kost, koja se frkala od boli. Gdje je gori grijeh od bespomoćnosti. Više mi ni sunce ni mjesec ne sja. Više ni jedna zvijezda nema sjaja za mene. Sve je progutao mrak, dubina mraka, grlo bez dna. Više mi nije za živjeti, a moja žena ne razumije; ni u jednom trenutku me nije razumjela. Kako može biti tvrda kao kamen? Kako može tako brzo preboljeti smrt vlastitog djeteta? Kako može samo tako zaboraviti na sve one lijepe trenutke i biti tako ravnodušna? Kako može govoriti u perfektu kada izjavljuje da ga voli? Tko je ta osoba do mene? Što želi više od mene? Zar ne vidi da plačem i jadikujem; zar ne vidi da sam se polomio od tuge?
OTAC: Volio bih da sam mogao promijeniti sudbinu i podmetnuti svoje tijelo da trpi tu užasnu bol umjesto njega. Moje kosti bi već nekako izdržale, ali njegove male, mliječne kosti nisu mogle izdržati toliku bol. Dragi sine, osjećam se posramljenim pred tobom, poniženim i poraženim. Otkinuli su mi te od moje duše i bacili u ponor. U srcu mi je rupa i grizodušje; u srcu mi je strah i sram. Ne mogu zamisliti da si ugasnuo kao svijeća. Samo tako si otišao bez pozdrava, bez da nisi rekao ni zbogom oče, zbogom majko. Nikada se neću oporaviti. To je rana koja nikada ne zacjeljuje. Nepravda ovoga svijeta mi te oduzela, grozna nepravda.
(Počeše plakati. Svijetlo se ugasi i pozornica biva par trenutaka u mraku ( oko dvije, tri sekunde) i isti svjetlosni snop koji nalikuje mjesečini, osvjetli SIN-a.)
SIN: (Tihim i nježnim glasom) Zbogom oče, zbogom majko. Volim vas, iako vam nisam imao hrabrosti to nikada reći ni pokazati. Uvijek sam bio nespretan kada sam trebao iskazati pravu ljubav. Uvijek sam se nekako sramio pokazati zagrljajem tebi oče koliko te volim. Iskreno, volio bih to sada učiniti. Meni je dobro, mnogo bolje, čak mislim da sam posvema ozdravio. Ništa me više ne boli, ništa više ne osjećam, ništa me više ne pripada, osim sjećanja na tebe i mamu.
SIN: Takav je moj otac, iskren i pravi dušmanin nepravdi. Srce mu je moćno, ali nedovoljno se čuje u svijetu nepravde.(Uzdah) Moj otac…dobra duša koja bi mi skinula i zvijezde s neba, samo da mi pokaže koliko mu je stalo do mene. Žao mi je što se tako zbilo. Moglo nam je biti lijepo, mogli smo živjeti u miru, da nije Ona došla po mene. No jednom ćemo opet biti skupa, svi zajedno, kao što smo uvijek i bili. Jednom ćemo opet biti skupa za kuhinjskim stolom uz krčkanje vatre i nježnost riječi.
(Svijetlo se vrati u normalu, osvjetljavajući OCA i MAJKU koja je upravo pristigla iz sobe)
MAJKA: Evo, složila sam ti krevet. Možeš ići leći. Odmori se i prestani se više mučiti s tim. Ne želim još i tebe izgubiti.
OTAC: Ma pusti me više. Idem samo malo sklopiti oči, a onda ću…a onda ću nešto pojesti.
MAJKA: (Dižući praznu bocu od vina prema svijetlu) Pa bilo bi i vrijeme. Sljuštio si cijelu bocu vina. Puknut će ti glava od tolikog alkohola.
OTAC: Odlazim, pusti me.
(I ode.)
Nedugo nakon njega, kucaju na vrata SUSJEDA MARIĆKA i SVEĆENIK. MAJKA otvori i zaželi im dobrodošlicu.
MAJKA: (iznenađeno) O hvaljen Isus! Kakvo iznenađenje. Otkud vi?
(Prostoriju ispuni žamor, smijeh i buka)
SUSJEDA MARIĆKA: Došli smo te malo pogledati!
SVEĆENIK: Da došli smo videti kak je naša mama.
MAJKA: Je pa dobro, uđite unutra, ne budete sad tu vani stajali.
(Posjedaše oko stola)
MAJKA: Što ste tako veseli? Što se dogodilo? (Izusti uz blagi smiješak)
SUSJEDA MARIĆKA: Ne bi nikad pogodila zakaj smo došli k tebi.
SVEĆENIK: (Veselo) Da! Nikad!
MAJKA: A što? Netko se ženi ili što?
SUSJEDA MARIĆKA: (Zahihota) Ma kakva ženidba ženo. Pa tvoj je rođendan.
SVEĆENIK: Čini se da si iznenađena.
MAJKA: Pa i jesam iznenađena. Potpuno sam zaboravila na rođendan. Uz onog muža moraš zaboraviti.
SUSJEDA MARIĆKA: Joj pa kak je naš jadnik. Mu je još teško zbog sina?
MAJKA: Da. Po cijele dane samo pije i jadikuje.
SVEĆENIK: I to ti je neki Kršćanin. Da je Kršćanin, onda bi vjerovao u Boga i u uskrsnuće duše i tijela. Njegov sinek se je lijepo riješil muke. Samo Bog zna kak mu je sad lijepo na onoj strani.
SUSJEDA MARIĆKA: A ti mi nisi ništ žalosna? Ha? Kak to? Ti ništ sinek ne nedostaje?
MAJKA: Nedostaje, samo pisano je „Bog dao, Bog uzeo.“ Plakala sam kao kišna godina i tulika kao sirena, ali smirila sam se. Ni jedne suze ga neće dići iz groba.
SVEĆENIK: Tak je. Ni jedne suze ga neće vratiti među nas griješnike. Znate ljudi tuguju za svojim mrtvima samo zato jer osjećaju grižnju savjest. Dok smo živi, onda napravimo niz gluposti, zbog kojih kasnije žalimo. No vi imate čistu dušu i voljeli ste svoga sineka i zato ste tak smireni.
SUSJEDA MARIĆKA: Je istina.
SVEĆENIK: (Vrlo naučno) Učili su me da kada imamo skup neriješenih problema s nekom osobom, teže se opraštamo s njom u trenutku iznenadne smrti zbog osjećaja krivnje. I ta krivnja nas proganja neprestano čitava života. Zato vaš suprug onak tuli i svaki dan provodi pijan po krčmama. A što možemo. Pisano je: „Što svežete ovdje na zemlji, bit će svezano na nebu, a što odvežete ovdje na zemlji, bit će odvezano na nebu“.
MAJKA: Valjda ste u pravu, nadam se.
SUSJEDA MARIĆKA: Ma sigurno je naš velečasni u pravu. Pa velke škole je zbavil.(neugodan i vrlo prodoran smijeh)
SVEĆENIK: No veselite se. Samo jedanput ste se rodili. Budite zadovoljni i sretni što ste primili dar života. Bog je dobar.
MAJKA: Da. U pravu ste.
(Svijetlo se na trenutak ugasi i snop blagog svijetla nalik mjesečini, spusti se na MAJKU)
MAJKA: (U istom sjedećem položaju) Imaju pravo. Ionako me je to dijete samo sputavalo. Ionako nikada nisam htjela imati to dijete. Ono je grijeh moje mladosti. I moralo je biti tako. Morala sam ga se nekako riješiti. Hvala bogu da je niknula ona vrućica. Tako ni Bog ni ljudi ne znaju od čega je zapravo umro. On je bio umet moje duše. Već mjesec dana me žario u trbuhu i skoro odao moju malu tajnu. Proklet bio. Skoro si me koštao života. Da su znali da sam trudna, ne bi me dali ovom hajduku. Ne bi me on ni htio, a morala sam od nečega živjeti. Prokleti klapčić. Umalo me ne upropasti. A taj pop. Kako se samo može tako smješkati nakon što me osramotio. Prokleta avanturo. Gorka si kao žuć, a lijepa i zamamna kao sam Lucifer.
(Ponovno nastane tama i isti snop svijetla se pojavi na drugoj strani i zablista nad likom SIN-a)
SIN: Mila moja majko. Radosna si, ali ne zadugo. Raduj se dok možeš. I mrtvi katkada pričaju o nepravdi. I mi mrtvi volimo pravdu, ljubimo pravicu. Majko, hvala što si mi darovala dar života i nosila me u utrobi, jer da nisi, nikada ne bih spoznao svijet porođajnih muka i sve gadosti u njemu. Hvala ti što si me probudila iz sna vječite tmice i pokazala koliko ljudi mogu biti zlobni jedni prema drugima. Majko zasad mogu reći samo zbogom.
(Sve se vrati u normalu. Svi su za stolom, a sad nastupa i Otac. Ulazi mirno i tmurno, sav namrgođen)
MAJKA: Već si odspavao? Rekla sam ti da počineš od današnjeg dana. Na. (Pokaže bocu) Iskapio si je cijelu.
(Sjedne u stranu)
SUSJEDA MARIĆKA: I kak smo kaj danas sused? Dobre ste volje vidim.
SVEĆENIK: (Podrugljivo) Da i ja bih čak zaplesao kolo da sam toliko popio.
OTAC: (Obraća se SUSJEDI MARIĆKI) Recite mi rađe susjedo, kako je vaš drogeraš.
MAJKA: Joj ne opet.
SUSJEDA MARIĆKA: Šta vas briga kaj je s mojim malim. Dobro mu je, bolje nek vama.
OTAC: Pitam samo za njegovo zdravlje. Što se uzrujavate?
SUSJEDA MARIĆKA: Nemate vi kaj pitati. Da ste to pitali svojeg sineka, ne bi sad bil pod zemljom.
OTAC: (Nasrne) Šta si rekla kurvo, bludnice! Ponovi mi to! Ponovi!!
(Svećenik i Majka pokušavaju smiriti Oca, držeći ga, dok se on otimao)
MAJKA: Šta ti je odjednom!? Jesam ti rekla da odeš leći. Previše si popio.
(Uspjeli su ga primiriti i posjesti na stolac. Svećenik i Majka ostanu stajati)
OTAC: Da su mojem sinu nosili tolike praške i tablete u kuću, možda bi bio živ. Da ima pravde na svijetu, lišila bi života tog tvojeg drogeraša.
SUSJEDA MARIĆKA: Velečasni! Čujete kaj on to govori o meni!?
SVEĆENIK: Čujem, čujem. Tak govori samo griješan čovjek, kojega peče savjest.
OTAC: A zbog čega bi me morala peči savjest? Zbog čega!?
SVEĆENIK: Možda zbog toga kaj ste sve bogatstvo ostavili tam u krčmi.
OTAC: Ja sam se dobro brinuo za svojeg sina. Tu neka se nitko ne petlja. Jasno!
MAJKA: Joj! Daj prestani više govoriti o tom svojem sinu. Više to ne mogu slušati. Tvoj sin ovo, tvoj sin ono. (U navali bijesa) Ionako nije bio tvoj.
(Nastane muk. Majka prekrije rukama usta)
OTAC: Što si rekla vještice? Nije moj sin? (Ustaje) Čiji je onda sin?!
MAJKA: Ma tvoj je samo…mi… se zaletjelo.
OTAC:Takve stvari se ne mogu zaletjeti. Tako znači ja tugujem, plačem i umirem od boli i tuge, a nije moj sin. Ja ga volim ko svoje dijete, a žena me vara. Nije moj!? Čiji je onda!!!
SVEĆENIK: Daj prestani se derati. Naravno da je tvoj.
OTAC: Ti se ne miješaj! Jasno!
SVEĆENIK: Pa nemre to tak. Nemrete nasrtati na ženu ko vuk.
OTAC: Čije je to dijete onda bilo!? Čije!? Odgovori mi ili ću te ubiti tu u mjestu.
SUSJEDA MARIĆKA: Koga bi ti ubil prokleti divljak? Ona je moja prijateljica i ne buš ju tukel.
(Otac izgubi živce i pljusne SUSJEDU MARIĆKU. Strovali se na pod. Svećenik nasrne na Oca, ali Otac i njega zbaci sa sebe na pod. Okrene se prema Majci želeći je zadaviti)
OTAC: Lagala si me cijelo vrijeme. (Stišće njezin vrat) Naselila si se kao lisica među kokoši u ovu časnu kuću. Ubila si moje dijete, ubila si mojeg sina.
(Svećenik pokušava odmaknuti Oca od Majke, ali bez uspjeha. Susjeda Marićka viče da će Majku udaviti.)
OTAC: Trovala si ga! Trovala si ga drogama tvoje drage Marićke. Šopala si ga tabletama!! Željela si istinu odnijeti u grob. Misliš da ne znam da si kurva i da je moj sin kopile tebe i popa! (Jednom rukom posegne u džep i izvadi komad papira)
OTAC: Tu sve piše! Tu sve piše! (I gura papir u Majčina usta)
(Najedanput Otac popusti stisak, okrene se i svećeniku zada lijevi kroše. Majka se srušila na pod i kašlje, pipajući rukama po podu, tražeći komad papira. Podiže ga i čita.)
MAJKA: (Histerički se zadere) To nije istina. Ti si ga sam napisao! Ti si ga sam napisao!
OTAC: (Primi je za kosu i odvuče do Svećenika i Susjede Marićke). Sve ste to isplanirali?
Ostali likovi su šutjeli.
OTAC: Ja sam bio bogat ženik jel’da dok me niste upropastili? Ja sam bio bogat i meni su te smjestili. Brstili ste moje grmove i krali od mene. Ti i tvoji prijatelji, seoski župnik i ova kurva. (Obraća se Marićki) Što i tvoj sin je svećenikovo kopile!? (Nasmije se)
OTAC: Mislili ste da neću saznati za vašu laž, ali saznao sam, jer je jedan dobar anđeo ostavio to pismo pod krevetom na kojem je i preminuo. Mrtvi govore. Mrtvi su i rekli da ste ga ubili. Jedinog sina kojeg voljah, ubiše mi! Jesam li u pravu? Ha!? Jesam li?(Zagleda se u ženu) Gledaj me u oči dok razgovaraš sa mnom! (Zgrabi je za donju čeljust).
OTAC: Htjeli ste ubiti nevino nejače. Što ste vi!? Kakvo vražje sjeme? A ti ženice draga. Joj! Ima da te objesim za drvo i bacim vukovima, jer nisi zavrijedila živjeti na ovom svijetu.
(Nato ustane svećenik i zgrabi Oca. Borili su se i naguravali. Digne se i Susjeda Marićka i nožem iz torbice nasrne na Oca, mrmljajući nešto. )
SUSJEDA MARIĆKA: Zaklat ću te prokleta životinjo!
(Digne se i Majka također s namjerom da ubije svoga supruga. Susjeda Marićka je bola Oca, svećenik ga je davio, a Majka proklinjala.)
MAJKA: Prokleti crve. Umri! Umri!
(Iz džepa u svoj toj graji Otac izvuče ručnu bombu i isuče osigurač. Pusti osigurač i pozornica utone u mrak. Začuju se samo glasni krici i vrisak. Nato snop svijetla u obliku sjaja mjesečine, osvijetli SIN-a. Sin zaziva oca i kroči po mraku.)
SIN: Oče, oče. Dođi. Ne boj se oče.
(Iz mraka se izvlači otac i u strahu gleda prema sinu)
SIN: Oče! Zagrli me! Pođi sa mnom. Bit će nam opet lijepo!
OTAC: (Neodlučno) Oprosti mi, ali ja nisam tvoj otac.
SIN: Ti si jedini koji me volio svo ovo vrijeme. Hvala ti na tom, a sad pođi sa mnom. Ti si moj jedini otac.
(Sin rastvara ruke da bi zagrlio oca. Otac mu poleti u zagrljaj.)
OTAC: Sine moj oprosti mi…
(To su tihe riječi koje se čuju u trenutku kada se svijetlo polako gasi.)
.
.
Spuštaju se zastori.
.
.
.
.
.
