.
.
Šta sam propustio prije nego sam rođen
.
Ništa čini mi se, ništa
što se nije ponovilo u istom obliku.
Kao što na isti način majke psuju grobare-pripravnike
koji dokono sjede pred kapijom porodilišta
i piju pivo.
Kao što svaka kokoška uveče liježe maštajući
Da će poroditi jaje iz kojeg će se izleći zlatni paun
što će se hrabro isprsiti pred rukom
koja u kokošinjcu traži omlet.
Govorim o milionima školjki koje vijekovima žvaću
vlastiti mozak
računajući da bi neki mali biser mogao zablistati u ogrlici
na vratu neke buduće kraljice iz bajki.
Govorim o svojim malim rukama
koje na okvire prozora ugrađuju neprobojna vrata
sa ogromnom ključaonicom
kroz koju mogu viriti u svijet.
Onaj isti svijet koji prešutkujem kako bih na njega
mogao pljunuti kad god me povrijedi.
.
.
Oglas u novinama, 2016.
.
Pravimo kaveze od nerđajućeg čelika
po narudžbi,
Pletemo neprobojnu bodljikavu žicu na kilometre,
sa popustom nudimo metalnu užad za vješanje.
Velike količine suzavca kupcima dajemo na poklon.
Gradimo preko noći sabirne logore za izbjeglice,
sa garantovanom diskrecijom,
nudimo veliki broj provjerenih i iskusnih zatvorskih čuvara
sa dugim iskustvom širom Evrope,
nudimo veliki izbor epidemija i bolesti za vanjsku upotrebu
a na poklon dajemo lijekove protiv iste.
Na rasprodaji imamo programska rješenja za nestanak
naroda, nacija i manjina.
Prekrajamo granice država po dogovoru
sa naplatom po kilometraži
a kao bonus poklanjamo humanitarnu pomoć iz zaliha.
U ponudi imamo i popis recepata za korupciju
koji su se na tržištu pokazali kao izuzetno efikasni.
Prodajemo već urađene obrasce, saopštenja za javnost
i garantovanu medijsku podršku.
Primamo i zapošljavamo radnike sa mentalnim poremećajima
i nepismene osobe
koje neće znati pročitati ovaj oglas
jer njima nije ni namjenjen.
Jer
ko bi budali mogao objasniti da ovaj oglas
nije plaćen parama
već krvlju.
.
.
Bombaš samoubica
.
Vlasnik Cvjećare se policiji zaklinjao
da nije niti na trenutak pomislio da bi taj mladić
koji je ušao u njegovu radnju mogao biti bombaš samoubica.
Štaviše, pristojno mu se zahvalio što je 23 ruže
tako lijepo umotao u celofan i čak mu je dao i bakšiš.
Prodavač karata na šalteru Autobuske Stanice
izjavio je da je taj mladić
djelovao kao izuzetno ljubazna osoba kada se ukrcao u autobus
sa buketom od 23 ruže.
Kaže da je pomislio kako bi volio da i njegov sin izgleda tako.
Sad se plašim običnih i pristojnih ljudi, rekao je.
Nije pronađen niti jedan svjedok
prije nego je Hitna pomoć prevezla u mrtvačnicu
dvadesettri tijela
i nakon što su autobus odvezli na groblje automobila.
Na ulici je ostao samo krater u asfaltu
u kojem su plivale latice ruža
na površini mješavine nafte i krvi.
Postidio sam se samog sebe slušajući taj izvještaj
na radio vijestima, razmišljajući:
Ko mi daje pravo da pametujem o simbolici
te dvadesetitri ruže umjesto o mrtvim ljudima
i
ko mi ne daje pravo da se plašim običnih ljudi.
Ako ni zbog čega
onda zbog toga što sam zakasnio na taj isti autobus
jer sam potrošio previše vremena
zalijevajući ružičnjak
tu,
ispred mojih vrata.
.
.
Zapis o kanibalizmu
.
Šta mi je trebalo da zaratim sam sa sobom.
U parku mi je nepoznat vojnik dobacio
kako je moja kćerkica toliko lijepa da bi je čovjek
mogao pojesti.
Kanibalizam nije uzrok nego posljedica teških vremena,
šapnuo mi je na jedno uho teoretičar Roland Vilneu,
a na drugo uho mi je Darvin rekao da je ljudska vrsta izmislila jezik
kako se ne bismo međusobno pojeli.
Riječi su brana
među razjapljenim čeljustima,
pomišljam.
U XII vijeku
u Parizu su jedan berberin i poslastičar na radost kupaca
godinama pravili paštete od ljudskog mesa dok ih nije otkrio pas
koji je u pašteti najušio svoga gospodara.
Optuženi su se branili pravom na gastronomiju,
onda su ih objesili a psu digli spomenik.
Uskakao sam samom sebi u usta,
žderao sam se između mene i sebe
i nisam se pomirio sa tim da smo izmislili jezik
samo da bismo se tješili nakon zločina.
Onda sam rekao vojniku : „Majku li ti ljudoždersku !“
i trkom pobjegao sa kćerkom daleko od vojnika,
u Školu gdje će je ledena slova i interpunkcije
mamiti toliko dugo dok se ne počnu otapati i miješati
u njenim malim grudima.
I da odgodim za neko bolje vrijeme objašnjenje
zašto je vojnik u uniformi posegao za pištoljem
nakon što smo koristili jezik
u tek par rečenica.
.
.
Umorio sam se od sebe kao žrtve
.
Skladište praznih flašica parfema preraslo je
gomilu promašaja koje sam napravio,
a gigantska olovka sa srcem od kreča
nadrasla je moju običnu potrebu da bilježim
malog sebe.
Umorio sam se od samokažnjavanja, od izvinjavanja
zbog pigmenta kože koji može podnijeti samo mjesečinu,
od mene koji ličim na psa što ponekad zaurla poput vuka
pohranjenog u kartoteci Biroa za Izbjeglice.
Korice zabranjenih knjiga uselile su se u mene
u formi ostataka hrane
na papirnim tanjirima demonstranata u parku.
Pretvorio sam se u kič,
u slatku nakazu koja više ne sakriva svoj vjenčani prsten
od bodljikave žice.
Postidio sam se što sam sebi dozvolio
da po mome pulsu bankarski službenici
proizvode sirotinju,
što se moja tuga može staviti na vagu i upakovati
u one iste šarene kutijice
koje su ostale neotvorene ispod prošlogodišnje
novogodišnje jelke.
Krivim samo sebe što sam u stablo javora urezao ime domovine
koja se potom počela sušiti
i sad skupljam lišće ne bih li napunio makar jednu jastučnicu.
Makar jednu za moje pretke koji me ne prestaju mititi
porijeklom.
Leđa su mi se pretvorila u grudi,
niski podrumski plafoni napravili su me grbavim.
Kupujem cipele u prodavnicama za djecu,
zaboravljam kako to izgleda isprsiti se pred mecima
i brkam razliku između vojnika i heroja.
Umorio sam se od poruka koje šaljem sam sebi
iz zemalja za koje ne znam,
iz gradova koji mi naplaćuju porez na velike oči,
sa plaža na kojima iste stare kronjače sa podsmijehom pregaze
novog starca zaboravljenog pod suncobranom.
Nema na tim porukama adrese pošiljaoca,
nema ni imena, niti ima mene.
Prepoznajem se u huku kamiona za smeće
koji krši flašice od parfema kao da svira himnu,
tamo, par ulica dalje,
tamo gdje počinje moja tuga.
.
.
Prećutao sam svoje rođenje
.
i onda sam se navikao
da prećutim i sve ono što se može izreći jedino suzama.
Ona larva leptira u mojim pelenama nikada nije poletjela
već je odgmizala na ogledalo
i pretvorila se u ružnu mrlju.
U oko, koje gleda samo u sebe.
Moja mašta je rođena iz moje navike da ćutim
jer samo tišina posjeduje boju za kojom čeznem
a koja ne postoji niti u jednom katalogu.
Koliko puta me je obalna straža sprečavala
da ronim duboko prema dnu okeana.
Molili su me da odustanem
jer dolje nema ničega osim mokrog mraka
a ja bih uvijek ronio dublje u potrazi za nečim
što mi je obećano i što mi pripada
a što nikada nisam definisao.
Možda je to nešto za čim sam tragao ostalo ubilježeno
u moju kožu
u formi ožiljaka od zlatnih sprudova koji bi me grebali
da ne ronim dublje,
u ranama od ujeda riba koje su ljubomorno žvakale svoj mrak,
u mome dahu pod ronilačkom maskom me je davio
kad bih poražen,
isplivao na plažu što govori jezikom neplivača.
Možda je dobro što sam se oženio ćutnjom
i što mi je krik postao ljubavnica
koja ne pravi razliku između ribarskog čamca
i podmornice.
i kojoj je svejedno da li udišem crnu vodu
ili bijeli vazduh.
Sve dok ronim. I dok ne moram
govoriti umjesto samog sebe.
.
.
Crne jabuke, Sirija
.
Crne su jabuke rodile ove jeseni.
Crne.
Čudim se
jer stabla su izgledala čarobno i nevino
okićena bijelim beharom
ovog proljeća.
Šta nam je to ljeto učinilo?
Plašim se da neko dijete na putu do škole
ne ubere neku od crnih jabuka
i podijeli ih sa drugarima iz učionice
prije nego što im učitelj objasni ovu crnu metaforu,
prije nego što nas snijeg savlada,
prije nego zaboravimo na behar.
Plašim se da će nevina zemlja progutati neku od košpica.
Toga se plašim.
Toga se plašim.
.
.
Izbor sačinila Danijela Jovanović
.
.
.
.
.
