.

.

POSTUPAK IZGRADNJE UNUTARNJEG SVIJETA PRIČOM U CIKLUSU PRIPOVIJEDAKA O SIMEUNU ĐAKU PETRA KOČIĆA

.

.

…..Ciklus pripovijedaka o Simeunu Đaku broji pet pripovijedaka: Zulum Simeuna Đaka, Istiniti zulum Simeuna Đaka, Mejdan Simeuna Đaka, Iz starostavne knjige Simeuna Đaka, Rakijo majko. Riječ je o realističkoj prozi, posmatrajući isključivo trenutni život i prikazujući najreprezentativnije pojave, ali je ta proza sa mnogo ličnog nadahnuća, književnoga subjektivizma, što se naziva lirskim realizmom, kako je to prvi put definirao Jovan Skerlić. Kočić je, baš kao i Simeun, bio đak manastira Gomjenica. Pozitivistički posmatrano, to je od vrijedan indikator, kao i podatak da je Kočićev otac, od kojeg je, vjerovatno, slušao predaje o Simeunu, bio iguman istog manastira. Nadalje, Kočić je tvrdio da su likovi poput Simeuna i Partenije doista postojali. Pored veličanja konzervativnog, pučkog i dotad prisutnog, osjetno je i to da su ove pripovijetke postavljene na binarnoj ravni. Očigledan je polaritet starosjedioci – Drugi, tj. oni koji koloniziraju, okupiraju i narušavaju seosku idilu; ti Drugi su Turci, a pogotovo Austro-Ugari. Prethodno je Kočić pisao pjesme koje su izražavale njegov gnjev protiv okupacionog režima, da bi, zbog kritika Janka Veselinovića, prešao na prozno stvaranje. Veselinović je tako tvrdio sljedeće: Ja sve mislim da bi ti u prozi znao i mnogo bolje izraziti što osjećaš, što te boli, što ti na srcu leži.[1] No, i taj pripovijedni put imao je prevrat; Kočićeve prve pripovijetke ponajviše su se ticale prirode; bili su to opisi modrih planina i starih šuma i sl. ali se, ipak, vremenom i mijenjao pa je pažnju počeo posvećivati čovjeku, tj. bosanskom seljaku. Skerlić je tako pisao da je Kočić imao originalni talent i da se otkrio kao pjesnik mladosti i zdravlja, životne energije i nacionalne snage.[2]

……Po Barthesu, svaka priča sadrži jedan nukleus, ili sinopsis, u kojem se nalaze svi bitni elementi svake priče.[3] Sama narativna jezgra, koja sadrži osnovne temelje priče, pomaže u tome da utvrdimo šta sam iskaz čini pričom. Po tome, dakle, šest komponenti čine osnovne elemente svake priče: akteri, radnje, vrijeme i prostor, pripovijedač ili narator i smisao priče ili struktura značenja. U ciklusu pripovijedaka o Simeunu Đaku veoma su zanimljive naratološke specifičnosti, što je potvrditi i sam nukleus svake priče.

…..Zulum Simeuna Đaka prva je pripovijetka o Simeunu Đaku. Prisutne su dvije priče; osnovna priča je o mjestu oko kazana gdje se pomalo pije i priča, a druga priča, ona umetnuta, jeste ona koju kazuje Simeun; ona se tiče zuluma, tj. nasilništva kojeg je počinio nad Turcima / Majdancima, u Bronzanom Majdanu. Pripovijetka prezentira neoromantičarsko evociranje prošlosti o kojoj Simeun kazuje posve elegično i otužno: Ni one stare pjesne, ni onije’ ljudi, ni onog veselja, ni onog starinskog junaštva.[4] Epski narativ u Simeunovom ovoru također je itekako uočljiv, a ponekad posjeća i na Marka Kraljevića iz Domanovićeve satire, pogotovo kad, rigidno i subjektivno, iskazuje vlastiti pohod protiv Turaka: Najprije čovali čakšire, pa čizme pre’o koljena, onda pripasa’ sabljetinu, po zemlji se vuče, pa natuko’ škrljačinu, pa onda obuko’ kabanicu i sape’ zlatali puca.[5] Pozitivistički posmatrano, Kočić je bio opsjednut okupacijom Austro-Ugarske zbog trauma koje je doživio (sjetimo se biografskih podataka i njegovog bunta protiv okupacione vlasti) pa ih je prenio u prozno djelo. Osnovna priča, dakle, počinje opisom jesenske idile i prostora oko kazana. Nastavak pripovijetke (umetnuta priča) donosi Simeun – on govori o junaštvu prijatelja Partenije, ali i o svojim nedaćama. Tako priča o odlasku u borbu protiv Turaka / Majdanaca. Razlog tom podvigu je, kako on tvrdi, želja za osvetom nakon mnogih nevolja. Zbog nje odlazi u majdanačko selo gdje spaljuje neprijatelje i ubija Šaćira Pulca, mutvaka i hodžu. Nakon predstavljene priče, Simeun, kao po matrici, traži čašicu rakije te tako završava umetnuta priča. Kraj same pripovijetke, tj. osnovne priče, završava glasom nepoznatog seljaka za kotlom. I on, kao i Simeun, veliča nekadašnje junaštvo. Ova pripovijetka, po Barthesovom sinopsisu, govori o sljedećim komponentama:

.

1. 1. 1. 1. 1. 1. 1. Akteri: Simeun je, kao kazivač svojih dogodovština, ali i protagonist podviga unutar priče, glavni aktant pripovijetke. Kao popratni aktanti javljaju se kotlar Mićan i Petrić. Oni su, zajedno sa Simeunom, aktanti osnovne priče, a u umetnutoj (onu koju donosi Simeun) javlja se i Panterija, ali i Krajišnici, Cigani, Šaćir Pulac, mutvak i hodža.
                  2. Radnje: Radnja osnovne priče nije dinamična kao što je to slučaj u umetnutoj priči. Osnovna se tiče društva koje je smješteno oko kotla, tu je riječ o ustaljenoj raspravi tamošnjih seljaka – raspravlja se o čudnovatoj moći rakije. No, Simeun tu skoro pa letargičnu atmosferu oživljava te sve prisutne zabavlja kazivanjem o svojim nedaćama. On, u toj priči, da bi se osvetio Turcima zbog dosadašnjih nemira, odlazi na Majdan gdje ih ubija i tako postaje veliki narodni heroj.
                  3. Vrijeme i prostor: Kad je riječ o vremenu osnovne priče u ovoj pripovijeci, onda vrijedi istaći da je ona smještena u jesen – kako i piše u uvodnim rečenicama anonimnog kazivača: Jesen se poodavno odomaćila. Sve je srađeno. Kukuruzi se perušaju, konopolje nabijaju, a i kotlovi su počeli peći.[6] Prostor je, naravno, u okružju kazana, tu je smješten i Simeun i ostali aktanti ove pripovijetke. Kad je riječ o umetnutoj priči, onda valja istaći da je ona daleko od kazana, na Brozdanom Majdanu. Vrijeme te priče je nedjelju-dvije poslije okupacije: To vam je bilo nekako prve li, druge li – ne znam sad pravo neđelje…[7]
                  4. Pripovijedač ili narator: Pripovijetka počinje opisom prostora oko kazana: Jesen se odavno odomaćila. (…) Iguman je izvadio dozvolu i juče još pred zoru nastavio kotao.[8] Ta pozicija naratora je depesonificirana. No, kad je riječ o seljacima okupljenim oko kotla, prvi se očituje kotlar Mićan, ali te informacije dobijamo od Petrića; – Znaš li zbilja, Petriću, kakav je zulum Simeun počinio u Bronzanom Majdanu? – upita me kotlar Mićan i sagnu se da sjarne vatru.[9] Tako je pozicija iz koje progovara Petrić ustvari subjektivna ili unutarnja. On otkriva svoj identitet te glavnu riječ prepušta Simeunu. No, kad Simeun progovara, tada već nastupa umetnuta priča. Nadalje, on dogodovštine s Partenijom, ali i obračune s Turcima vidi kroz svoje iskustvo, druga slika ne postoji jer je ne otkriva. On taj svijet donosi isključivo kroz svoje gledište, a ono je unutarnje ili subjektivno. Kraj pripovijetke donosi nepoznati glas koji evocira daleku prošlost.
                  5. Smisao ili struktura značenja: Kočić je, vjerovatno, u nama htio probuditi homologiju, tj. primorati nas na evociranje naših iskustava koja su, možda, skrivena u ovoj pripovijeci, ali i upoznati nas sa činjenicama samog proznog djela, kao npr. s tim da su Partenija, Simeun doista postojali?! On je to, bar u nekim zapisima, i želio dokazati; pozivao se na stvarne dokumente Simeuna Đaka i Partenije. Također, Majdan može značiti i doista stvarno mjesto koje postoji. Nadalje, pripovijetka se može tumačiti i sa gledišta postkolonijalne kritike, upravo zbog perioda u kojem taj prostor okupira onaj Drugi, što je često i dominantna tema u njegovom književnom stvaralaštvu, na šta ukazuju sličnosti njegove biografije i književnog opusa.

.

…..Za razliku od pripovijetke Zulum Simeuna Đaka, priču u pripovijeci Istiniti zulum Simeuna Đaka ne kazuje Simeun već kotlar Mićan, ali tematski je identična prethodnoj zbog priče o još jednom Simeunovom podvigu. I ova pripovijetka ima dvije priče: osnovnu i umetnutu. Simeun, kao po matrici, sumnja u sve što nije iz naroda i tog običaja te taj izum ismijava: Nit mi trebaju kakve sprave, ni kaurske lumere. Šta će mi taj rad? I dosad je svijet brez tog bio, pa je nekako živio…[10] Početak osnovne priče jeste scena kad o švapskom izumu za kazan govori spomenuti kotlar Mićan. Nadalje, zanimljivo je to da Mićan prije kazivanja priče pravi opasku te prisutnim oko kotla govori da je ovo, za razliku od Simeunovog nedavnog kazivanja, doista istinita priča: Ono nam je malo prije prič’o Simeun kakav je zulum počinio u Majdanu. (…) Ja ću vam sad jedan zulum njegov pripovijedati – ali pravi, istiniti zulum.[11] Riječ je, naime, o Simeunovom jurišu na bosanskog seljaka Gavru Bradaru, a motiv za taj čin su sve manje zalihe rakije. Ono za čim žude Partenija i Simeun ima samo seljak Bradura, pa oni kuju spletku kako bi došli do njima potrebnog kazana. I u ovoj umetnutoj priči javlja se Partenija – imperativno bitan samom Simeunu, ali i razvoju same pripovijetke. Ritual Simeunovog epskog odlaska u dvoboj tiče se i ove pripovijetke: Na glavi mu šubaretina, ima u njoj u duljinu, bože me ne pokaraj, po aršina. Na desno rame metn’o svoj štuc, a na lijevo Parteninu ostragušu, pa prebacio pre’o sebe višekliju. Za pripašajem se ispriječile dvije zeke i ‘andžar, ima u njemu aršin. Kad se okrene, škripne oružlje, a đurčina se oko njeg’ zasalampija. U’vatio ga nekakav merak, pa ‘oda i sijeva očima.[12] Simeun i Partenija htjeli su prevariti seljaka, tj. iscenirati situaciju u kojoj Simeun, zbog toga što se odmetnuo od manastira, želi nauditi Parteniji, da bi tako došli do zacrtanog cilja, tj. kazana. No, Simeun je pretjerao te Partenija jedva ostaje živ. Na kraju su ostali zagrljeni, uplakani i, uz čašice rakije, i zadovoljni. Nukleus ove pripovijetke predstavlja sljedeće:

.

1. 1. 1. 1. 1. 1. Akteri: S obzirom na dvije priče, aktanti su različiti, tj. u osnovnoj priči javljaju se kotlar Mićan i Simeun Đak, a u umetnutoj (koju kazuje Mićan): Simeun, Partenija, Mićan, otac Sopronija, đak i Gavro Bradar. Oni su, dakle, oni koju vrše radnje i koji uvjetuju dinamičnost radnji.
               2. Radnje: Radnja osnovne priče jeste u trenucima kad pored kotla razgovaraju Mićan i Simeun – dijalog se tiče nestašice rakije. Kad je riječ o radnji umetnute priče koju kazuje kotlar Mićan, ona počinje onda kad se on obraća ostalim oko kazana i kada predočava Simeunov zulum uvjetovan manjkom njegove iskonske inspiracije i bitstva – rakije. U toj priči Simeun se pretvara u odmetnika koji je pobjegao iz manastira i koji je protiv Panterije. Na taj način želi doći do Bradara i tako izboriti barem nekoliko čašica rakije. To mu, nakon pretjeranog sukoba s Partenijom (koji je izrežiran), polazi za rukom te dolazi do svog cilja. Završetkom umetnute priče završava i sama pripovijetka.
               3. Vrijeme i prostor: Osnovna priča nastavak je osnovne priče iz prethodne pripovijetke, što dokazuje i Mićanova opaska kad govori da priča koju želi kazati jeste neka vrsta nastavka prethodne koju je pričao Simeun. Dakle, osnovna priča smještena je u kasnu jesen u okolini kotla, umetnuta je za vrijeme posljednjeg ustanka: na dvije godine pred ovu pošljednju bunu.[13] Umetnuta se vezuje za Gomjenicu i imanje seljaka Gavre. Glasovima umetnute priče završava i osnovna, tj. okvirna priča.
               4. Pripovijedač ili narator: Kao što je i spomenuto u uvodnom dijelu interpretacije ove pripovijetke, osnovna priča počinje Mićanovim glasom, da bi se, nakon toga, javio i Simeun. No, on za razliku od prethodne pripovijetke i umetnute priče, nju ne kazuje Simeun već to radi kotlar Mićan. Stoga vrijedi reći to da je pozicija iz koje progovora Mićan ustvari subjektivna ili unutarnja. On je, dakle, iskustvo sa Simeunom i Partenijom iznio kroz svoje gledište. Osnovna priča, sa gledišta naratologije, donosi drugu perspektivu onog ko kazuje, tako se, u povremenim opisima prizora oko kazana, javljaju opisi te sredine: Mićan mu dodade punu čašu. (…) Simeun se nešto prisjeti, pa nagnu još jedanput.[14] Takva pozicija jeste skrivena, tj. depesonificirana – narator nikad ne predstavlja svoju ličnost, kao da ne postoji te je tako posve nepoznat.
               5. Smisao priče ili struktura značenja: Pripovijetka je dosegla univerzalna pitanja, iako je njena polazna tačka bila provincijska specifičnost. Kočić to odlično radi te tako, kroz Parteniju i Simeuna, donosi jedan univerzalni specifikum. Slikovitim Mićanovim prenošenjem priče, Kočić i recipijenta unosi u svijet Simeunovog junaštva te i on zauzima mjesto oko kotla.

..

…..I pripovijetka Mejdan Simeuna Đaka, kao i prethodne dvije, posjeduje dvije priče: osnovnu i umetnutu. Osnovna počinje deskripcijom mjesta oko kotla gdje narator ne obznanjuje svoje prisustvo, kao ni ličnost. Prvi glas koji se javlja nakon uvoda jeste glas majstora Gliše, a on je, ujedno, jedan od novih likova u odnosu na prethodne dvije pripovijetke. On razgovara sa kotlarom Mićanom o Simeunovom kaluđerstvu, čudnoj naravi i čudnovatom načinu bitisanja te skupa pokušavaju odgonetnuti njegovu tajnovitost. Glišo posve paušalno poznaje i kritizira Simeuna, dok Mićan predstavlja nekog ko o njemu zna sve:

.

…..– Ćud je njemu njegova kriva, ćud! On će šjeđeti s tobom, razgovaraće se, bratski će se ljubiti i grliti, onda će skočiti i podvrisnuti: «Stoj! Budi mene miran» – pa će te na mrtvo ime isprebijati, ako je jači. (…) A pravo, po duši kad budemo govoriti, mekana je srca i podatne ruke: zalogaj bi čovjeku iz usta dao. (…) Ali njegova laž, njegove, ‘oću reći, bešjede, nijesu nikom na šteti.[15]

.

…..Umetnuta priča počinje onda kad Simeun priča o događaju koji je bio prve nedjelje iza okupacije, tj. nedjelju dana prije njegovog podviga u Bronzanom Majdanu – ispričano u pripovijeci Zulum Simeuna Đaka. Naime, Simeun priča peripetije u kojoj je, zajedno s Partenijom, zbog Asan-agine vojske, namjeravao sakriti svu sakralnu imovinu tamošnjeg manastira. U njihovom društvu bio je i plašljivi Isaija, neko ko je, zbog svoje plašljivosti, bojažljivosti i kukavičluka, rigidni antipod samom Simeunu. Nakon toga sreće Davida Štrbca (poznatog iz Kočićeve pripovijetke Jazavac pred sudom) koji mu govori za Asan-begov planirani pohod na manastir. Simeunov i Asan-begov susret uvjetuje i okršaj u kojem pobjeđuje Simeun: Kad me ugleda, prepade se silno, poblijedi, obamrije. Oružje mu ispade iz ruku.[16] Asan-aga, zbog Simeunove kazne da opetuje u penjanju i silaženju s golog konja, završava tragično. Simeun dočarava prepuknuto srce Asan-age, tj. vlastitu pobjedu, što je dovoljno za zdravicu seljaka ispred samog kotla. Njegovom opisom tadašnje pobjede završava umetnuta priča. Osnovna završava zdravicom, Simeunovim glasom i suzama u njegovim očima. Kad je riječ o likovima, onda bi trebalo reći da se, pored Simeuna, u osnovnoj priči javljaju: majstor Glišo (posve paušalna osoba), kotlar Mićan (antipod prethodnom, tj. neko ko Simeuna doživljava drugačije nego Glišo), Sopronija Luburić Knežopoljac (proiguman od manastira Gomjenica), a u umetnutoj su: Simeun Đak (junak i pobjednik u okršaju s Drugim, tj. Asan-begom), Partenija (čuveni Simeunov prijatelj u mnogim dogodovštinama), Asan-beg (Simeunov neprijatelj i predvodnik pohoda na manastir), Isaija (uplašeni lik i kukavica), Stanko Đaković (guslar i usmeni pjevač), Belmez (jedan od starosjedioca manastira) i David Štrbac (osoba koja Simeunu govori o Asan-begovoj zloj namjeri i koja uvjetuje njihov okršaj). U pripovijeci se spominje i banjalučki trbušati Likota. Riječ je o mitropolitu Evgeniji Letici koji je, u borbi za crkveno-školsku autonomiju, zastupao vladino gledište zbog čega ga je kritizirao i sam Kočić.

.

1. 1. 1. 1. 1. 1. Akteri: Osnovna priča prezentira aktante poput gore spomenutih: Simeuna, majstora Gliše, Sopronija Luburića Knežopoljca i kotlara Mićana. Umetnuta ima mnoštvo aktanata, oni su: Simeun Đak, Partenija, Asan-beg, Isaija, Stanko Đaković, Belmez i David Štrbac. Svi oni čine veoma sadržajnu lepezu aktanata ove pripovijetke i tako utječu na samu dinamiku radnji.
               2. Radnje: Sadržajnost osnovne nije toliko dinamičana koliko sadržajnost umetnute priče. Umetnutu priču Simeun, nakon rasprava o ustaljenim temama, kazuje uz, kako je to bio slučaj i sa prethodnim kazivanjima, čašice rakije. Sve kreće od bune, tj. od vijesti da Asan-aga želi porušiti njihov manastir. To uzrokuje Simeunovu volju za odbranom, ali i napadom, tj. osvetom. I ovdje je, kao i u prethodnim pripovijetkama, prisutan ritual spremanja za taj herojski čin. Simeunov susret sa Davidom Štrbcem donosi dinamičan slijed kauzalnosti jer se ubrzo sreće s Asan-begom. Njihov sukob završava Simeunovom pobjedom i tragikom u vidu agine smrti. Uz sjetu i suzne oči Simeun završava svoju priču – što je i kraj same pripovijetke.
               3. Vrijeme i prostor: S obzirom na to da se ova pripovijetka oslanja na prethodne dvije, onda se olahko može reći da je vrijeme osnovne priče u kasnu jesen, a isti je i sam prostor, tj. mjesto oko kazana – kao što je to i napomenuto u samoj pripovijeci. Priča koju donosi Simeun smještena je u prvu nedjelju poslije okupacije: – To je bilo prve neđelje iza ukupacije, a upravo na neđelju dana pred onaj moj, ako se počem šjećate, zulum u Bronzanom Mejdanu, kad sam ono ‘nako po starinski malo preplašio Majdance i pokupio nešto nameta.)[17] Nastavak radnje umetnute priče tiče se Tominog mosta, odnosno mejdana. Umetnuta priča, kao i njihov obračun, završava na mejdanu, a osnovna, kako je i spomenuto, u prostoru oko kotla i Simeunovim suznim očima.
               4. Pripovijedač ili narator: Tišina. Samo kotao kvrca i katkad varnica prsne, pa se kao u ljutini i utrne. Kroz porazbijane crkvene prozore širi se težak, zagušljiv miris od zejtina i tamjana i miješa se s mlakim rakijavim zadahom, koji se diže povrh uzavrelog kotla.[18] Tako počinje ova pripovijetka, tj. preko pozicije depesonificiranog subjekta koji se ne očituje. Kao prvi od aktanata u ovom djelu javlja se majstor Glišo – odmah nakon uvoda, da bi se, poslije njega, javio i kotlar Mićan. Uslijedila je rasprava o Simeunovim čudstvima, nakon čega je došao i on sam te počeo kazivati priču o njegovom okršaju s Asan-begom. Dolaskom Simeuna dolazi i promjena pozicije kazivača te on, preko subjektivne ili unutarnje pozicije, kazuje o pobjedi nad Turcima. No, uvodna depesonificirana uloga kazivača javlja se i nakon početnog dijela, tj. ona je prisutna u većini pripovijetke. Ipak, pripovijetka završava Simeunovim govorom.
               5. Smisao priče ili struktura značenja: Ovdje je riječ o još jednom Simeunovom podvigu koji i nije toliko univerzaliziran kao u prethodnoj pripovijeci. Prezentiran je rigidno kodirani sukob između domorodaca i onog Drugog, tj. binarni prikaz stanja tadašnje okupacione Bosne.

.

…..Pripovijetka Iz starostavne knjige Simeuna Đaka umnogome se razlikuje od ostalih pripovijedaka ciklusa o Simeunu Đaku. Tematski je veoma jednostavna, a  tiče se kratkog teksta starostavne knjige koja ima elemente proročanstva i koja pripada Simeunu. Sam naslov aludira na oslanjanje, pozivanje i citatnost. Ona će, zbog svoje proročanske note, pomoći Simeunu u posljednjoj pripovijeci ovog ciklusa – predstavljat će mu izvor nade i izlaza iz nevolje. Čitava pripovijetka je pod znacima navoda. Ona prezentira i samu Bosnu: U Bosni, u srcu i snazi serbskog otečetstva, na ‘iljadu i osam stotina i nekoliko godina poslije Kristova roždenija, nastaće prevrtanija i druga sudija.[19] No, i kao takva, ona otkriva mnoge elemente: govori o tome da će Bosnom zavladati dva vladara; Ićinđi i Birinđi, s Birinđijem će doći i crni ljudi u bijeloj koži i njima će se obradovati i težak i ležak. No, uvidjet će se da su posve zli te će donijeti i nesreću. Kočić kao da u njima vidi i novu vlast, tj. Austro-Ugarsku. U prilog tome ide i sljedeća rečenica: Opasnost za vjeru i učevinu. Dignuće se ljudi aršindžije i račundžije da brane vjeru od prokletog zapada i od otpalog Rima.[20] Ta knjiga najavit će i neimaštinu u manastiru Gomjenica. knjiga spominje priču o čovjeku zulumćaru i deliji koji će, opijen rakijom, spasiti zadužbinu Nemanjića.

.

1. 1. 1. 1. 1. 1. Akteri: Iako je cijela pripovijetka pod znacima navoda, i ona ima aktate, a to su vladari Ićinđi i Birinđi. Oni su predstavnici dvaju naroda i oni prezentiraju zlo, dok najavljeni spasilac te pokrajine jeste lik zulumćara i pijanice.
               2. Radnje: Kočić u ovoj pripovijeci oslikava situaciju u kojoj Birinđi dolazi na vlast i sa sobom dovodi crne ljude u bijeloj koži. Ićinđi se, nakon završetka vladanja tom pokrajinom, oprašta od vlasti, ali u silaženju zapinje za zlatni ekser i tako biva spriječen sići s trona. Kao da je to ustvari slika Turaka koji tron predaju Austro-Ugarskoj. No, Birinđi izaziva zlo i pometnju u bosanskom selu te provocira nove nesreće. Njima prkosi najavljeni zulumćar (očito Simeun) koji prezentira narodnost te tako vraća narušeni mir. Pozivanjem na ovu knjigu Simeun će, u pripovijeci Rakijo majko, spasiti svoju pokrajinu.
               3. Vrijeme i prostor: Ni vrijeme ni prostor nisu tako primjetni kao u prethodnim pripovijetkama. No, ipak je riječ o prostoru Bosne. Vrijeme se tiče hiljadu i osam stotina i nekoliko godina nakon Kristovog rođenja: U Bosni, u srcu i snazi serbskog otečestva, na ‘iljadu i osam stotina i nekoliko godina poslije Kristova rođenja, nastaće prevrtanija i druga sudija.[21]
               4. Pripovijedač ili narator: Njegova pozicija u ovoj pripovijeci posve je hermetična, ali ona, kao takva, nosi značajke depesonificiranog naratora jer ne otkriva onog ko izlaže proročanski tekst.
               5. Smisao priče ili struktura značenja: S obzirom na to da je riječ o proročanskom tekstu i o dijelovima u kojima je riječ o Bosni, onda se može reći da Kočić, preko starostavne knjige Simeuna đaka, oslikava imaginaciju Bosne kao zemlje. Tako prezentira i samu hemogoliju, posebice jer se tiče historijskog raskršća.

.    

…..Posljednja pripovijetka ovog ciklusa, Rakijo majko, ujedno je i najduža, a posebno se, zbog pozivanja na starostavnu knjigu Simeuna Đaka, vezuje za prethodnu. Početak osnovne priče u znaku je opisnog bitisanja u krugu kotla: priča se, kao i dosad, o rakiji, junaštvu i posljednjoj buni. Simeunov glas nastupa odmah nakon uvodnog opisa, a tiče se njegovog monologa o rakiji i njenom kultu. Tako se i stvara prilika za njegov govor o rakiji, tj. za umetnutu priču: priču smješta nedjelju dana poslije čuvene okupacije. Tako se prisjeća nekadašnje tuge i nekadašnjeg bezizlaza tamošnjeg sela. Tačnije, riječ je o iznenadnoj zarazi koja je ubijala svu stoku te tako čitavo selo primaklo bezizlazu i nemirima. Simeun je, kako je i govorio u toj priči, želio prekinuti patnju domorodaca te je, uz nekoliko čašica rakije, došao na ideju da otvori svoju starostavnu knjigu koja bi mu ponudila izlaz iz beznađa. U knjizi pronalazi dio u kojem čita da će Bosnu zahvatiti užas i bijeda, ali da će, zahvaljujući anonimnom spasiocu, biti spašena. Tako Simeun, zahvaljujući tobožnjoj rakiji, dolazi na ideju da od kapetana zatraži pravo na pasoše za sebe i svoj narod. Nakon brojnih nedaća s kapetanom, Simeun ga opija i ubjeđuje da tom narodu izda ferman / naredbu za pasoš.

.

1. 1. 1. 1. 1. 1. Akteri: Osnovna priča predstavlja samo dva aktata: kotlara Mićana i Simeuna Đaka. Umetnuta ih broji mnogo više, a to su, pored Simeuna: ponovo spomenuti Partenija i kotlar Mićan, kapetan, Šošljaga, Belmez, Vuk Radanović i Janko Delić.
               2. Radnje: Ni osnovna priča ove pripovijetke ne posjeduje preveliku dinamičnost. Naime, Simeun u toj priči pridikuje kotlaru Mićanu te ga uči bitnim odlikama rakije: – (…) Rakija svađe i uvijek treba: i na domu i na zboru, i u veselju i u žalosti.[22] Tako nagoviještava njenu bitnost u priči koju će pričati. Nakon toga društvu oko kazana pripovijeda o svojim podvizima zarad oživljenja tog naroda. Poslije prisutne nesreće u vidu umiranja grla stoke, Simeun odlučuje otvoriti svoju starostavnu knjigu i tako pronaći izlaz iz velike nevolje. Knjiga mu govori da mora izboriti naredbu od kapetana. On odlazi do kapetana gdje traži naredbu koja će tom narodu omogućiti kretanje u prikupljanju stoke, što znači imperativ u opstanku tog društva. Simeun opija kapetana i tako oslikava sudbonosnu važnost fenomena rakije.
               3. Vrijeme i prostor: I ova osnovna priča nije prepuna dinamika – ona je skoro u letargičnoj okolini u kojoj se pripovijeda o dotad ustaljenim temama. Simeun, u vezi s tim, seljacima okupljenim oko kotla pripovijeda svoje zgode. Vrijeme i prostor osnovne priče su, dakle, kao u prethodnim pripovijetkama (osim pripovijetke Iz starostavne knjige Simeuna Đaka) – tiče se prostora oko kotla u vrijeme jeseni. Umetnuta priča govori o mjestu koje je dalje od kazana, ono je na dijelu koje pripada Austro-Ugarskoj i tiče se prvih godina od njihove okupacije.
               4. Pripovijedač ili narator: Posljednja pripovijetka ovog ciklusa počinje deskripcijom kraja u kojem se peče rakija. Taj opis posmatran je iz pozicije depesonificiranog naratora: Već se i peti dan primiče kraju, a kotao kvrca i vri. Govori se o svačem, kao i uvijek kad kotao peče, a najviše o rakiji, junaštvu i pošljednjoj buni.[23] Simeunova priča ipak je iz pozicije subjektivnog naratora. On priču o podvizima govori iz lične perspektive koja ovisi o nivou njegove interpretacije.
               5. Smisao priče i struktura ili struktura znanja: S obzirom na način Simeunovog kazivanja priče, Kočič nam, i u ovoj pripovijeci, prezentira moć pričanja. On nas, nadalje, na bajkovit način, unosi u svijet oko kotla, ali i u sredinu u kojoj traje dvoboj između Simeuna i kapetana. Druga razina ovog dijela jeste Simeunova dosjetljivost što ga ne čini tragičnom pijanicom već razboritim likom koji, iako je opijen čarima čuvene rakije, prezentira kao nekog iz naroda. On je, poput Davida Štrbca, slika i prilika temperamentnog naroda. Postavljen i na binarnoj ravni, on nosi barjak onog folkornog i bori se protiv okupacione vlasti, baš kao i sam autor.

Literatura

Bal, Mike (2000) Naratologija: teorija priče i pripovijedanja, Narodna knjiga Alfa, Beograd

Begić, Midhat (1987) Umjetnost pripovijedanja, Veselin Masleša – Svjetlost, Sarajevo

Kočić, Petar (1968) Pripovetke, Izdavačko preduzeće Prosveta, Beograd

Rizvić, Muhsin (1986) Tokovi i stvaraoci iz književne Bosne, IGTRO Univerzal, Tuzla

Skerlić, Jovan (1967) Istorija nove srpske književnosti, Prosveta, Beograd

[1] Midhat Begić, Umjetnost pripovijedanja, Veselin Masleša – Svjetlost, Sarajevo, 1987, str. 145.

[2] Jovan Skerlić, Istorija nove srpske književnosti, Prosveta, Beograd, 1967, str. 461-462.

[3] Rolan Bart, Književnost, mitologija, semiologija, Nolit, Beograd, 1971.

[4] Petar Kočić, Pripovetke, Izdavačko preduzeće Prosveta, Beograd, 1968, str. 87-88.

[5] Petar Kočić, Pripovetke, Izdavačko preduzeće Prosveta, Beograd, 1968, str. 89.

[6] Petar Kočić, Pripovetke, Izdavačko preduzeće Prosveta, Beograd, 1968, str. 87.

[7] Petar Kočić, Pripovetke, Izdavačko preduzeće Prosveta, Beograd, 1968, str. 88.

[8] Petar Kočić, Pripovetke, Izdavačko preduzeće Prosveta, Beograd, 1968, str. 87.

[9] Petar Kočić, Pripovetke, Izdavačko preduzeće Prosveta, Beograd, 1968, str. 87.

[10] Petar Kočić, Pripovetke, Izdavačko preduzeće Prosveta, Beograd, 1968, str. 93.

[11] Petar Kočić, Pripovetke, Izdavačko preduzeće Prosveta, Beograd, 1968, str. 94.

[12] Petar Kočić, Pripovetke, Izdavačko preduzeće Prosveta, Beograd, 1968, str. 97.

[13] Petar Kočić, Pripovetke, Izdavačko preduzeće Prosveta, Beograd, 1968, str. 94.

[14] Petar Kočić, Pripovetke, Izdavačko preduzeće Prosveta, Beograd, 1968, str. 93.

[15] Petar Kočić, Pripovetke, Izdavačko preduzeće Prosveta, Beograd, 1968, str. 101.

[16] Petar Kočić, Pripovetke, Izdavačko preduzeće Prosveta, Beograd, 1968, str. 109.

[17] Petar Kočić, Pripovetke, Izdavačko preduzeće Prosveta, Beograd, 1968, str. 103.

[18] Petar Kočić, Pripovetke, Izdavačko preduzeće Prosveta, Beograd, 1968, str. 100.

[19] Petar Kočić, Pripovetke, Izdavačko preduzeće Prosveta, Beograd, 1968, str. 112.

[20] Petar Kočić, Pripovetke, Izdavačko preduzeće Prosveta, Beograd, 1968, str. 112-113.

[21] Petar Kočić, Pripovetke, Izdavačko preduzeće Prosveta, Beograd, 1968, str. 112.

[22] Petar Kočić, Pripovetke, Izdavačko preduzeće Prosveta, Beograd, 1968, str. 115.

[23] Petar Kočić, Pripovetke, Izdavačko preduzeće Prosveta, Beograd, 1968, str. 115.

.

.

.

.

.