.
.
.
MIT I OBRED U SMENI PETRA RAKOČEVIĆA
.
(Petar Rakočević, Smena – poetski triptihon, Kulturno prosvetna zajednica Srbije, Beograd, 2020)
.
.
…..Uzevši u obzir sve elemente koji se kuju u pjesničkom rudniku, od naslova, pa došavši do sadržine pjevanja, zbirka koja se nalazi pred nama predstavlja izazov za čitaoca: kako proniknuti u njen bogati jezik, kako razumjeti njegove simboličke meandre? Kakvu viziju svijeta donosi pjesnik i koliko je ona razumljiva? Već na ovoj tački uviđamo neminovnost recepcijske tragedije knjige koja je tako brižljivo komponovana – publika navikla na često banalne refleksije svakodnevnog iskustva i hermetične skupine neautentičnih asocijacija, u metežu ovdašnje poetske produkcije, mora biti iznenađena, donekle i zbunjena, pojavom zbirke koja je cjelovita i u kojoj autor sebi nije dopustio ni najmanje elemente haotičnosti i nesređenosti. Zato odluku da pjesme organizuje u cikluse, da bi ih potom objedinio u troknjižje, treba pozdraviti kao opravdanu. Nazivi knjiga-makrociklusa (Knjiga starog sveta, Ničije reči, Knjiga novog sveta), pojedinih ciklusa (Čukunzemlja, Međurečje, Pamtivek, Zlatno seme) i mnoge leksičke invencije, na kojima se moramo zaustaviti (Zemljoslov vode, Vodoslov sunca), kazuju nam, i prije detaljnog iščitavanja, barem dvije stvari; prvo, gravitirajući oko pojmova trajanja i pamćenja, ističu ono nepropadljivo u stihiji vremena. Drugo, od starog do novog ,,sveta”, pa od ,,reči” do ,,međurečja” vjerovatno postoji neki smisaoni slijed, neko kretanje i/ili pomjeranje, značenjsko i simboličko, možda baš smena.
…..Polazište za motivsko raslojavanje Smene jeste mitološki podtekst u kojem se ona gradi. Regulativnu ulogu dobija obred u svojim mnogostrukim vidovima, što sugerišu i naslovi mnogih pjesama: Služba, Stega, Opelo, Moba, Gozba, Žetva. Logika zbirke mitska je logika, što će reći: metaforička, simbolička. To znači da za Rakočevića opisati svijet koji okružuje čovjeka pretpostavlja priču o istoriji njegovog prastvaranja. Korijeni takvih shvatanja su u mitskom izjednačavanju ishodišta i načela. Sadašnje stanje svijeta: reljef, nebeska tijela, flora i fauna, život uokviren promjenama – predstavljaju posljedice događaja iz davnoprošlog vremena i postupaka predaka i bogova. U pitanju je, dakle, posebno razdoblje prastvaranja, razaranja i ponovnog stvaranja, koje prethodi početku iskustvenog vremena; to je prvobitno sakralno vrijeme ritualnih radnji. Koncepti smrti, straha i ljubavi uveliko se semantizuju dejstvom predstava koje stiču simbolička značenja. Tu se pokazuje originalnost ove knjige – autor sebi ne dozvoljava da banalizuje na univerzalne teme opštemjestarenjem, nego arhitektonikom jezika i simbola upućuje na prožimanje materijalnog i idealnog, pojedinačnog i opšteg, prostornih i vremenskih odnosa. U tom smislu, osnovne antinomije: život – smrt; pjesma – zlo; svjetlost (sunce) – tama (mjesec); voda koja se smeje – zla voda, savladavaju se pretvaranjem haosa u red.
…..Da bi se to postiglo, morao je Rakočević stvoriti hijerarhiju sila i mitskih bića, koja imaju semantičko-vrednosno značenje. U nigdinama poetskog kosmosa javljaju se bića-medijatori obreda (rasadnik, glasnik, vesnik, služitelji, čuvar, antipod, ribe, deca) sa osobenim predmetima magijske moći pomoću kojih vrše rituale (ćupovi, sečiva, vretena, šila, negve, kotve, posude, tučak, levak, ekseri, ram u kojem spavaju bube, dvonož, larva zemljanica, oko životinje, sita grozomorna, vodonosna krv). Prostore Knjige starog sveta opsjedaju prizori kojima se konkretizuje stanje haosa: mrak, noć i vodu sa negativnim, rušilačkim konotacijama – zbirna glasina mraka, jednooka noć što pritiska, zla voda iz koje blista grob – naseljavaju razna demonska, htonska bića (gnezditelj, zvezdomori, zvezdovodi, korovnik, potomnice rožnatih voda, bivše nemani od kojih strahuju šumske obale, očnici, glave paukova, mrtvaci koji pevuše, užasni bregotvor, pijavica-rečni bog, strašni dverinjaci, zvezda krvopija, bilje mraka, čelnici grobne slezene). Sveopštu atmosferu straha i prijetnje od nestanka pojačavaju opisi žrtvenih obreda:
Između dve vode polaže larvu zemljanicu. Nosi
veliku posudu sa mravima i mlekom, tuče seme
Iznad kojeg sunce raste; U moju kičmu spušta i
poslednju maticu mraka, glavu mrtvog vesnika.
(,,Stega”)
Kost pred kost, sablasna tela iznutrice pokreću;
Tamna korenja nogu, pružaju preko svetosnica.
Do moje glave nad kojom se jedine pomračine;
Sa čistih sita dok dugo cede seme smrtorodno.
(,,Seme”)[1]
…..Simbol vode u Knjizi starog sveta svoju ominoznost duguje povezivanju sa odgovarajućim korelatima: sa zemljom, kamenom, drvetom, krvlju. Zajedno, ove mitologeme dopunjavaju jezive prizore žrtvovanja koje podvlače ton uvodnog segmenta zbirke. Dodamo li tome kontekste u kojima se nalazi leksema seme – u sintagmatskim spojevima sa riječima koje unose motive smrti, straha i groze – narušava se praktično svaka mogućnost obnove i ponovnog rađanja.
…..Ovdje pjesnik pokazuje riješenost da svojom imaginativnošću pokrene metamorfozu već predstavljenih simbola. Sižejni zaokret koji je uslijedio pokazuje Rakočevića kao autora koji se ne miri sa postojećim poretkom sistema vrijednosti: naprotiv, on nanovo prekaljuje sopstveni jezik, spremajući se za dodatne inovacije. Proširivanje kompleksa značenja semena ostvaruje uvođenjem figure žene-nevjeste u čijoj se pozadini nalazi arhetip matrijarhalne praroditeljke, koja označava zemlju što rađa:
Uoči svetih mesečevih voda, moja nevesta semeni;
(,,Mesečeve vode”)
…..Trudna nevjesta bi, u skladu sa drevnim načinom mišljenja, bila nagovještaj dobre žetve, novog rađanja, razvitka procesa u prirodi i u zajednici, garantujući plodnost zemlje i opštu produktivnost. Temeljna vrednosna smena dešava se u Knjizi novog sveta, resemantizacijom simbola vode, i, naročito, semena. Epifanija plodnosti obilježava pretvaranje haosa u kosmos, prelaz od tame ka svjetlosti, od praznine ka punoći i materiji, od rušenja ka stvaranju, u kojem vrhovni položaj zauzima stvaranje same pjesme, životodavne i silovite, poput vode. Otuda se uočava i paralelizam između pjesme i vode, lake poput vazduha i čiste kao svjetlost:
Postani pesma ili voda
u kojoj si uvek i koja te
čuva od vetrova i vatre
(,,Između dve vode“)[2]
…..U poslednja tri ciklusa zbirke posljedično se javlja čitav niz asocijacija na proces cvjetanja kao metaforu za plodnost i stvaranje, prvi put najavljenih u pjesmi „Pramolitva”:
(…) Neka koren u kamenju domesi
Kosti svetih očeva, cvet je njihov do moje glave
rastao. Uoči prve kiše mleka, žensko sunce nad
Mojim očima otvara; Jezero i zemlju početka iz
gustog glasa milosti, i pesmu stariju od čoveka.
…..Cvjetaju ne samo biljke, kao što je slučaj sa čampakom, vrstom pradrevnog cvijeta magnolije i znamenja snage i vjernosti u ljubavi (u pjesmi Reči neizgovorenog), nego i riječi, u spasonosne plodove pjesme:
stavljam seme biljke
na pupak zemlje i čekam
hlad reči koje će izrasti
u modre plodove ćutanja
(,,Kako je čovek postao vreme“)
…..Pojava Smene najavljuje jednog sistemski nastrojenog pjesnika koji već ima istančanu estetiku, etiku i poetiku, pjesnika koji poeziji donosi ono što joj je najviše potrebno – snagu i ljepotu jezika, i imaginativnost sposobnu da se iznova obnavlja. Značaj same knjige leži u osvježenju koje predstavlja: umjesto slobodnog, nalazimo vezani stih; umjesto disperzivnosti kompozicije – kompaktnost, oličenu u ciklizaciji pjesama, zbog čega se nadovezuje prvenstveno na tradiciju ponajboljih zbirki iz perioda neosimbolizma u jugoslovenskom pjesništvu, o čemu je povodom ovog troknjižja već bilo govora u dosadašnjoj kritici[3]. Povratak mitsko-ritualnom iskustvu i postuliranje samog čina stvaranja pjesme kao tematski privilegovanog, omogućilo je pjesniku da ponovno oživi naš doživljaj nekih temeljnih simbola (zemlja, voda, sunce, seme). Njihovim preobražajem i rekreiranjem metaforički primat dat je s(e)menu, koje funkcioniše kao njihov najmanji zajednički sadržalac, korespondentan i sa naslovom. Seme, u kojem se ogledaju, kako proces smenjivanja / metamorfoze, tako i činovi stvaranja, obnavljanja, buđenja – pjesme.
.
.
.
.
[1] Obratiti pažnju, između ostalih, i na pjesme: „Žetva”, „Kazna”.
[2] U ovom smislu pogledati pjesme: „Zemljoslov vode”, „Vodoslov sunca”, „Druga vrata vode”.
[3] Za uvid u problem ciklične organizacije i analizu jezika kod Petra Rakočevića konsultovati dva rada Đorđija Đukanovića: Jezik ‘Smene‘ Petra Rakočevića, u: Smena – poetski triptihon, Kulturno prosvetna zajednica Srbije, Beograd, 2020. i ‘Smena‘ Petra Rakočevića – neimarstvo u jeziku, http://zrcalo.me/smena-petra-rakocevica-neimarstvo-u-jeziku/.
.
.
.
.
.
