.
.
Tri kuće na rubu prostranog dola, kao tri oprezna gavrana na straži oko njive, javor, veliki kamen izrastao u strani iznad kuće, naša prva oslobođena teritorija, spasonosna oaza u nepreglednoj bijeloj pustinji, toplo ostrvo nade, dvije zalutale trešnje na izlazu iz dola, pored puta, koje krajem ljeta bijelo krvare oko polomljenih grana i plaše se naših iskrivljenih vratova i upornih istraživačkih pogleda, providan konac između tvrdog grumena snijega i usta gladnih neba, uzaludan pokušaj da se ubije julska žeđ, koji se ponavlja svakih četvrt sata i iza koga ostaje na prsima mokra košulja a na jeziku ukus natrule slame i suvog lišća, miris mladog sijena, koji se povija na večernjem povjetarcu, kao gusti dim borovih grančica sa ognjišta, miris truda, jesenji miris ovnova, koji nam se upio u odjeću i kožu, jer pokušavamo, uporni kao krpelji, da se što duže održimo na širokim leđima, pa podvriskujemo kotrljajući se po zaotavljenim livadama, tiho dobovanje kišnih kapi po tankom daščanom krovu, olovni san u kućari pored tora, ispod ponjave, koja miriše na osušeni ječam, zaglušujući naleti grada na već pomenuti krov, strah od groma, lokvice poslije plahe ljetnje kiše, čija zelena dna milujemo bosim nogama dok nam pogled zapire po opranim brdima, Oštra glavica, Debeli krš, Džamija, Vražja glavica, Grlić, Vlake, Duboka dolina, Krstati do, Šunjev do, Đetelin do, progon, ta avenija planine, kao beskrajna zmija koja gasi žeđ u našem jezeru, jezero, prema kome stado ne može da ostane ravnodušno i posljednje stotine metara pretrči u oblaku prašine, jezero u sumrak, kad prve zvijezde zaranjaju u mlaku vodu, kad mu se sive i crne sjenke prikradaju i lebde iznad njega, jezero u jesen, naraslo, hranjeno dugim i kosim kišama, kad svih deset sati umire dan na pepeljastoj postelji, kad voda pronađe ponor i svadljivo pohrli u njega, puna tajanstvenih priča koje se prepliću i žude za pažljivim ušima, kad se zaobilazi visoko stranom, da dubina nečim ne dohvati, da gusle iz nje odjednom ne zaječe, pa da se dah ne izgubi, da se ne poludi, jezero u snu, koje juri za tobom s troglavom aždajom na talasima, a svaki brijeg mali, a korak kratak, i ne možeš pobjeći, pa ako i pobjegneš noćas, stići će te u idućem snu, okupana jagnjad na zelenoj podlozi, kao grumenje čistog snijega pored sniježnice, mekan, topao jezik, povjerljiv do bezumlja, koji luta po ispruženom dlanu manje ili više slanom, pridržavanje tepsije u koju šiklja mlada krv, dok u poluotvorenim očima gasne bolno iznenađenje i prekor, buđenje između tri i pola četiri izjutra uz gunđanje strica Maksima: krst vam materin – zateče nas podne, čekanje na sunce, koje, po strogo utvrđenom redu, skače s brda na brdo i najzad stigne do kamena na kome drhtuljimo s obućom pod pazuhom, kratkotrajan topli mlaz, pravično raspoređen na obje naježene noge, uz pomnu strepnju da koja dragocjena kap ne ode uzalud, uvijek neočekivan, susret sa zmijom, koja se pojavljuje, kako smo utvrdili idući u jagode, samo onda kad ne mislimo na nju, nestvaran san ispod brzih oblaka, poslije koga se naglas plače, trči iz doline u dolinu i proklinje Roga, koja je zacijelo povela ostale ovce u neku nepokošenu livadu ili u žito, prepelica koja nam je odlepršala ispred nosa i čvrsta odluka da ubuduće koračamo pažljivije i da je primijetimo prije nego što poleti (ali nikad nam nije uspjelo da na prepelicu ili zeca mislimo trenutak ranije), bumbarovi, iz čijeg smo raskinutog trbuha, čuvajući se žaoke, koja je bolno tražila, vješto vadili kesicu punu slatke bezbojne tečnosti, slijepo kuče, koje nam poraste u snu, a ujutru ga nađemo mrtvo ispod lista kupusa, iza štale, otkivanje kosa u vrelo ljetnje poslijepodne, neponovljivi zvuk gusala, koje u ogromnim rukama strica Krsta ne izgledaju veće od drvene kašike, zavijanje vuka u zimskoj noći, upleteno u zvižduk mećave, i tihi, jednostavni razgovor oca sa stricem, uz petrolejsku lampu, o proteklom danu, o svemu potanko i bez žurbe, ispred naših užagrenih očiju i našeg straha da se sve brzo ne završi, i – gle čuda! – priča je još ljepša od samoga dana a katkad i puna uzbudljivih događaja, kao onda kad se neki čovjek usred zime pojavio na glavici iznad jezera, stajao tamo nekoliko trenutaka gledajuću put naših kuća, pa pošao prema Jagličića vlakama, a onda odjednom skrenuo ka zapadu i zamakao iza brda, ostavljajući nam samo mogućnost da nagađamo, ali da nikad ne saznamo ni ko je, ni kud se uputio, ni zašto je bio neodlučan.
.
.
1972.
.
.
.
.
.
