Poezija

Aži dahakam

.

.

.

*

Jedan razgranat hvat, nikog od nas, svačije različno pusti. Okrugao se okrene, znojave košulje; okom-vlagom obuhvati izbrisan trag: „Ka jugu kao da krst“. Da, unakrsni smo pogled zamenili tim svodom, i ovo na nama možda je perje; ne, pamuk ptice nebeske. Možda i nema puta. Gde-gde – zelenkast trag. To nije naše. Ni granata ruka ne zna gde je očekivan, zaludan odmor. Praskavi pupoljak izbije iz jednog mene – govor: „Još možeš, motrim; đubrište“. To se već zna, orijentir – rupe, plastika, mrtvi, naš hod nagli na nemog tuđeg se mrvi, okoštan u Rupi, slikano nebesko tamo. Slatko u ustima, smrad. Svud vrište glasi, u telu snop. I dalje vidi se belo svetlo

  .

.     

            *

Da li je mukli grcavi, da li je nemi, na unutra vrištani tvoj? Da, ti liješ ptičji, nebesko-zeleni poj, i gustom vodom smivaš. Da li, kad u tebi snivam, taj krilati glas-mati krvave obrazine spira? Ili je to tek ipak šapat srčane lične tuge-krivice, nastanjen ipak u kostima? A čak su i njihove krte grane tvom umilnom biću postajanjem ipak postale postelja? Ne da ga odavde valjano osećam, ne; ne ni da sam opet ipak zapravo tu u tvom oku, uprkos svem tom sjaju ipak ipak težak i spor i slep; da, lovac sam ti, a ti milo ipak zamkom obuhvataš još jedan nesveti let, našom milošću pošteđen.

.

.

ĆEBE

.

Ti me zagrliš kao
Majka–mačka
Rođeno biće, blisko
Skoro pa ispod kože

Tvoji su dodiri
Staza
Bez kraja
Oni miluju i svrbe
Kao onostrani greh

Sada smo sami.
Krzna nas šume.
Uprkos svetlu, grlimo se
Daleko
U sopstvenoj tami
Znojem ti umivam ruke
i
Molimo se
Protivno buđenju

Svet ipak traje dok
Mi u njemu stojimo.

.

.

*

Tvoj hladni rukav obrisaće znoj sa čela. Krilata postelja tvojih ruku obujmiće umiljato i smelo i usna se zaglaviti u šupljoj kosti. Ako već kožom opraštaš i ispod kože oprosti, uroni još jednom okajanog u najlepšu dremku. Ozeleni senku i nosem-nožem se seti-dopri gde tvoji čudni prsti bez trzaja već vekovima smiruju vazdušasto telo. Razvuci ugriz zaborava u osmeh i oseti – kao da zeleno i belo bez dodira miluju zeleno i belo

.

.

            *

Metalni odjek je blizak ali ne mami korak. Uzdah se spušta nisko i već je masna, prašnjava kora jedino što deli od centra. Čista, da, ipak čistija od svega srodnog kovanom govoru jeke. Sada sve više i više škripi drveće i oči, već odbegle, daleke, iz okreta vrište sanjive prizore. I iste su one zvučne gvozdene čizme i ruke izule, i plešu kô senke, u kolu sa travom i kamenjem. I ptičije-božiji zeleni-kameni opet do mene doleće

.

.

            *

Gore, u krošnji, nekakvo drukčije vreme. Neproticanje. Kao ugrizi udarci srca u teme i težak dah što kulja iz svake pore. Čudno i mučno trajanje. U smrznutom vazduhu mrtve boje gamižu mutne – novo i naglo glomazno padanje, opet. Uzdignuto prisustvo, maltene ispod zemlje. I kamen jezik tu priča nečije ime. I uzdah brsti krt vazduh, spreman na preplašen pokret – još jedno nebitno trajanje, naizgled. Ali negde unutra nešto se pusti da puzi i sklizne u veliko stajanje, tačno između grana i nečeg u koži, i sve je tek strašno i novo. I ova magla, i čudno nestrpljenje – sve su to zazorne igre za tebe, i ti mi se, tajna, zločesto smeješ iz košmara

.

.

*

Aži dahakam kipti u ustima. Aži dahakam oblike uzima. Grubi i tvrdne. Az jesm suščij opet pod nogama, az jesm suščij dira dlanovima. Lupa po koži. Lišeno stiskā Ab Ar Aksas seje u duši, Abar Aksas seje i ruši.

.

.

.

………………………………….Iz rukopisa Večna proleća

.

.

.

.

.

author-avatar

O autoru Milan Vićić

Rođen 1989. godine u Požarevcu. Gimnaziju je završio u svom rodnom gradu, posle čega je studirao filozofiju u Novom Sadu, a diplomirao na Filološkom fakultetu u Beogradu, na odseku za ruski jezik, književnost i kulturu. Po zanimanju je samostalni umetnik-književni prevodilac. Član je UKPS. Saradnik je nekolicine beogradskih izdavačkih kuća. Dosad je objavio oko dvadesetak književnih prevoda (proza, poezija i drama). Nјegov prevod romana Ushićenje Ilјe Zdanjeviča ušao je u najuži izbor za nagradu „Jovan Maksimović“ 2019. god. Učesnik je niza naučnih konferencija iz oblasti ruske književnosti i kulture. Nјegovi stručni radovi i prikazi štampani su u domaćim i inostranim naučnim časopisima. Poeziju piše i objavlјuje od srednjoškolskih dana. Rukopis njegove prve zbirke (Lutaju kroz meso, Utopia 2018) ušao je u najuži izbor za nagradu „Mladi Dis“ 2017. godine. Živi i radi na relaciji Požarevac–Beograd.

Back to list

Iz rubrike

Оставите одговор

Ваша адреса е-поште неће бити објављена. Неопходна поља су означена *