Naida Mujkić

Drvo na brijegu

.

.

.

Stajanje pored jezera u predvečerje

.

Triput sam se vraćala jezeru

A nijednom nisam otišla na drugu obalu

Lađar što motaše duhan nudio mi je vožnju

U pola cijene

.

Ja samo bih stajala i osluškivala modrinu

Na drugoj strani on truhne okružen grmljem

I ne zna kako stojim s ove strane

Njegovog jezera

.

Divlje patke izlaze i skupljaju se oko

Mojih nogu a moji džepovi su prazni

I ja samo stojim i čekam da sunce

siđe u rogoz

.

Zastajkuju u mojoj sjeni ispršene

Zatim ulaze u jezero zbunjene

Ali više me ne gledaju divlje patke

I ja ostajem da odmjeravam daljinu

U koju porinu svijet

.

.

Drvo na brijegu

.

Neke majke kažu kćerkama

Kako bi ih radije vidjele mrtve

Nego da se rastave i vrate kući

Sada sam legla ispod tog drveta

Trava je bila bockava

Insekti u pripravnosti

Cijeli život gledala sam u čudesno

Drvo na vrhu brijega

Izgledalo je kao da je zakržljalo

Malo nagnuto u jednu stranu

Ali još se opire vjetru

To je bilo drvo na kojem se

Objesila neka mlada žena

I majka mi je branila da odlazim

Tamo

Znalo se da je ona još tu na brijegu

Ima velike kandže i dugu kosu

I vreba od sumraka do zore

Djecu što ne slušaju

Jednu večer moja majka

Izašla je da pokupi deke

Što sušile su se na štirku

I tu u dekama baš stajala je žena

Majka je odmah znala da je ona

I vratila se u kuću

A deke su pokisle

Drugima je dolazila u snove

Meni nikad

Iako sam je ja zvala

Sada dan pun je sunca

Na drvetu mirna je ljuljačka

I ja bih ustala i zaljulala se visoko

Ali desna je bila

Moja strana drveta

Neke majke kažu kćerkama

Kako bi ih radije vidjele mrtve

Nego da se rastave i vrate kući

I kćerke odlaze na brijegove

I vežu se za drveća kao za ruke

.

.

Ponovo k njoj

.

Nisu mi dali sobu s balkonom

Da udahnem jutarnje sunce

Kao azbest

Dva koraka preko ograde i dole sam

U razbucanim šebojima

Mršavo tijelo s ožiljcima

I meleci se naguravaju

Zadovoljni što smiruje se srce

Neko misli da poslije gode

Obrazi kao uštipci s džepovima unutra

U koje se trpa i kajmak i sir

I ajvar i marmelada

I misli, misli dok sjedi na trepezarijskoj

Stolici, gledajući preko balkona

No, jedno jutro raspolovi uštipak

A on nije prazan i šeboji su usmolili

Da li sam iznevjerila svoju majku ili

Komšinicu s druge strane?

Sjećanja se ljušte sa mene kao luk

Ali to nikoga ne dotiče

Svi su napunili ladice lukom

Koje ne otvaraju; nesnosan je miris truleži

Kad ladice nisu na balkonima

I sam pogled na njih pričinjava tegobu

Pred nama puna zdjela zlatnih uštipaka

Zamišljamo kako ih vrele prebacujemo

Iz ruke u ruku

Njihova podatnost ispunjava nas čežnjom

I što ih duže gledamo sve više vjerujemo

Da vidimo neku drugu kuću s balkonom

Tako prosjedimo vječnost

ukočenih nogu i vratova

sve dok ne počnemo da se prepoznajemo

.

.

Prašina

.

Kad sam bila mlada studentica

Bio je običaj da knjige pisaca

Koje volimo nosimo u torbama

Uglavnom su to bile knjige

Koje smo već pročitali

Pa nije bilo puno razloga da

Ih vučemo za sobom, ali ipak

Smo to radili

Knjiga u torbi bila je naša lična karta

Sjeli bismo na Banju ili u kafić

I knjiga bi kao slučajno kliznula

Dvije godine iz moje torbe

Pomaljao se Ezra Paund

Nikada poslije ni jednog pjesnika

Nisam voljela kako sam

Paunda voljela tada

Prvi put sam ga našla u nekom

Starom broju Života, moj

Svijet se preokrenuo

I jednom kad sam došla kući

Čitala sam Paunda nani

Koja me je blijedo gledala

Posljedne zime s Paundom u torbi

otišla sam na otvorenje

Neke izložbe

Nije da me ikada zanimalo slikarstvo

Ali tad sam željela da budem profinjena

Na izložbi tek šačica posjetitelja

Jer padao je snijeg

I moglo bi se reći da bi ta izložba bila

Zaboravljena kao i sve drugo tih godina

Da Paund nije izletio na patos

Dok sam tražila maramice

On je bio brži od mene

Pogureni starac u crnom šeširu

“Vi čitate Paunda?”, upitao je

“Da”, rekla sam ja

Tada sam vidjela da mu je brada

Podrhtavala

“Znate li vi ko je Paund?”, rekao je starac

I tresnuo knjigu pod moje noge

U tom trenutku obuzela me

Strašna vrelina i samo sam izašla

Na vijavicu

Šta je to sa mojim Paundom?

Na fakultetu su govorili

Da se ne zamaramo biografijama

Pisaca i ja često ništa nisam znala

O nekome piscu, niti kako izgleda

Niti gdje je sve bio

Ali mogla bih nabrojati njegove

Knjige i desetak velikih pjesama

Pa zašto me onda kopkao Paund

Sutradan sam otišla u biblioteku

A tamo nije bilo ništa

Moja agonija trajala je mjesec dana

I onda jedno jutro esej u

nekom požutjelom časopisu

Nikada se nisam osjećala

Tako iznevjerenom

A bila mi je tek dvadest jedna

U početku sam sumnjala

Vremenom to je popustilo

Paunda nikada ne spominjem

Svojim studentima

I rijetkima koji me pitaju za njega

Kažem da sam možda čula, ali da mislim

Kako nije neki pjesnik

A on u inat prati me

U svakom gradu

Sa svakim čudesnim čovjekom koji

Uđe u moj život

Prije neki dan moj prijatelj se

slikao pored njegova groba u Veneciji

Ostavio mu crvenu ružu

Kad mi je poslao fotografije

htjela sam da mu napišem

“Ne šalji mi slike tog đubreta”

ali sigurna sam da moj prijatelj

nije ni čitao Paunda

i samo samo sam mu rekla

“Svi smo mi materijal za prašinu”

.

.

.

.

.


Naida Mujkić

Rođena u Doboju (BiH) 1984. Prvonagrađena na Književno-kulturnoj manifestaciji Slovo Gorčina u Stocu; Nagrada Mak Dizdar mladom pjesniku za zbirku neobjavljenih pjesama, 2006. Objavila je pet zbirki poezije i jednu knjigu lirske proze: Oscilacije (2008), Ljubavni šarti mogula (2015), Šafran (2016), Bašta ne cvjeta (2017), Kiša (2018), Kad sam padala u travu (2017) Poezija Naide Mujkić prevedena je na nekoliko svjetskih jezika i objavljena u književnim časopisima i antologijama širom svijeta. Članica je Društva pisaca BiH, kao i PEN Centra BiH. Doktorirala na Filozofskom fakultetu u Zenici, gdje je izabrana u zvanje docenta. Predaje književnost na Filozofskom fakultetu u Zenici i na Pedagoškom fakultetu u Bihaću. Pored toga trenutno piše kolumnu «Paths» u književnom magazinu Publisher Weekly u Sharjahu, UAE.

Sva prava zadržana © 2015 - 2020 Eckermann ISSN 2466-3220 (Online) Objavljivanje časopisa pomaže Ministarstvo kulture i informisanja