Kemal Ramujkić

In memoriam

.

.

Kemal Ramujkić inspirisan slikom “Ostrvo smrti”, velikog švajcarskog umjetnika Arnolda Beklina stvorio je jedinstven svijet simbola, starih, mediteranskih kuća što se u melanholiji svjetlosti i sjenki uzdižu  nad morem, ili kamenim predjelima. Zidova i čempresi usamljenih kuća-ostrva dio su umjetnikove inspiracije nastali kao mali mitovi u crnogorskom krajoliku. Mistični zamkovi sa čempresima koji strijeme u nebo dobijaju univerzalna značenja. Prvu slikarsku epifaniju Ramujkić je doživio kao učenik osnovne škole “Boro Ćetković” kad je s đačkom ekskurzijom prvi put posjetio cetinjske muzeje. Završio je znamenitu Umjetničku školu u Herceg Novom, kod profesora Luke Berberovića, i likovnu Akademiju u Beogradu, gdje je ostao decenijama “nasukan” u svom ateljeu na obali savske Ade. Ali, većina njegovih slika nastala je iz memorijskog zapisa rodnog podneblja i dobila izraz u metafizici i magijskim prizorima crnogorskog i mediteranskog ozračja.

.

.

Kuća je središnji motiv  Vaše likovne  preokupacije, a   kamene podzide  Stare varoši su prvi vizuelni zapisi u Vašem životu. U čemu je simbolika kuća sa čempresima koje kao ostrva iz mora, ili kamena izrastaju na Vašim platnima?

.

Svakako da taj motiv kuće nije kod mene iskrsao naprasno, niotkuda. Ona se tu izgrađivala kroz moje odrastanje, kroz moje iskustvo, sazrijevanje. Onda,  kroz neke moje uzlete iz sopstvenog okruženja, iz kruga porodice i kruga gdje sam  život započeo. Ja ne slikam samu kuću kao artefakt . Svaka od tih kuća ima neku osobenost, neko svoje lice. Ona odražava čovjeka koji živi u njoj, ona je pravljena prema toj ljudskoj svijesti… Mi smo nekad mogli na osnovu kuće, bašte prozora, vrata, zvekira na vratima,  da utvrdimo o kakvoj se to porodici i čovjeku radi. Meni je to davno dodirnulo maštu, stalno me provociralo i zazivalo. Onda sam još kao dijete u Podgorici te kuće slikao i slikao. Inače, kuća kao simbol, ona je školjka, to je ono što mi nosimo stalno na leđima cijelog života gdje god da odemo…  Ona predstavlja dakle taj prostor  gdje smo se rodili i gdje smo se ženili, vjenčavali, gdje smo se veselili, gdje smo umirali… gdje smo živjeli… Kuća je najveća bliskost i utočište, ona ima tu snagu da privuče, da te zaštiti.

.

.

Odrasli ste u kući bez ijedne slike. Prvi put ste vidjeli umjetničke slike u muzeju na Cetinju. Koliko je to uticalo da se razbukti Vaš slikarski talenat?

.

Ja potičem iz porodice koja je muslimanska koja nije njegovala kult slike. Tu je više bila neka  kaligrafija na zidu, ili sure iz Kurana .Ja sam prve slike vidio kad sam otišao kao 14 -to godišnjak iz osnovne škole “Boro Ćetković” sa ekskurzijom na Cetinje u Muzej kralja Nikole. Kad sam se našao tamo ja sam se zapanjio slikama koje sam vidio. To su bili moji prvi kontakti sa umjetničkim slikama. Tada sam vidio radove Pera Počeka, Lubarde, Milunovića, Jaroslava Čermaka, Uroša Predića. Meni je to bilo nevjerovatno otkriće. I mislim da sam tada poželio da budem slikar. I kako se već bilo desilo da sam  bio počeo da crtam i slikam to mi je onda postalo životna  opsesija. I više nijesam mogao uopšte bez toga da živim. Slikarstvo je postalo sastavni dio mog bića i u tome sam vidio smisao postojanja.

.

.

Odlazak u Herceg Novi, otkrivanje primorja otvorilo je nove puteve u Vašem stvaranju, ali i u poimanju umjetnosti uopšte. Posebno kada je riječ o mediteranskim i crnogorskim krajolicima i  kućama. To je definitivno uobličilo Vaš umjetnički svijet i poetiku?

.

To je definitivno obogatilo moj pogled na našu arhitekturu, naročito bokeljsku sa palatama, sa kućama. To je nešto što mi možemo da pokažemo svijetu, to je ono čime možemo da se ponosimo. Ono stoji tu kao simbol naše prošlosti i naroda koji je imao vrlo napredne i nadahnute poglede na svijet. Onda sam ja na te teme kuća, ostrva, krajolika napravio jedan ciklus u kom sam  ustvari ta ostrva pretvarao u neke zamkove napuštene, možda antičke, možda renesansne, barokne. I ja sam to sve pokušao da isprepletem sa tim čempresima, sa tim našim znakom, našim mediteranom, sa crnogorskim arhetipovima. Pošto mi kao narod volimo čempres kao drvo. Jer ono predstavlja simbol gordosti, uspravnosti.  Moje slikarstvo se, dakle,  naslanja na crnogorsku okolinu, na crnogorsku atmosferu, sunce, crnogorsku obalu. Tu ja nalazim sve likovne  senzacije i one mene. One mi i daju smisao u ovome što stvaram.  E sad mogu ja da budem i na Grenladnu , ili Americi, ali ja ću morati i dalje da slikam taj crnogorski pejzaž. To je meni jako bitno zato što sam to prepoznao i osjetio vrlo rano u sebi. Sve te kuće na mojim slikama imaju crnogorske temelje.

.

.

Kroz različite periode vašega rada u raznim vidovima provlači se slika “Ostrvo mrtvih”  Arnolda Beklina kom ste posvetili jedan značajan  ciklus slika, prije svega zbog elemenata slike koji odgovaraju ostrvu Sv. Đorđe kod Perasta. Šta Vam je u tome bio izazov za vlastite motive?

.

Prije nekoliko godina sam u Podgorici pokazao jedan dio izložbe u Modernoj galeriji. Bio je to  omaž posvećen Arnoldu Beklinu. Došao sam do toga čitajući po nekim zapadnim časopisima i izvorima da je Beklin, taj veliki švajcarski umjetnik, putujući po Jadranu i po Mediteranu svratio u Boku. On je napravio slike koje su trebale da budu kao reminiscencija na neki zagrobni život u odnosu na neki novi život, ili tišinu koja dolazi poslije ljubavi, poslije neke sreće i zadovoljstva. Osjeća se na tim njegovim slikama jedan blaženi mir koji me fascinirao i bio izazov za motive kojima sam se bavio. Ponekad su to bile osunčane zidine napuštenih kamenih kuća, čempresi, ili odbljesci mora. Imao sam taj nekakav roimantičarski duh prema toj ljepoti koja je negdje skrajnuta, koju ne remeti ništa.

.

.

To je jedna magijska, melanholična tekstura na vašim slikama, koja zapravo isijava esencijalna značenja i poruke. Opet, to je onaj imaginativni sloj, da ste stvarne motive uzimali samo da istaknete nadgradnju sopstvenog  imaginarija?

.

Tačno je da ja nijesam, kada sam slikao te kuće i crnogorske krajolike, to samo bukvalno prenosio… Nije me to tako zanimalo. Ja sam to prepjevavao. Ja sam od toga pravio poetiku. Te kuće, one nikad nijesu međusobno iste i one su često puta izmišljene. Ja ih nikad nijesam snimao. Ja nikad nijednu kuću nijesam naslikao sa fotografije ili slike vjerne originalu. Ali da ona liči na tu kuću to je tačno. I to je najvrjednije u tome. Jer sam  ne držeći se strogo artefakta i pejzaža, ja sam pravio pjesmu od te kuće. Ja sam je bojio bojama duše, bojio sam je bojama sunca, bojama mjesečine. Ja sam joj davao neke bašte, ograde, ono sve što je bilo, ili nije bilo a moglo je. Pošto su moje slike nosile tako neke obrise pejzaža koji je izmišljen, koji je romantiziran. Znači ne onakav kakav jeste, ja sam se zaista sa tim pejzažom spojio na svoj imaginativan način, dorađivao ga i činio ga još mističnijim iako nijesam to radio svjesno.  No, čini mi se da je najbolji sud o mojim slikama dala moja ćerka. Gledajući jednom moje slike, te kuće, ona je rekla: ja bih najviše voljela da živim u tvojim slikama. Za mene je to bilo dirljivo i najveći kompliment.

.

.

Samoća melanholija, spiritualnost daju  posebnu vrijednost tvojim slikama. Takođe odsustvo čovjeka, kao da bi se dogodilo remećenje ili kvarenje dragih elemenata slike ako bi se u njih uvelo postojanje čovjeka?

.

Mnogi kritičari i ljudi me zapitkuju, kako to da na mojim slikama nema figure. Nijesam bio u početku svjestan toga. A onda sam počeo da razmišljam o tome da je to neka moja karakterna osobina. Čovjek mi je bio suvišan u tom pejzažu da sam ja onda taj pejzaž pokušao odnosno te kuće pokušao da naslikam kao portret, kao lice sa karakterom. Jer svaka dalja deskripcija,  svake figure, ili mnoštvo figura vodilo bi u naraciju. Oni bi  potirali tu moju ideju, ili tu moju priču upravo o toj kući o tom portretu, o tom blaženstvu mira. Jer čovjek čim je negdje prisutan, tu su odmah i neke ljudske osobine, neke procesije. On nosi sa sobom taj ljudski život, a ja nijesam iz tog okruženja. Ja sam htio da se oslobodim bilo kakve dalje narativnosti. Jer mene su interesovala samo moja osjećanja, moja naracija, moja mjera u toj naraciji. Za mene je slikarstvo praznik, suština življenja, ono daje smisao mom životu i ono me učinilo srećnim. Sjećam se, dok sam bio đak u Herceg Novom, kad sam ulazio u atelje Voja Stanića… Ja uđem u atelje i odjedanput čujem Vojo pjeva, slika i pjeva. Meni je to bilo sjajno zadovoljstvo. A obično slikari  i umjetnici  žele da se prikažu kao tragičari, kao neke ličnosti koje pate.

.

.

Crtež je primaran kad su u pitanju glavne determinante Vašega slikarstva. Kako osjećate liniju crteža, da li je to i za Vas duša slikarstva?

.

Da, ja sam i u srednjoj školi i na likovnoj akademiji važio prije svega za crtača. I dan-danas crtam stalno, meni je zaista crtež osnova i duša slikarstva. Mislim da bez crteža nema ni slikarstva. Crtež je tanan, on je glavni fluid emocija. Vi po crtežu tačno možete da prepoznate umjetnika. Da li je on zvijer, zec, tigar ili slon. Crtež to odmah odražava, on vas otkriva, on vas razoirkriva. On  pokazuje ko ste vi, kako ste vi.  Zato crtež ima tu ljepotu. Naravno, ljudi se mnogo ne bave crtežom. Ali crtež je nekako najbliži srcu, zato što on najbrže nastaje. On je kao kao mačeta, kao sječivo. Linija crteža nastaje brže i ona se kreće minjevito. E upravo ta brzina izvlači iz crtača to što on jeste, to što nosi sa sobom i on vas odaje. Jer crtež nastaje brzo i on vam ne daje da se popravljate, ono što ste naumili to je tu. Ono je odmah tu i više nema popravki. U tome i jeste draž. U tome jeste istina crteža.

.

.

Šta mislite i šta biste poručili mladoj generaciji crnogorskih slikara?

.

Pratim koliko mogu i kao slikar sam veoma zainteresovan za mlade i kad dođem u Crnu Goru ili kad izlažu u Beogradu mlađi crnogorski slikari. Oni slikaju vrlo brzo, žele da izlažu vrlo brzo, ne bave se studiozno probmemima. Žele brzu afirmaciju. Mislim da je to greška. To nikad ranije nije bilo. Ali dakle krivo je malo i vrijeme i situacija koja tjera na to. Ti ljudi misle da se to može prodati. Oni možda prodaju u početku nešto od radova, ali vrlo brzo dođe surov život koji ih poništi. Zato treba puno strpljenja i rada da se napravi ozbiljno djelo. Samo iza ozbiljnog djela možemo da zahtjevamo nešto. Kriva je tu malo i svjetska scena i sami Vorhol je rekao da će doći vrijeme da će svako biti popularan 15 minuta. Ali je evidentno da gdje su uloženi vrijeme, talenat i posvećenost, ono se da prepoznati i vrednovati. Nekako mi se čini da je današnja crnogorska scena malo otuđena od okoline, od predmetnosti koje je okružuju, od crnogorske tradicije. A ne možeš biti uspješan i internacionalan  ako nemaš u sebi polazište svoje tradicije. To su temelji na kojima se gradi stvaralački svijet. Kao što su Dado, Tošković i drugi izgradili svoju poetiku na crnogorskoj tradiciji .

.

.

                                               Razgovarao Ljubeta Labović

.

.

.

.

.


Kemal Ramujkić

Rođen 1947. u Podgorici, preminuo u Beogradu 2019. Završio srednju umetničku školu u Herceg Novom 1966. godine. Akademiju za likovne umetnosti u Beogradu završio 1971. godine, a postdiplomske studije na istoj akademiji 1973. godine. Radio kao redovni profesor i šef Departmana na Državnom univerzitetu u Novom Pazaru. Od 2005. godine bio je gostujući profesor na The Animation Workshop School u Viborgu, u Danskoj. Imao veliki broj kolektivnih i samostalnih izložbi u zemlji i inostranstvu, a više puta je nagrađivan. Živeo u Beogradu, a slikao u ateljeu na Adi Ciganliji.

Sva prava zadržana © 2015 - 2020 Eckermann ISSN 2466-3220 (Online) Objavljivanje časopisa pomaže Ministarstvo kulture i informisanja