Kako počinje priča o potopu

Diana Burazer
Lat­est posts by Diana Buraz­er (see all)

    .

    .

    ,

     

    Pro­tiv poezije

    .

    Smireno povlači­mo
    prst po hrptu,
    dlan stavljamo
    na lako propustan
    oklop
    između svi­je­ta u koje­mu boravimo
    i svi­je­ta u koji predano ulazimo.

    Iskušava­mo
    mjeru prilagodljivosti
    mogućnost dijaloga
    vješt­inu naše plovidbe i
    nepris­ta­jan­ja na tuđe obale.

    Jes­mo li i mi
    u nji­hovom živ­o­tu boravili -
    pita­mo se,

    i hoće li nas posramiti
    upra­vo napisan stih?

    .

    .

    Kupi­la sam brdo

    .

    Kupi­la sam brdo.
    Ne kuću -
    kuća ima zidove, krov
    toplinu, obitelj.

    Kupi­la sam brdo.
    Ne šumu -
    šuma ima moć­na stabla,
    krošn­ja­ma zak­lon­jeno sunce
    lis­nati hlad, sigurnost.

    Kupi­la sam brdo.
    Ne livadu -
    liva­da je ravna,
    zeleno jednostavna,
    nebo se u njoj utopilo.

    Što ću s brdom?

    Sto­jim na vrhu
    okrećem se na sve strane.

    Sve,
    sve je moguće – dojavlju­je mi
    izvan­vre­men­s­ki stvoritelj
    spre­man pomoći
    bez ikak­va ala­ta i raspoloži­va vremena.
    I dodaje -
    samo ako znaš zaš­to si kupi­la brdo.

    Dobro — kažem pomirljivo:
    slikar sam
    i nisam,
    pjes­nik sam
    i nisam.

    San­jar
    koji je kupio brdo
    jesam.

    .

    .

    Sje­na III

    .

    Uza­lud­no joj nudim
    vjer­nost za vjernost.

    Nes­tane
    iskrsne
    krene postrance
    kao zaigrana
    mudra podmornica.

    Juri uli­ca­ma
    nepravil­no preloml­je­na rubnicima
    oslobođe­na nepotreb­nih detal­ja vlasnika,
    svim tragačima
    neprepoznatljiva.

    Ne brine je ono što mene brine,
    gla­va joj na mojim ramenima
    gri­jeh joj u mom tijelu.

    Povre­meno,
    pokošeni izne­nad­nim neon­skim svjetlom,
    udalji­mo se jed­na od druge.
    Izmiče nam tlo pod nogama
    ljul­ja se cijeli grad.
    Dižem ruke u odbranu
    dok se na mene ruše neboderi.

    Kas­ni­je
    u mračnoj pokra­jn­joj ulici
    drhtim
    čeka­jući da se sustignem.

    .

    .

    Molit­va

    .

    Odlaže­mo
    dan­i­ma sku­pl­jan teret.
    Pružamo ruke pre­ma zastoru
    spuštenom pred prazninom
    s nadom da ćemo,
    pri­je pre­o­brazbe koja se očekuje,
    biti prepoznati.

    Odriče­mo se lako
    svih radosti prošlih dana
    i smjer­no se uta­pamo u kamenoj posudi
    sa sve­tom vodom.

    Na jed­nos­ta­van način
    netko nestvaran
    oslobađa nas grijeha
    i sve je oko nas posloženo
    sa jedi­nom nam­jerom da
    pris­tanemo na
    kruh i
    strah.

    Dok slažem molitvu
    od svo­jih riječi
    zaleđe­na suza
    u Gospinom oku
    ulaže zad­nji napor.

    On sto­ji po strani.
    Pret­postavl­jam da
    razmišlja
    kamo bi sa mnom
    kada bude morao odlučiti.

    .

    .

    Oprost

    .

    Spuš­tam
    lanci­ma vezane
    mostove.

    Niz hladne zidine
    bacam duge konope.

    Čuvari teško otvaraju
    žel­jezne kapije.

    Naše prizeml­jene vojske
    na poljani
    svečano se postrojavaju
    jed­na drugoj
    nasuprot.

    Dok ti idem u susret
    s obje ruke ski­dam nepro­pus­tan oklop
    i razmičem rebra.

    Drhti otkriveno srce.

    Netko brižan
    ipak
    doda­je mi štit
    i šapće: kreni,
    nema granice
    između pob­jede i predaje.

    .

    .….….….….….…(iz cik­lusa „Mali zapisi o velikim riječima“)

    .

    .

    Mudrost

    .

    Pos­to­ji jed­na fotografi­ja, iz neko­ga neo­dređenog rata, na kojoj mladić s aktivi­ra­nom bom­bom juriša na barikade. U školi se ona pokazi­vala uvi­jek kada bi nas učili što je to Hrabrost!

    Fotografi­ja je bila crno-bijela, i nije bilo moguće vid­jeti boju mladiće­va obraza. Niti je li u nje­gov­im oči­ma bilo sjaja.
    Krv nis­mo prim­i­jetili. Ili smo bili prem­la­di za takve analize.
    Bez pogov­o­ra smo, uz bez­granično pov­jeren­je pre­ma učitelju, brzo usva­jali značen­je tako velike riječi: Hrabrost!.

    O Strahu i Mudrosti učili smo kasnije!
    Metodom vlastite kože. Dugo. I bez teatralnosti.

    .

    .….….….….……(iz cik­lusa „Mali zapisi o velikim riječima“)

    .

    .

    Pro­tiv smrti

    .

    U brdi­ma,
    u istom vre­men­skom krugu,
    drhte
    lovac i lav

    nev­ješti planinar
    slu­ti lavinu

    sni­jeg
    na vrhuncu -
    sunce.

    Uza­lud­no je isproba­vati umiranje.
    U poštenom dvoboju
    ono je uvi­jek neizvjesno.

    Pusti,
    neka vri­jeme obavi svoj posao.

    .

     

    Nebeske jabuke

    .

    Kupu­jem voće
    redovno,
    jabuke i naranče
    u plavoj stak­lenoj zdjeli na balkonu
    izgleda­ju lijepo
    i odgo­vara­ju ostaloj
    mrtvoj prirodi.

    To je zdravo -
    kaže Inter­net i moja prijateljica
    kojoj je voće osnov­na hrana.
    Iz nedavne prošlosti
    držeći u krilu nebeske jabuke
    blag­im smi­ješkom i kli­man­jem glave
    poruku mi šal­je pamet­na sije­da glava.
    Nije ona sluča­jno tu — pomislim
    nije sluča­jno u mojoj blizini
    još uvi­jek mlado­lika i lijepa.

    Moje jabuke dan­i­ma borave u zdjeli,
    sigurne.
    Pri­je izlas­ka podignem rolete
    dopus­tim jutarn­jem sun­cu da im pruži
    priv­id neubranosti
    iščeki­van­je slo­bodnog pada i
    polaganog bezbolnog nestajanja
    na trav­na­toj površini.

    Voće je zdravo -
    pod­sjeća me nalaz nedavnog sis­tem­atskog pregleda
    dajući mi dodat­ni poticaj
    da jabukama
    i sebi
    ponudim dru­gači­ji život.

    Tvr­dogla­vo ostajemo
    na istim strana­ma stak­lenog plavetnila
    iščeku­jući noćni lahor
    čaroban leteći tepih
    na kojem ćemo jednom
    jed­nos­tavno i veličanstveno
    otputovati.

    .

    .….….….….….(iz cik­lusa „Nebeske jabuke“)

    .

    .

    Pis­mo

    .

    .….….….….….….…Saši Meršin­jaku

    .

    Čud­na su vremena,
    dra­gi moj.
    Sjet­no iščezava­ju prizori
    koje smo dijelili,
    godine brzo prelijeću
    zagre­bačke kavane
    i pjesnike.

    Malo piše­mo,
    sve više vre­me­na trošimo
    na odgone­tan­ju, nikad završene,
    prošlosti:
    potam­n­jeli anđeli,
    nag­nu­ti preko ruba,
    ne posustaju,
    mla­di gip­ki akrobati
    podižu hajku na slabije
    i one jače.

    Nije ovo vrijeme
    kojim bi znao koračati.

    Ako Bog u ruhu gurua
    nepomično sjedi
    pred šahovskom pločom,
    i ako uži­vaš nje­govu naklonost,
    pošalji nam paket
    s jabuka­ma i votkom.
    U poras­tu je osku­di­ca uma
    i poezije.

    Noć je,
    i lagano sipi sit­na kiša.
    Bojim se da tako počinje
    priča o potopu.

    .

    .Ital­ic — sti­hovi pjes­ni­ka Saše Meršinjaka

    .….….….….….…..(iz cik­lusa „Nebeske jabuke“)

    .

    Bicikl

    .

    U sjećan­je ulaz­im kao po nekom vjer­skom obre­du; gasim svjet­lo, pre­bacu­jem šal preko zrcala.
    Lako odbacu­jem stvarnost, urođenu mi anal­i­tičnost, i samo se pustim…
    Događa­ji bez dobi, suvišnih detal­ja, ponekad i bez mog izravnog svje­dočen­ja, sve­deni na miligram­sku težinu, lebde.

    Zagreb, rane pedesete godine prošlog stoljeća.

    Glavni likovi:
    Moj otac, ostar­jeli dječak na Križnom putu, stiže u Zagreb bez iče­ga što bi ga zašti­ti­lo od hlad­noće, lju­di ni po čemu sličnih nje­mu, bez doku­me­na­ta koji bi potvrdili nje­go­vo postojanje.
    Maj­ka, djevo­j­ka s oto­ka, koja je sud­binu najs­tar­i­jeg žen­skog djete­ta u obitelji zami­je­ni­la bije­gom na škole.

    Rad­n­ja: Moj otac uči majku voz­i­ti bicikl u nekom mal­om mjes­tu u zaleđu Dal­maci­je u kojem su se sluča­jno sreli.
    Tra­jan­je rad­nje ograničeno je duži­nom uličice kojom zajed­no krivudaju.
    Pa često pon­avl­jam kadar.
    Eh, taj bicikl.

    To je jedi­no moje sjećan­je u koje sam dopusti­la da uđe pre­više detal­ja, boja i zvukova.
    Posljed­njih god­i­na ono se, nemilos­rd­no, miješa s nekim sličn­im sce­na­ma iz osred­njih filmova.
    I nisam sig­ur­na da je ono više samo moje!

    .

    .….….….……(iz cik­lusa „Nebeske jabuke“)

    .

    ..

    .

    .

    .