Za antologiju

Kanibalizam

.

.

Šta sam propustio prije nego sam rođen

.

Ništa čini mi se, ništa

što se nije ponovilo u istom obliku.

Kao što na isti način majke psuju grobare-pripravnike

 koji dokono sjede pred kapijom  porodilišta

i piju pivo.

Kao što svaka kokoška uveče liježe maštajući

Da će poroditi jaje iz kojeg će se izleći zlatni paun

što će se hrabro isprsiti pred rukom

koja u kokošinjcu traži omlet.

Govorim o milionima školjki koje vijekovima žvaću

vlastiti mozak

računajući  da bi neki mali biser mogao zablistati u ogrlici

na vratu neke buduće kraljice iz bajki.

Govorim o svojim malim rukama

koje na okvire prozora ugrađuju neprobojna vrata

sa ogromnom ključaonicom

kroz koju mogu viriti u svijet.

Onaj isti svijet koji prešutkujem kako bih na njega

mogao pljunuti kad god me povrijedi.

.

.

Oglas u novinama, 2016.

.

Pravimo kaveze od nerđajućeg čelika

po narudžbi,

Pletemo neprobojnu bodljikavu žicu na kilometre,

sa popustom nudimo metalnu užad za vješanje.

Velike količine suzavca kupcima dajemo na poklon.

Gradimo preko noći sabirne logore za izbjeglice,

sa garantovanom diskrecijom,

nudimo veliki broj provjerenih i iskusnih zatvorskih čuvara

sa dugim iskustvom širom Evrope,

nudimo veliki izbor epidemija i bolesti za vanjsku upotrebu

a na poklon dajemo lijekove protiv iste.

Na rasprodaji imamo programska rješenja za nestanak

naroda, nacija i manjina.

Prekrajamo granice država po dogovoru

sa naplatom po kilometraži

a kao bonus poklanjamo humanitarnu pomoć iz zaliha.

U ponudi imamo i popis recepata za korupciju

koji su se na tržištu pokazali kao izuzetno efikasni.

Prodajemo već urađene obrasce, saopštenja za javnost

i garantovanu medijsku podršku.

Primamo i zapošljavamo radnike sa mentalnim poremećajima

i nepismene osobe

koje neće znati pročitati ovaj oglas

jer njima nije ni namjenjen.

Jer

ko bi budali mogao objasniti da ovaj oglas

nije plaćen parama

već krvlju.

.

.

Bombaš samoubica

.

Vlasnik Cvjećare se policiji zaklinjao

da nije niti na trenutak pomislio da bi taj mladić

koji je ušao u njegovu radnju mogao biti bombaš samoubica.

Štaviše, pristojno mu se zahvalio što je 23 ruže

tako lijepo umotao u celofan i čak mu je dao i bakšiš.

Prodavač karata na šalteru Autobuske Stanice

izjavio je da je taj mladić

djelovao kao izuzetno ljubazna osoba kada se ukrcao u autobus

sa buketom od 23 ruže.

Kaže da je pomislio kako bi volio da i njegov sin izgleda tako.

Sad se plašim običnih i pristojnih ljudi, rekao je.

Nije pronađen niti jedan svjedok

prije nego je Hitna pomoć prevezla u mrtvačnicu

dvadesettri tijela

i nakon što su autobus odvezli na groblje automobila.

Na ulici je ostao samo krater u asfaltu

u kojem su plivale latice ruža

na površini mješavine nafte i krvi.

Postidio sam se samog sebe slušajući taj izvještaj

na radio vijestima, razmišljajući:

Ko mi daje pravo da pametujem o simbolici

te dvadesetitri ruže umjesto o mrtvim ljudima

i

ko mi ne daje pravo da se plašim običnih ljudi.

Ako ni zbog čega

onda zbog toga što sam zakasnio na taj isti autobus

jer sam potrošio previše vremena

zalijevajući ružičnjak

tu,

ispred mojih vrata.

.

.

Zapis o kanibalizmu

.

Šta mi je trebalo da zaratim sam sa sobom.

U parku mi je nepoznat vojnik dobacio

kako je moja kćerkica toliko lijepa da bi je čovjek

mogao pojesti.

Kanibalizam nije uzrok nego posljedica teških vremena,

šapnuo mi je na jedno uho teoretičar Roland Vilneu,

 a na drugo uho mi je Darvin rekao da je ljudska vrsta izmislila jezik

kako se ne bismo međusobno pojeli.

Riječi su brana

 među razjapljenim čeljustima,

pomišljam.

U XII vijeku

 u Parizu su jedan berberin i poslastičar na radost kupaca

godinama pravili paštete od ljudskog mesa dok ih nije otkrio pas

koji je u pašteti najušio svoga gospodara.

Optuženi su se branili pravom na gastronomiju,

onda su ih objesili a psu digli spomenik.

Uskakao sam samom sebi u usta,

žderao sam se između mene i sebe

i nisam se pomirio sa tim da smo izmislili jezik

samo da bismo se tješili nakon zločina.

Onda sam rekao vojniku : „Majku li ti ljudoždersku !“

i trkom pobjegao sa kćerkom daleko od vojnika,

u Školu gdje će je ledena slova i interpunkcije

mamiti toliko dugo dok se ne počnu otapati i miješati

u njenim malim grudima.

I da odgodim za neko bolje vrijeme objašnjenje

zašto je vojnik u uniformi posegao za pištoljem

nakon što smo koristili jezik

u tek par rečenica.

.

.

Umorio sam se od sebe kao žrtve

.

Skladište praznih flašica parfema preraslo je

gomilu promašaja koje sam napravio,

a gigantska olovka sa srcem od kreča

nadrasla je moju običnu potrebu da bilježim

malog sebe.

Umorio sam se od samokažnjavanja, od izvinjavanja

zbog pigmenta kože koji može podnijeti samo mjesečinu,

od mene koji ličim na psa što ponekad zaurla poput vuka

pohranjenog u kartoteci  Biroa za Izbjeglice.

Korice zabranjenih knjiga uselile su se u mene

u formi ostataka hrane

na papirnim tanjirima demonstranata u parku.

Pretvorio sam se u kič,

u slatku nakazu koja više ne sakriva svoj vjenčani prsten

od bodljikave žice.

Postidio sam se što sam sebi dozvolio

da po mome pulsu bankarski službenici

proizvode sirotinju,

što se moja tuga može staviti na vagu i upakovati

u one iste  šarene kutijice

koje su ostale neotvorene ispod prošlogodišnje

novogodišnje jelke.

Krivim samo sebe što sam u stablo javora urezao ime domovine

koja se potom počela sušiti

i sad skupljam lišće ne bih li napunio makar jednu jastučnicu.

Makar jednu za moje pretke koji me ne prestaju mititi

porijeklom.

Leđa su mi se pretvorila u grudi,

niski podrumski plafoni napravili su me grbavim.

Kupujem cipele u prodavnicama za djecu,

zaboravljam kako to izgleda isprsiti se pred mecima

i brkam razliku između vojnika i heroja.

Umorio sam se od poruka koje šaljem sam sebi

iz zemalja za koje ne znam,

iz gradova koji mi naplaćuju porez na velike oči,

sa plaža na kojima iste stare kronjače sa podsmijehom pregaze

novog starca zaboravljenog pod suncobranom.

Nema na tim porukama adrese pošiljaoca,

nema ni imena, niti ima mene.

Prepoznajem se u huku kamiona za smeće

koji krši flašice od parfema kao da svira himnu,

tamo, par ulica dalje,

tamo gdje počinje moja tuga.

.

.

Prećutao sam svoje rođenje

.

i onda sam se navikao

da prećutim i sve ono što se može izreći jedino suzama.

Ona larva leptira u mojim pelenama nikada nije poletjela

već je odgmizala na ogledalo

i pretvorila se u ružnu mrlju.

U oko, koje gleda samo u sebe.

Moja  mašta je rođena iz moje navike da ćutim

jer samo tišina posjeduje boju za kojom čeznem

a koja ne postoji niti u jednom katalogu.

Koliko puta me je obalna straža sprečavala

da ronim  duboko prema dnu okeana.

Molili su me da odustanem

jer dolje nema ničega osim mokrog mraka

a ja bih uvijek ronio dublje u potrazi za nečim

što mi je obećano i što mi pripada

a što nikada nisam definisao.

Možda je  to nešto za čim sam tragao ostalo ubilježeno

u moju kožu

u formi  ožiljaka od zlatnih sprudova koji bi me grebali

da ne ronim dublje,

u ranama od  ujeda riba koje su ljubomorno žvakale svoj mrak,

u  mome dahu pod ronilačkom maskom me je davio

kad bih poražen,

isplivao na plažu što govori jezikom neplivača.

Možda je dobro što sam se oženio ćutnjom

i što mi je krik postao ljubavnica

koja ne pravi razliku između ribarskog čamca

i podmornice.

i kojoj je svejedno da li udišem crnu vodu

ili bijeli vazduh.

Sve dok ronim. I dok ne moram

govoriti umjesto samog sebe.

.

.

Crne jabuke, Sirija

.

Crne su jabuke rodile ove jeseni.

Crne.

Čudim se

jer stabla su izgledala čarobno i nevino

okićena bijelim beharom

ovog proljeća.

Šta nam je to ljeto učinilo?

Plašim se da neko dijete na putu do škole

ne  ubere neku od crnih jabuka

i podijeli ih sa drugarima iz učionice

prije nego što im učitelj objasni ovu crnu metaforu,

prije nego što nas snijeg savlada,

prije nego zaboravimo na behar.

Plašim se da će nevina zemlja progutati neku od košpica.

Toga se plašim.

Toga se plašim.

.

.

                                                                      Izbor sačinila Danijela Jovanović

.

.

.

.

.

Back to list

Iz rubrike

Оставите одговор

Ваша адреса е-поште неће бити објављена. Неопходна поља су означена *